Retorički prsten

Između brojnih figura ponavljanja koje bitno utječu na strukturu i kompoziciju iskaza ovom ću prigodom podsjetiti na epanalepsu i okruživanje. Epanalepsom (grč. ἐđáíÜëçřéň, podvostručavanje) naziva se periodično ponavljanje iste riječi, sintagme, stiha, rečenice ili čak fragmenta u čitavome iskazu ili tekstu. Što su razmaci između dvaju pojavljivanja istoga izraza kraći i pravilniji, figurativni su učinci intenzivniji. Postupak je prikladan za isticanje ključnih riječi, opsesivnih misli, finih značenjskih nijansi.

Vjerojatno najpoznatiji i najčešće navođen primjer epanalepse latinska je izreka Ceterum censeo Carthaginem esse delendam (Uostalom, mislim da Kartagu treba razoriti) koju je rimski senator Katon Stariji ponavljao na svakoj sjednici Senata pod točkom Razno sve do 146. godine prije Krista kada su Rimljani doista razorili Kartagu.

August Šenoa

Matrica pjesme

Epanalepsa podjednako obilježava tradicionalnu i suvremenu poeziju. Primjerice, važan je kompozicijski postupak u Gundulićevoj Dubravki. Ta drama, naime, počinje i završava „skazanjima“ u kojima se periodično ponavljaju stihovi koji slave ljepotu odnosno slobodu. U prvoj se strofi opetuju stihovi

         Objavi, Danice, jasni zrak objavi,

         čuj tihe vjetrice u ovoj Dubravi.

U završnome, pak, „skazanju“ ponavljaju se stihovi koji su kasnije dobili status dubrovačke himne slobodi:

         O lijepa, o draga, o slatka slobodo,

         dar u kom sva blaga višnji nam bog je dô...

U novijemu i suvremenom hrvatskom pjesništvu mnogi su se koristili tom figurom. Ponavljani su se stihovi redovito pretvarali u matricu pjesme, u izričaje na koje bi se gdjekad mogao svesti njezin ukupni smisao. Matrica „obrasta“ tekst, ona je njegovo ritmičko, sintaktičko, semantičko i kompozicijsko uporište. Ona ga segmentira, te čitatelju neizravno poručuje da su ostali stihovi zapravo samo njezini transformi (izvedenice) koji je pojašnjuju, utočnjuju i razvijaju. U pjesmi Niš ni bilo među nama Ivana Slamniga naslovni je stih njezina matrica:

         Niš ni bilo među nama,

         što se mora skrit od ljudi;

         niš ni bilo među nama

         što ne smije doznat mama.

         Nema nikog da nas kudi,

         niš ni bilo među nama,

         mirne mogu biti grudi,

         suvišna je bila tama.

         Niš ni bilo među nama,

         mi vam nismo bili ludi;

         niš ni bilo među nama,

         prav nam budi.

Budući da je pjesma silabična i rimovana, stih Niš ni bilo među nama postao je, uz ostalo, metričkim obrascem iskazivanja (osmerac), a njegov završni leksem (nama) riječ s kojom treba rimovati završetke izvedenih stihova.

Ulogu matrice, donekle korespondentnu upravo opisanoj, imaju i ovi stihovi:

– Ti koja imaš ruke nevinije od mojih (V. Parun)

– Ako se to jednom dogodi (D. Dragojević)

– ma čovječe, pazi kako držiš državu (I. Rogić Nehajev)

– idi tobija, i ne zadržavaj se (A. Žagar)

– Počinjem pisati pjesmu o ocu (M. Mićanović)

Hermokratov kiklos

Oni raščlanjuju tekstove u kojima se pojavljuju, funkcioniraju kao njihovi ključni semantemi i sudjeluju u osmišljavanju okolnih dijelova teksta. Navedeni stihovi Danijela Dragojevića i Ivana Rogića Nehajeva pojavljuju se na počecima svake strofe te tako izrastaju u važna kompozicijska čvorišta. Citirani stihovi Vesne Parun, Anke Žagar i Miroslava Mićanovića retorički učvršćuju odabrani iskazivački kôd, podcrtavaju i razvijaju središnju temu pjesme.

Kontroverzna figura

Osim u pjesništvu, epanalepsa se pojavljuje u gotovo svim književnim vrstama, ali i izvan književnosti – u publicistici i polemici, te u usmenim izlaganjima dobrih govornika, predavača i političara. Ona je vjerojatno „najobrazlaganija vrsta ponavljanja“ (Molinié), „kontroverzna figura“ oko koje se vrti više definicija, a jedino je izvjesno da je riječ o ponavljanju (M-D. i M. Porée). Suglasje o njezinu djelokrugu nije postojalo u antici, a ne postoji ni danas. Rimski su je gramatičari nazivali geminacijom, Kvintilijan ju je poistovjećivao s tautologijom, a Plutarh dovodio u blisku vezu s anadiplozom, palilogijom i epizeuksom. Hrvatski retoričar Luka Zima odredio ju je kao „zališno ponavljanje iste rieči kod više dielova jedne iste ili različnih izreka“ odnosno kao „svakojako ponavljanje istih rieči“. Simeon je, uz ostalo, razumijeva kao „ponavljanje riječi radi naglašavanja i retoričkog efekta“. Škiljanu je epanalepsa „figura iskaza u kojoj se riječ ili izričaj ponavlja dvaput za redom unutar jednog iskaza, na njegovu početku, u sredini ili na kraju, bliska anadiplozi”. Škarić je izjednačava s leitmotivom. Itd.

