Poezija i estrada

Položaj pjesništva u suvremenome društvu marginaliziraniji je no ikada. Iako poezija nikad nije bila masovno popularna, čak ni u razdobljima u kojima je lirika bila dominantan literarni rod – u njima su uostalom od same poezije bili popularniji pjesnici – njezina je vrijednost bila neupitna, jer je sustav vrijednosti počivao i na duhovnim mjerilima. Danas to, barem kod nas, nije slučaj. A možemo samo raspravljati o uzrocima takve situacije. Ipak, ne treba dvojiti da je takvu stanju pridonio cjelokupni razvoj društva i civilizacije, kotača koji se sve brže okreće, i u čijoj vrtnji pojedinac ima sve manje vremena za povlačenje u osamu i prepuštanje imaginativnim putovima poezije. To je možda i glavni simptom potrošačkoga društva koje je ugrozilo nekadašnju duhovnu klimu, i nad kojim se možda trebamo zapitati i o sudbini kulture uopće.

Doduše, nije teško zamisliti da bi val popularnosti poezije opet mogao naići, kad bi, recimo, televizija i drugi mediji stali popularizirati pjesnike i pjesništvo, oblikovati prihvatljive slike s kojima bi se mnoštvo identificiralo ili makar u njima pronašlo nešto što bi poeziji vratilo stari ugled. Dakako, pitanje je bi li tako što išta dobra donijelo samoj poeziji. Ukoliko bi se morala prilagoditi zahtjevima tržišta, udaljila bi se od svoje srži, a kad bi zadržala tek ruho, izvanjsku formu, dobili bismo nešto što na poeziju tek izgledom, a ne i sadržajem podsjeća – prerušenu poeziju.

Kakva je sudbina poezije u svijetu kojemu je na prvome mjestu tek materijalna isplativost svih, pa i kulturnih proizvoda? Odgovora dakako nema, ali pitanje je nužno postaviti, ako želimo razumjeti čovjeka, koji je ipak više od dvije tisuće godina njegovao umjetnost koja nije donosila dobit, a ipak su njezini stvaratelji proizvodili nešto vrijedno.

Možda je spomenuto ozračje svođenja kulture na tržišne okvire razlogom sve češćeg sagledavanja onoga što je u prošlosti bilo učinjeno. Tako je u Hrvatskoj u proteklih dvadeset godina nastala prava bujica pjesničkih antologija. Svjedoče li one o nastaloj svijesti da je pothvat prethodnika bio toliko velik da ga suvremenici ne mogu u jednakoj mjeri slijediti? Takva pesimistična tvrdnja, čak i ako se čini uvjerljivom, ne bi trebala ugroziti nadu da će se položaj poezije u budućnosti promijeniti, za što odgovornost ne leži samo na medijima, nego i na pjesnicima, ali prije svega na obrazovnom sustavu koji bi trebao pojedincima razvijati svijest o važnosti poezije, jer je to jedini način da se savlada napor koji čitanje takva štiva zahtijeva.

Zbog toga smo u novom broju Vijenca kao temu odabrali sintezu objavljenih antologija u Hrvatskoj tijekom posljednja dva desetljeća koju je napisao Davor Šalat, a čiji je pregled indikativan za duhovnu situaciju epohe.

Ukoliko u medijima za poeziju nema mjesta, za estradu su oni uvijek otvoreni. Možda je u tome objašnjenje nekih od spomenutih pitanja: današnje duhovno ozračje preokrenulo je ljestvicu, pa je iznad kulture postavilo laku zabavu. Simptom toga izbor je novoga intendanta splitskoga HNK, o kojemu piše Jasen Boko, a koji je s pravom dočekan s nevjericom. Naime, ako kazalištem jednoga hrvatskog grada treba upravljati osoba koja za to nema elementarnih kompetencija, onda je to dokaz da smo kulturu u potpunosti sveli na tržišne okvire, pri čemu je jasno da o tome što kultura jest zapravo nemamo pojma.