Priča o rasapu i bezbolnoj smrti

Može li se reći da nas je Zvonimir Majdak iznenadio novim romanom Povratak sudbini? Kazao bih, pomalo pitijski: i jest, i nije. Jest, jer u Majdakovu dosadašnjem opusu, opsegom inače veliku i žanrovski raznorodnu, ne nalazimo nijedne proze koja bi mu bila tematski bliska, pa je u tom smislu Povratak sudbini novost u njegovu stvaralaštvu; a iznenađenje pak nije, jer je ova tema bliska autorovoj životnoj dobi pa je u neku ruku logično, očekivano, da posegne za njom. Ima doduše u Majdaka sjajan roman – Starac, objavljen 1988. – koji bi se jednim svojim tematskim rubom mogao dovesti u vezu s tim novim ostvarenjem, ali bi traženje neke veće bliskosti među njima doista bilo vrlo nategnuto i neopravdano.

Na samu početku novog romana, u sekvenciji u kojoj se opisuje kako protagonist Krešimir Brajak sjedeći u sutonu na balkonu seoske kuće zamišljeno gleda u ravnicu, a cijeli je krajolik „bez žive duše na vidiku“, pripovjedač je u samo nekoliko rečenica sažeo i mjesto i vrijeme i atmosferu i temu romana: „Posljednji Brajak u Hrvatskoj, bez potomaka, koji se vratio sudbini. A vjerovao je da će je izbjeći, nikad pod ovim nebom sjediti. Izigrati je bespućima i prostranstvima zemaljske kugle…“

Krešimir Brajak, zagrebački stomatolog koji je ugled i novac stekao dugogodišnjim radom u inozemstvu, sagradio je kuću na seoskom imanju roditelja i odlučio se vratiti na mjesto odakle je kao mladić krenuo u „veliki svijet“. Dakako, cijela ta priča o povratku na selo, koju na individualnoj razini prati lelujava, za protagonista ne dokraja definirana ljubavna storija, ima, kao i uvijek u Majdaka, i svoju društvenu podlogu; zbivanja su uronjena u suvremenu stvarnost, osobito stvarnost provincijskoga gradića u blizini Brajakova sela, naznačenu detaljima poratnog bogaćenja snalažljivih pojedinaca (tajkunizacije), produbljivanja socijalnih razlika i uopće pogubnih učinaka domaćega divljeg kapitalizma, erozije morala i drugih realija naše svakodnevice.

Realno vrijeme zbivanja romana obuhvaća nekoliko mjeseci ljeta i jeseni, otkako je Brajak prešao u svoju seosku sojenicu. Vrijeme pak obuhvaćeno pričom – dočarano retrospekcijama, prikazima sjećanja glavnog junaka – znatno je šire i seže do njegova djetinjstva na selu, prvih zagrebačkih radnih godina i poznanstva sa studenticom medicine Hanom, nagloga prekida te ljubavne veze i njegova odlaska u inozemstvo te potom povratka i obnove veze. Osobito su efektno oblikovana Brajakova sjećanja na pojedine događaje iz djetinjstva, dakle ona vezana uz selo i prirodu. Među njima ima gotovo eidetskih slika, kao što je noćna vožnja konjskom zapregom punom sijena, noćna vožnja biciklom kroz kukuruze ili ponoćno brijanje mrtvaca. Prisan odnos prema prirodi, moglo bi se reći poistovjećivanje čovjeka s njom, jedna je od relacija na kojoj Majdak ustrajava, pa se ona ni u ovom romanu ne smije podcijeniti. Tako djed Stjepan razgovara s „hrastom rugobom“ kao sa živim bićem i ispričava mu se što ga mora posjeći jer nije izrastao u „gorostasa ljepotana, muškarčinu“; stari pak Šandor silno je nesretan kad je vidio da su lopovi posjekli i odvezli „najljepšu lipu u tom reviru“.

