Proljetna salonizacija hdlu-a

Od famozne 1968. prošlo je već više od četiri desetljeća i mnogo se toga u međuvremenu promijenilo. To se, dakako, odnosi i na cjelokupno ozračje unutar kojega likovni umjetnici izlažu svoja djela. Mladi autori, primjerice, u prošlosti su teško dolazili do priznatih galerijskih prostora, a na ugledne likovne manifestacije poput Zagrebačkog salona bili bi pripuštani tek u vrlo rijetkim slučajevima, rekli bismo na kapaljku. Mladenački bunt koji je spomenute 1968. zahvatio mnoge države na europskom i američkom kontinentu u tadašnjoj se Jugoslaviji – kada su u pitanju likovne umjetnosti – odrazio osnivanjem Salona mladih, velike skupne izložbe zamišljene upravo u svrhu periodičnog i opsežnog upoznavanja javnosti s recentnim stvaralaštvom onih (naj)mlađih umjetnika. I doista, Salon mladih je zaživio, nerijetko nudeći svježinu i odmake od ustaljenih i katkada okoštalih umjetničkih praksi. Eto, upravo svjedočimo i njegovu tridesetom, dakle jubilarnom izdanju. Ali, kao što je rečeno, tijekom godina situacija na jugoslavenskoj, a potom i hrvatskoj likovnoj sceni polako se, ali sigurno mijenjala. Broj galerija odnosno različitih izlagačkih prostora povećavao se, a galeristi, kritičari i kustosi sve su sustavnije i zainteresiranije pratili ono što rade mladi. Kustosko-kritičarske težnje za afirmacijom novih imena i drukčijih stvaralačkih poetika prerast će naposljetku u nešto posve uobičajeno, pa čak i u svojevrstan strukovni imperativ. Tu, trenutno prevladavajuću, tendenciju – bez obzira na sve zamke možebitnih krivih procjena ili pak površnih promišljanja – valja bezrezervno poduprijeti. Iznimno složen korpus suvremene umjetnosti, naime, živi i obnavlja se ponajprije zahvaljujući nastojanjima mladih autora, pri čemu su rizik odnosno neizvjesnost nešto što se ne može i ne treba izbjegavati. Pojačana zastupljenost mladih u medijima i na različitim izložbama – a to vrijedi i za nekada gotovo nedostižan im Zagrebački salon – te njihovo sve češće dobivanje nagrada u konkurenciji sa starijim kolegama potaknulo je i neka pitanja vezana uz Salon mladih. Ključno od njih glasilo bi: Je li Salon mladih sačuvao posebnost i mladenačku energiju u odnosu na Zagrebački salon i neke organizacijski srodne mu skupne izložbe? Iz tog pitanja proizlazi i sljedeće, pomalo fatalističko: Je li nam Salon mladih danas uopće potreban? Ovogodišnja programska shema i koncepcijska odrednica Hrvatskoga društva likovnih umjetnosti ova su pitanja učinila aktualnijima nego ikada prije. Posljednje tjedne proljeća obilježila je, naime, sveopća salonizacija Doma HDLU-a; Zagrebački salon i Salon mladih izredali su se neposredno jedan iza drugoga! Osim toga, zajednički naziv odnosno tema/svrha im je bilo Tržište, osam umjetnika pojavilo se na oba, a po zastupljenosti – zacijelo zbog tržišne usmjerenosti – obilno je prevladavalo slikarstvo. Drugim riječima, sve karakteristike i svi problemi što ih je istaknuo Zagrebački salon sada su iznova potvrđeni i na Salonu mladih. Tržište umjetnina je, dakle, neregulirano i u kaosu, cijene su provizorne i ne odražavaju realno stanje stvari, umjetnine se češće prodaju u atelierima nego galerijama, a privatni galerizam nedovoljno je zainteresiran za djela suvremenih umjetnika, poglavito onih mlađih.

Ivana Delaš, Tko je ovdje lud? , 2010.

