Riječi su stvari

Mŕrius Serra (1963) rođen je u Barceloni. Bavi se književnošću i radom u medijima, a dosad je objavio tri romana i pet zbirki kratkih priča romane. Posljednja Serrina knjiga, u kojoj donosi autobiografske zapise o obitelji i bolesnome sinu zove se Quiet (2008), a prevedena je na tri jezika. Serrino gostovanje u sklopu Devetoga festivala europske kratke priče, koji se ove godine održava u Zagrebu i Rijeci, bio je povod razgovoru.

Kada ste osjetili potrebu za pisanjem i koja je, po vama, zadaća književnosti?

Sjećam se da sam se već od malih nogu zanimao za riječi, radoznalo sam ih promatrao i tražio im skrivena značenja. Također bio sam sklon pretjerivanju pri prepričavanju stvari koje su mi se događale, pa sam rano shvatio da je izmišljanje priča prirodan način preživljavanja. Prvi sam put postao svjestan svojih spisateljskih sposobnosti kada sam, kao desetogodišnjak, dobio nagradu za kratku priču. Od onda više nikada nisam prestao pisati, u početku samo za sebe, a onda i za publiku. Ne smatram da književnost ima posebnu zadaću. Meni služi da se izrazim i objasnim ono toliko složeno što nas okružuje, a što smo nazvali stvarnošću. Ali padaju mi na pamet i mnoge druge koristi i uloge književnosti.

Djelo svakoga pisca na neki je način autobiografsko, priznao on to ili ne. Koliko to vrijedi za vas i u kojem je od vaših djela najočitije?

Uvijek unosimo dio vlastitog ega, vlastite misli, vlastite vizije svijeta, vlastitih iskustava i emocija. Čak i kada pišemo o jako dalekim, natprirodnim ili izvanzemaljskim događajima. U tome se slažemo. U mom slučaju, a da to nisam planirao, postupno sam razvio dva smjera pripovijedanja različita po stupnju zastupljenosti autobiografskih elementa. Počevši od romana Moj ujak (Mon oncle, 1996) i zbirke pripovijedaka Normalan život (La vida normal, 1998) shvatio sam da me zanima autobiografsko pripovijedanje, ali da ne želim napustiti inventivne romane. Odonda sam postupno usklađivao to dvoje. Ablanatanalba (1999) je inventivni roman, O tome kako napisati roman (De com s’escriu una novel·la, 2003) potpuno je autobiografski metaroman o pisanju jednog drugog inventivnog romana Dalekozor (Monocle) koji je priložen na kraju knjige. Farsa (2006) je inventivni roman. I, na kraju, najintenzivnije autobiografsko djelo koje sam ikada napisao je Tih (Quiet, 2008), priča o životnom putovanju uz našeg sina Llullua, koji je rođen 2000. s cerebralnom paralizom, a umro u srpnju 2009, osam mjeseci nakon objave knjige.

Odakle strast za igrom riječi i enigmatičnim jezikom?

Za mene su jezik i književnost dvije jedine stvarnosti, neodvojive jedna od druge. Jezik je osnova pisanja, a igra jedna od najboljih načina da im se približi. Kao dječak volio sam promatrati riječi kao stvari koje se može zamrljati, pomiješati, preokrenuti, porušiti. Kao odrastao čovjek, uvijek sam htio zadržati to zaigrano dijete koje svi nosimo unutra i koje zrelost često ubija. Enigme najbolje odgovaraju kulturnom prenošenju. Sve ljudsko znanje zasniva se na prikrivanju i otkrivanju, ali i promišljanju i kombiniranju elemenata, naravno. No bez prikrivanja i otkrivanja čovječanstvo ne bi napredovalo.

Vaša su djela prevedena na više jezika. Kako su primljena na velikom tržištu kao što je, na primjer, englesko, u usporedbi s onim katalonskim?

Englesko je tržište zatvoreno i slabo zainteresirano za ono što se događa u drugim jezicima i drugim kulturama. Zapravo su svi prijevodi mojih djela na engleski djelomični, i sada kad sam napokon trebao dobiti izdavača za knjigu Tih u Londonu, zbog krize su zatvorili tvrtku. U inozemstvu sam, izvan hispanskoameričkog tržišta, najzanimljiviji u Italiji. Ali ne vidim neku veliku razliku u recepciji. Ono što želim reći jest da izdavački ekosustav funkcionira na isti način na cijelom Zapadu.

Kakva je trenutna situacija u katalonskoj književnosti? Je li i dalje riječ o maloj književnosti ili se situacija pomalo mijenja?

Katalonska je književnost napravila korak naprijed i sve više privlači pozornost nakon što je 2007. bila pozvana kao počasni gost na Sajam knjiga u Frankfurtu (i 2004. na onaj u Guadalajari, u Meksiku). To je omogućilo mnogim katalonskim piscima, među kojima sam i sâm, da, prevedeni na različite jezike, konvencionalnim putem budu uključeni u mnoge književne zbirke. Pojava novih estetika posljednjih godina također je pokazatelj potpune vitalnosti. Izazov je ne ostati zasjenjen španjolskim jezikom, unutar jednojezične Španjolske, koja ne priznaje druge jezike kao svoje, i zbog toga nema povjerenja u tradicije kao što su galješka, baskijska ili katalonska.

Jeste li prvi put u Hrvatskoj? Kakvi su vaši dojmovi s Festivala europske kratke priče?

Da, ovo je prvi put da sam u Hrvatskoj. Prošle godine trebao sam doći u Zadar, ali u zadnji čas bio sam spriječen zbog sdinovih zdravstvenih tegoba. Festival je na mene ostavio divan dojam. Sviđa mi se način na koji je koncipiran te lakoća s kojom se pristupa književnim pitanjima posredovanjem istinskih čitalaca: izdavača, prevoditelja, studenata.

Je li hrvatska publika dovoljno zainteresirana za događaje poput ovog?

Mislim da je odaziv bio dobar iako mi se čini da je bio bolji u Zagrebu nego u Rijeci. No ne mogu procijeniti do kojeg stupnja ovakav festival budi interes ljudi izvan hrvatskoga književnog kruga. Svakom događanju prisustvovao je velik broj ljudi, ali stekao sam dojam da je profil publike jako sličan i da bi ona možda trebala biti raznovrsnija.

Sigurno ste imali priliku upoznati neke od hrvatskih pisaca. Koliko su oni upoznati s katalonskom književnošću? Nalazite li poveznice između hrvatske i katalonske književnosti?

Smatram da katalonska književnost još nije dovoljno poznata u Hrvatskoj, ali upravo festivali kao što je ovaj mogu to promijeniti. Obje su književnosti pisane na manjinskim jezicima. Tradicije su im drukčije, ali ih zbližava potreba za otvaranjem prema novim kulturama, ponajprije prevođenjem (u obama smjerovima). Riječ je o dvama svjetovima koji i nisu tako različiti.