Jure Kaštelan

Sintaktičko i kompozicijsko okruživanje

Epanalepsi bliska figura je okruživanje. Riječ je zapravo o ponavljanju istoga izraza na početku i na kraju dijela čitavoga iskaza kojim se naglašava osnovna misao, pojačava ekspresivnost, stvara dojam dovršenosti. Javlja se u pjesništvu, poslovicama, prozi, polemici... Dva su oblika te figure – sintaktičko i kompozicijsko okruživanje.

Sintaktičko okruživanje pretpostavlja ponavljanje iste riječi ili sintagme na početku i na kraju stiha ili rečenice. U pjesništvu takvim se ponavljanjem podcrtava ključna riječ i ritmizira stih; u prozi i govoru u prvi se plan stavlja misaoni potencijal rečenice i govornikova afektivnost. Npr.:

• Glupost je simpatičnija, služeći pameti, od pameti što služi gluposti. (A. G. Matoš, Ad Zvecanum monachum)

• Lijepo je ruho i na panju lijepo. (poslovica)

• mašite sada prazni rukavi mašite (A. Žagar, Naslov ti je. Previsoko)

• Patuljci su bili, da, patuljci! (E. Rudan, Tri mornara)

Kompozicijsko se okruživanje obično javlja u pjesništvu kao ponavljanje istoga izraza ili stiha na početku i na kraju strofe, odnosno kao ponavljanje istoga stiha ili strofe na početku i na kraju pjesme. Kada poput prstena obujmljuje strofu, okruživanje ju zatvara, osamostaljuje u odnosu spram ostalih dijelova pjesme. Ponekad tako nastala strofa postaje model čijim se umnažanjem razvija pjesma. Takve su, uz ostalo, sljedeće strofe:

– Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,

u grudi nosiš, brate, srce cijelo;

Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav,

Put vedra neba diži svoje čelo!Pa došli danci nevolje i muke,

Pa teko s čela krvav tebi znoj,

Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,

I budi svoj! (A. Šenoa, Budi svoj)

– Crn-bel... crn-bel...

V trsju popeva,

Grozdje dozreva...

Crn-bel... (F. Galović, Crn-bel)

Okruživanje je idealan postupak oblikovanja zrcalne kompozicije pjesme. Spajajući dva istaknuta tekstna mjesta (početak i poentu), okruživanje se pretvara u stilsko i smisaono uporište pjesme. Stih ili strofa na početku pozivaju na pustolovinu čitanja, djeluju zagonetno, pretpostavljaju pojašnjenje; kada se, međutim, ponove na kraju, oni podcrtavaju temu, poziciju i iskustvo lirskoga govornika. Upravo se to događa u pjesmi San u kamenu J. Kaštelana:

Samo sunce, sunce, sunce

i galebovi svrate u letu

u tvoj san

na kamenoj kosi Mosora.

O vjetrovi, vjetrovi, vjetrovi,

samo vjetrovi znaju toplinu tvojih obraza,

dah

i disanje trava u vrtačama.

Bure i kiše

pjevaju ti uspavanku

bure i kiše.

Samo sunce, sunce, sunce

i galebovi svrate u letu

u tvoj san

na kamenoj kosi Mosora.

Valja naglasiti da se – uz pojavljivanje iste strofe na početku i na kraju – u ovome Kaštelanovu tekstu javlja i unutarstrofno okruživanje (Bure i kiše / pjevaju ti uspavanku / bure i kiše).

Simultani pjesnički znak

Izravnije od drugih oblika repeticije, okruživanje sugerira da ponavljanje nikad nije puko ponavljanje. Uvodna se formulacija tekstom koji slijedi konkretizira, osmišljava, mijenja, dopunjuje. Kada se na koncu govornik vrati početnome izričaju, taj je izričaj prepun nakupljenoga iskustva i njegovo je značenje bitno drukčije, bogatije, primatelju bliže. Takvim se ponavljanjem, kako je u jednom drugom kontekstu primijetio Branko Vuletić, „stvara simultani pjesnički znak: govorni se sadržaj ponavljanja prenosi i na najavu; ukida se linearno vrijeme jezičnog znaka; gubi se distinkcija označitelj i označeno (…) Tako zapravo ponavljanjem nekih dijelova čitav kontekst, pa i čitava pjesma, postaju zatvorenom strukturom u kojoj svaki dio odražava, sadrži i sve ostale“.

Kompozicijsko je okruživanje relativno čest postupak gradnje pjesme. Evo tek nekoliko stihova i strofa kojima su otpočete i okončane pojedine pjesme:

– I cvrči , cvrči cvrčak na čvoru crne smrče

Svoj trohej zaglušljivi , svoj zvučni, teški jamb

Podne je. – Kao voda tišinom razl’jeva se.

Sunčani ditiramb. (V. Nazor, Cvrčak)

– Dugo u noć, u zimsku gluhu noć (D. Tadijanović)

– Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.

Krhko je znanje!)

Možda je pao trak istine u me,

A možda su sanje.

Još bi nam mogla desiti se ljubav

Desiti – velim,

Ali ja ne znam da li da je želim,

Ili ne želim. (D. Cesarić, Povratak)

– Davno ti sam legao

i dugo ti mi je

Ležati (M. Dizdar, Zapis o vremenu)

Okruživanje je hrvatski naziv antičke retoričke figure kiklos (grč. ϰýϰëďň). Za razliku od brojnih drugih terminoloških inačica, taj je pojam prihvaćen i uvriježen u našoj retorici, stilistici i lingvistici. Rabe ga, među inima, Luka Zima i Rikard Simeon, a Marina Katnić-Bakaršić govori o okruženju ili ciklosu. Škiljan tu figuru opisuje pod nazivom prosapodoza (đńďóáđüäďóéň), napominjući da su njezini sinonimi epanadiploza, redicija i subneksija. Stari su Latini istu pojavu označavali i pojmom inkluzija (inclusio).