Koji je od dva uzastopno održana Salona likovno kvalitetniji? Teško pitanje. Pedesetak umjetnika što izlažu na Salonu mladih odabrala je izborna komisija u sastavu: Marc i Livia Straus (galeristi iz New Yorka), Mislav Ante Omazić (ekonomist i galerist iz Zagreba), Ivica Malčić (umjetnik iz Zagreba) i Marta Kiš (kustosica iz Zagreba). Učinili su to na osrednji način. To znači da u postavu ima odličnih, ali i onih posve anemičnih, u nekoliko slučajeva čak i diletantski osmišljenih odnosno realiziranih radova. U barem desetak primjera stječe se dojam kako komisija nije uspjela razotkriti – što katkada doista i nije lako – kako iza atraktivne reprodukcije u stvarnosti stoji jedno posve nezanimljivo i slabašno ostvarenje. Za razliku od Zagrebačkoga salona, gdje smo neke od odbijenih radova mogli vidjeti na zaslonu računala, u sklopu Salona mladih njih nešto više od pedesetak imat ćemo prilike razgledati u pet zagrebačkih galerija. I tako, dok je Zagrebački salon u prostoru svoje Bačve ugostio neke od galerija, Salon mladih odlučio se na njih proširiti. Zanimljiva inverzija, jedino je šteta što u obama slučajevima nisu u pitanju identične galerije. Bilo kako bilo, Bačva je ovoga puta iskorištena za projekt nazvan Izvan formata, svojevrsnu – također žiriranu – izložbu u izložbi koja dokumentira postojeću suradnju između Ekonomskog fakulteta i Akademije likovnih umjetnosti u svrhu što kvalitetnijeg prezentiranja te tržišnoga plasiranja radova mladih umjetnika. Za svaku pohvalu! Problem je činjenica što je na ovu izložbu zalutalo nekoliko poprilično problematičnih i arhaičnih – nitko me neće uvjeriti kako je riječ o nekim oblicima postmodernističkih promišljanja – uradaka poput onih Slavena Jurića ili Krešimira Katušića. Srećom, tu su i izvrsna Sabina Mikelić, Nevena Petra Piližota koja obećava, kao i slikarski već posve prepoznatljiv Stipan Tadić.

Vratimo se glavnoj izložbi. Koga istaknuti? Divovski crtež Ane Sladetić, zahvaljujući obilju zanimljivih detalja utkanih u više nego dojmljivu cjelokupnu poetiku, kadar je zaokupiti promatračevu pozornost, pa čak izazvati određene emocije. Pavle Pavlović, Marin Majić, Sebastijan Dračić i Rene Bachrach Krištofić nastavljaju potvrđivati status slikarskih nada, možda im se pridruži i Dino Zrnec, a kao osobito šarmantnu valja pohvaliti sliku/instalaciju Josipe Šarić. Vrlo su dobre i fotografije prošlogodišnjega dobitnika nagrade Novi fragmenti Srđana Kovačevića, a da bi bile odlične, trebalo bi se potruditi i primjerenno ih opremiti. Vjerojatno najzanimljiviji, najzreliji i najpromišljeniji eksponat na cjelokupnoj izložbi ipak je multimedijalno-interaktivni objekt Ive Čurić, dok konceptualna dosjetka Ane Horvat zrači zavodljivom nepreuzetnošću, svježinom i duhovitošću. Različitim su se oblicima angažiranosti i provokativnosti – na Salonu mladih toga bi ipak trebalo biti znatno više – utekli Ksenija Kordić, Tea Hatadi i Predrag Pavić (uglavnom uspješno) te Petra Brnardić (pomalo isforsirano). Posebno izdvajanje možda zaslužuju još i Zdravko Horvat, Davor Sanvincenti te Goran Škofić, a radovi preostalih autora mogu se svesti pod ocjene korektno ili pak slabo, a zajednička im je osobina nedovoljna uzbudljivost.

Ana Sladetić, Drugi svijet, 2007–2009.

A cijene? I ovdje, kao i na Zagrebačkom salonu, ima ih svakakvih: od realno formiranih (manji dio), preko napuhanih (velika većina) pa do koncepcijski i ironijski apsurdno visokih odnosno niskih (nekoliko).

Po ustaljenu običaju, ni na ovom Salonu mladih neće nedostajati popratnih događanja. Ovaj put to su tri radionice: na prvoj će se oslikavati majice, na drugoj otiskivati grafike, a na trećoj će sudionici slikati uz glazbu, ali bez uporabe osjetila vida. Zamišljene su ambiciozno, prodajnog su i uglavnom humanitarnog karaktera, a tek ćemo vidjeti hoće li se i u praksi pokazati zanimljivima i uspješnima. Već sada je jasno kako je Galeriju PM bilo šteta potrošiti na majice, koje su se mogle oslikavati odnosno prezentirati i negdje drugdje.

Svakako se valja osvrnuti i na – u posljednje vrijeme izrazito nestalnu – starosnu granicu Salona mladih. Dugi niz godina ona je, naime, iznosila 35 godina, potom je nakratko smanjena na trideset, da bi posljednji Salon – tematizirao je Revoluciju – teoretski omogućio izlaganje svima onima koji su duhom mladi. Ove pak godine granica iznosi teško objašnjivih 37 godina. U postojećim okolnostima sve veće nazočnosti mladih na velikim skupnim izložbama, a u svrhu nasušnog očuvanja vitalnosti i svježine Salona mladih, granica od trideset godina hitno bi trebala biti vraćena.

I za kraj, rezultat: Zagrebački salon – Salon mladih 1:1. Ili, još bolje, obostrano predvidljivih i ziheraških 0:0!