Okrutnost ofsajda

Narodno pozorište iz Sarajeva, središnja nacionalna kazališna kuća, u istoj repertoarnoj godini (ali nekoliko mjeseci poslije) kao i Hrvatsko narodno kazalište iz Zagreba, središnja hrvatska nacionalna kazališna kuća, izvodi istu Moličreovu komediju, naslovljenu Građanin plemić. Ta komedija-balet, koju Sarajlije, u skladu s radikalnim kraćenjem i izbacivanjem dramskih elemenata, u programskoj knjižici nazivaju komedija, praizvedena je, „za razonodu kraljevu“, u Chambordu u listopadu 1670. i prvi put prikazana pariškoj publici u izvedbi Kraljeve kazališne družine, na pozornici Palais-Royala, 23. studenoga iste godine. Zagrepčani je prikazuju u vrsnu prijevodu Mladena Škiljana, a Sarajlije za zagrebačku izvedbu na Danima satire aktualiziraju prijevod Sime Matavulja. Repertoarni izbor u obama je slučajevima više nego jasan: prikazati tajkunizaciju, korupciju i mitomaniju u današnjim tranzicijskim uvjetima, ali i u trenutku kad se mehanizmi prijevare i posljedice nagla bogaćenja počinju javno razotkrivati i kad dojučerašnje političke, sportske i estradne zvijezde pred kamerama javnosti dobivaju lisice i odlaze na sudove i u zatvore.

Sarajevski „Turci” postali su Arapi.

Jedan takav zatvor navodno zlatnoga doba prikazan je kao prozirni kavez-kocka koji zamjenjuje francuski dvorac, ali i upućuje na komore pomlađivanja i umjetnih sportova i arhitektonskih apsurda i klaustrofobičnih uvjeta stanovanja naše suvremenosti, Kafkin dvorac-zamak, policijsko izvješće i novinsku crnu kroniku s navođenjem inicijala osumnjičenika. Gospodin Jourdain u sarajevskoj predstavi postaje Gospodin Ž./urden/, građanin koji želi postati plemić, tj. tajkun našega doba u dosljedno angažiranoj izvedbi Mirvada Kurića koja spaja klasičnu komičarsku glumu te ponašanje i pokrete neškolovane a bogate dramske osobe iz naše svakodnevice, u svoju životnu igru uvlačeći sve oko sebe koje prihvaćaju bačene rukavice (konkretizirane do groteske u samu kavezu kao neka vrsta ginekoloških rukavica). Činom uzimanja mita, ulaskom u svijet korupcije i kriminala prihvaćanjem golema novca za nedjelovanje, u adaptaciji i režiji koje potpisuje Lary Zappia, sve osobe pretvaraju se u kriminalce, a imena im se skraćuju inicijalima što će danas-sutra, možda, dobiti dossier.

Hoće li glavna zvijer biti uhićena, tj. postoji li uopće glavna zvijer ako svi postaju uhićenici vlastite, nepostojeće savjesti, prihvaćajući nezarađen novac? Dok se zagrebačka predstava u Dolenčićevoj režiji i sjajnoj scenogafiji Dinke Jeričević poigrava usporedbama i promjenama Moličreove i naše današnjice, sarajevska Moličreov klasicistički tekst ostavlja iza sebe, prikazujući okrutnost ofsajda: balet postaje do najveće groteske doveden ples invalidne osobe, a komedijski mehanizmi ponavljanja i nagomilavanja pružaju ruke pohlepi za novcem, pretvarajući stvarnost u farsičnu paradu kiča i odvratnosti, oko koje se koncepcijski dosljedno, ali za dio publike šokantno, kreće i scenografija Vesne Štrbac i kostimografija Vanje Popović i scenski pokret Ferida Karajice i oblikovanje svjetla Ognjena Martinovića i oblikovanje tona Zdenka Bevande. Glumci i izvođači (Selma Salkunić, Slaven Vidak, Vedrana Seksan, Aldin Omerović, Sanela Pepeljak, Amra Kapidžić, Riad Ljutović, Dženita Imamović, Aleksandar Seksan, Amina Begović, Muhamed Jamaković, Vedran Bahić) maksimalno se angažirano priklanjaju takvoj adaptaciji Moličrea koja balansira na rubu u svim detaljima promišljena kazališno-egzistencijalnoga ekscesa prema klasičnom tekstu i dosljedna prikaza vlastite nam jezivo kičaste i korumpirane suvremenosti. Ipak, najbolju ulogu ostvaruje glumac koji se ne priklanja groteski i kiču, ostvarujući humanost i odmjerenost: Ermin Sijamija u ulozi D.(orantea), grofa D.(orimeneina) ljubavnika. A i činjenica da je Ermin Sijamija direktor Drame Narodnoga pozorišta Sarajevo, kojemu je direktor prof. Gradimir Gojer, ugledni teatrolog, kao i Moličre probuđen u našem vremenu i na ovim Danima satire s nekoliko predstava, nešto govori.