Temeljno je pitanje, naravno, što je Brajaka, ugledna i vrlo dobro situirana liječnika (na čiji materijalni status posredno upućuju terenac sa „svemirskom tehnologijom“, kuća na selu koju mu je sagradio poznati arhitekt, hedonističke navike i sl.) potaknulo da se na pragu starosti vrati u zavičaj, „u podnožje svog vinograda“. Malo je u tom pogledu izravnih iskaza; zapravo ih i nema, pogotovo nema velikih riječi ni krupnih gesta ni pripovjedačevih ni onih glavnog junaka. Brajak će nekadašnjem gimnazijskom profesoru crtanja, „pokloniku iščezlih, u stranu odgurnutih vrijednosti“, koji mu u jednom trenutku pokazuje mapu svojih skica i crteža lokalnih ruševina, kazati: „Možda sam se nesvjesno i vratio zbog tih i takvih prizora?! Dosta mi je čelika, tamnog stakla i betona…“ Čitatelj će zapravo informacije o toj ključnoj protagonistovoj odluci doznavati postupno i uglavnom posredno. Primjerice iz riječi priprostoga seoskog nadničara, starca Šandora, koji drži da je važno „da čovjeku godi mjesto i položaj na kojem se zaustavio“. Brajak, koji je na svojim lutanjima svijetom vidio mnogo lijepih predjela i mogao „birati mjesto gdje će umrijeti“, vratio se, zaključuje Šandor, zbog ljepote krajolika i spokoja koji čovjeku nudi priroda. „Povratak sudbini“ ciljano je Brajakovo kretanje prema odabranome mjestu za vlastitu eutanaziju, za bezbolnu smrt na kraju životne pustolovine pune svakovrsnih, i dobrih i loših, odluka.

Ali u kakvu se to prirodu i u kakav zavičaj vratio glavni junak Majdakova romana? Brajak je očito potrošen čovjek, umoran od života, koji povratkom prirodi – u njezinu spokoju i vizualnoj ljepoti ravnice – želi pronaći mir, uspostaviti ravnotežu i pronaći vezu s najranijim danima. Izgubio je zanimanje za zbivanja u svijetu („Sve, ama baš sve, kao da se odigralo. Vječno je ponavljanje.“), emotivno je također u sve većem deficitu, a oko sebe u novoj/staroj sredini ne prepoznaje ništa iz davnina jer se sve promijenilo: ljudi su poumirali ili upravo umiru oko njega, nestali su cijeli zaseoci, kuće su u ruševinama, putovi i groblja zarasli, vodenice stale, vinogradi zapušteni – posvuda pustoš i osama; „ničeg više nema“. Ta tmurna slika zavičaja, provincije koja nezaustavljivo umire, gura Brajaka u još dublji nemir, emocionalno ga iscrpljuje i čini da se sve više osjeća strancem.

I u romanu Povratak sudbini Majdak pripovijeda s poznatom lakoćom i jednostavnošću, zanimljivo i suvislo. U ovoj prozi doduše nema uvijek one preciznosti rečenice i konzistentnosti kao u njegovim najboljim ostvarenjima, romanima Kužiš, stari moj, Kćerka, Starac ili Krevet, možda i zato što je naracija fragmentarna i vremenski skokovita, ali ima i dalje zanimljivih zapažanja i dobrih rješenja u tehnici pripovijedanja. Sjajno je primjerice pisac riješio motiv „glasnika loših vijesti“ uvevši u dvije prigode lik „crne bake“ (koja je „djelovala poput znamena nadolazećih tamnih događaja“; bila je „glasonoša velikih promjena koje se pripremaju“). Da bi istaknuo kako ta žena odjevena u crninu ne pripada zbiljskim likovima, Majdak će na početak sekvencije u kojoj se Brajak i „crna baka“ susreću prvi put staviti upitnu rečenicu „Možda se [Brajak] nalazio u stanju polusna?“, a prizor će završiti rečenicom „Iz noćne mňre … Brajak se … spuštao dolje prema sojenici…“. Drugi pak susret, u kojem će Brajaku reći da mu Hana nikad nije oprostila poniženje i donijeti vijest o Šandorovoj smrti, pisac će otvoriti tvrdnjom kao da je „doplovila na čarobnom ćilimu“, a završit će opisom šumova tlaka u Brajakovoj glavi.

Povratak sudbini jedan je od Majdakovih najdepresivnijih romana, pun tamnih glasova, tmurnih slutnji, nemilih zbivanja i teških atmosfera, s crnim završetkom, a istodobno to je roman koji unatoč svemu tome ne viče, ne galami, ne plače i ne proklinje. Jer njegov glavni junak „sve što je utanačio sa sudbinom već je obavio“.