Otac, sin i ikonografija horora

Kadar iz filma

Hvaljena postapokaliptična trilerska drama s ikonografijom filmova strave i užasa Cesta, temeljena je na romanu Cormaca McCarthyja, čija djela postaju sve popularnijom građom među filmašima. Priča je to o ocu (Viggo Mortensen) i sinu (Kodi Smit-McPhee) koji lutaju Amerikom prema jugu u potrazi za hranom nakon što je kataklizma poharala Zemlju, u bijegu od kanibala, koji u nestašici životinjskog i biljnog svijeta jedu i vlastitu djecu. Redatelj John Hillcoat uskraćuje nam podatak o uzroku katastrofe, no svakidašnje pojave u svijetu pa i filmska aluzija na uragan Katrinu govore nam da nam razlozi nisu potrebni jer ih već sami znamo.

McCarthy je u romanu prikazao ono najgore što može proizići iz ljudske vrste kad zavladaju očaj i posvemašnja bijeda, ali, dakako, i neočekivane slabosti onih čija se etičnost u normalnim životnim situacijama ne bi mogla dovesti u pitanje. Glavni junaci, koji se nazivaju Otac i Sin, ne posjeduju ništa osim pištolja sa samo dva metka koje će uporabiti kad situacija postane nepodnošljiva, kako bi zajedno otišli s ovoga svijeta jer jedan bez drugoga ne mogu živjeti. Otac će se dotad koristiti pištoljem kako bi ih obranio od kanibalističkih bandi koje haraju ili zaštitio ono malo hrane koju pronađu putem. Majka (Charlize Theron) odlučila je poput većine ljudi skončati svoj život jer je strahovala od mnogo gore patnje pa je vidimo tek u sjećanjima i snovima Oca, kojemu toliko nedostaje da bez nje osjeća tjelesnu bol. Otac sina uči dobroti, kojoj uvijek treba težiti, čak i kad je najteže, i obećava mu da oni nikad neće pojesti drugo ljudsko biće jer u sebi nose vatru – humanost, koja je gotovo u potpunosti iščezla u njihovu svijetu.

Postapokaliptični filmovi, primjerice izvrstan Djeca čovječanstva (Alfonso Cuarón), Ja sam legenda (Francis Lawrence) pa čak i animirani WALL-E (Andrew Stanton) sve su popularniji u novije vrijeme, što i ne čudi s obzirom da živimo u doba globalnoga zatopljenja i sve učestalijih prirodnih katastrofa. No taj žanr privlačio je filmaše i u šezdesetima, primjerice, Planet majmuna (Franklin J. Schaffner), koji glasi kao jedan od najangažiranijih filmova u kojima se ljudska vrsta okrivljuje za skorašnje uništenje našega planeta. Filmovi su strave pedesetih i šezdesetih godina zbog paranoje koja je tada vladala u SAD-u zbog prijeteće nuklearne krize, tj. sovjetske sile, uvodili kao metaforu čudovišta, izvanzemaljce, Antikrista, zombije ili pak kanibale. Filmska umjetnost nadahnuće je tražila u davnim proročanstvima raznoraznih kultura koje su najavljivale smak svijeta, koji se ipak nije dogodio na prijelazu tisućljeća, ali se uvijek iznova najavljuje kao događaj koji će se zbiti u bliskoj budućnosti. Jedni crpu inspiraciju iz religijskih ili praznovjernih objava o apokalipsi, dok se ponešto ozbiljniji autori bave konačnim krajem kriveći ljudsko bezumlje, egoizam i profit. Tako Otac u Hillcoatovoj drami u potpunosti negira Boga dok razgovara sa slijepim Starcem (Robert Duvall), oslanjajući se na univerzalni moral, koji poznaje bez za njega suvišna vjerskog iskustva. Za njega je pravi bog njegov sin. Otac je pravedan, uistinu a good guy, kako sama sebe naziva, no katkada se ne suspreže biti strog prema neprijateljima i vratiti im milo za drago. Njegovi nam postupci govore kako su ga teškoće i neprestana borba naučile da je to jedini način preživljavanja. Njegov je pak sin rođen na početku postapokaliptičnoga svijeta i u njemu je odgojen, no bez obzira na pothranjenost, iscrpljenost i želju da napusti ovozemaljski svijet, još je nevin i milostiv prema neprijateljima. I ne samo to; on poput Krista pruža nadu ubogima i bolesnima. Upravo je ta doslovnost, uz pomoć koje odveć lako prepoznajemo biblijske aktere, najveća slabost filma, jer je Hillcoat finese McCarthyjeva romana sažeo u jednostavnu priču koja ovaj put nije ponudila mnogo više osim već bezbroj puta prožvakane teme.

Viggo Mortensen sjajan je u ulozi požrtvovna oca koji želi odgojiti sina da bude čovjek unatoč svim životnim teškoćama, no ništa manje nismo ni očekivali od glumca koji je pokazao umjetničku izvrsnost već u Ruskim obećanjima te osvojio nominaciju za Oscar. U jednom intervjuu izjavio je kako mu je bilo najteže uživjeti se u scenu u kojoj uči sina kako počiniti samoubojstvo. Taj začudan motiv učenja vlastita djeteta kako sebi oduzeti život, kao jedini preostali bijeg u slobodu, prisutan je i u sumornom hororu Magli (Mist) Franka Darabonta, nastalu prema predlošku Stephena Kinga. Oba filma ostavljaju trunčicu optimizma za kraj, nadu da se život ipak može nastaviti, jer unatoč Kingovoj sklonosti stravičnom i brutalnom, sva njegova djela ističu prije svega čovjekoljublje. Ekranizacija njegove Magle ipak je mnogo dojmljivija od Hillcoatova filma zbog ironičnog i za Kinga neobično cinična preokreta u kojem otac ubija sina kako bi ga spasio od mnogo gore smrti kojom prijete čudovišta iz svemira, a potom shvaća da svijetu ipak nije došao kraj – magla iz koje su izvanzemaljci stizali polako je nestajala i pomoć je već bila na putu.

Cesta jest pomalo predvidljivo djelo koje nije uspjelo prenijeti bogatstvo McCarthyjeva romana, no moraju mu se priznati stanovite vrline koje posjeduje. Primjerice, povezanost oca i sina u nemogućim uvjetima života uistinu je dojmljiva, tim više jer je naglašena mrtvačkom i jezivom atmosferom kojoj odolijeva. Sve u svemu, riječ je o prihvatljivu ostvarenju koje nažalost nije dosegnulo filmske uzore iz tog vječno aktualna žanra.