Okrutno prozaičan pjesnik

Sead Begović autor je brojnih pjesničkih i kritičkih knjiga, no manje je poznato kako je i autor kratkih priča. Autor pogovora Zdravko Zima ističe kako Begovićeve proze karakterizira skok u grotesku, fulminativna mašta i eksplozija erotičnog, te da je Begović „goropadni orkan koji ruši sve pred sobom“. I doista, čini se kako se autor nimalo ne susteže u prikazu sumorne tranzicijske stvarnosti. Junaci njegovih priča su ljudi koje je Agamben nazvao homo sacer, imigranti, etnički mješanci, boemi, redikuli prepuni izmišljenih priča, odnosno, jednim riječima, ljudi s margine. Pritom autor ustrajava na prikazu drastičnih društvenih razlika. Tako u naslovnoj priči Džibrilove oči supostavlja britansku Kraljicu majku i malu djevojčicu Mejremu, imigranticu koja na putu u Njemačku ostaje bez majke: „Tako se, eto, dogodilo da u jednoj rupi Europe jedna djevojčica oblači crnu kožu, ne znajući za jutarnji izlazak Kraljice majke“.

U živote ljudi koji samo pokušavaju preživjeti upleće se politika, pa im se čini, kao npr. Ivi Ladiću, junaku priče Politika u jednom danu Ive Ladića, da „prokleta politika može imati svoju produženu ruku i u rođenom sinu“. Begović se nerijetko utječe hipertrofiji: opisi krajolika u njegovim pričama nisu lirski, a slike kaljuža, plićaka punih šekreta krležijanske su i još više podcrtavaju i autorovu sliku svijeta. Naime, čini se kako svijet i nije ništa drugo nego močvara. Brak je često prikazan ne kao utočište, nego kao bojno polje na kojem se brutalno razračunavaju nekad bliski parnteri, i u tim bitkama ne štede ni sebe ni živote drugih. To je odlično prikazano u priči Rastava, koja nažalost ima pomalo naivan završetak. Begovićevi junaci ne štede se nimalo, sa sjetom se prisjećaju godina koje su nepovratno prošle, ili se, kao u priči Ja, bijednik i fukara, obračunavaju sami sa sobom, odnosno s vlastitim promašenim životom, pa se na kraju prepuštaju fatalizmu: „ ...vrijeme je prolazilo i morao sam isto tako primijetiti da je to nebo oduvijek isto nebo, zaleđeno kao i ovo godišnje doba kada krećem na put, a da uopće ne znam kamo sam se zaputio, u očevim iznošenim cipelama i u starom kaputu moga tasta. Ja, koji to zapravo nikada nisam bio, već bijednik i fukara.“ U odličnoj priči Zora autor uvodi junaka koji nosi njegovo ime, i spajajući lirsko, kroz stihove Jevgenija Zamjatina, i ironično, pisac stvara elegičnu atmosferu.

U knjizi nalazimo i priče kao što je Ružica i Smajo, u kojoj autor poetično opisuje zbližavanje dvoje osamljenih ljudi, koji unatoč razlikama u podrijetlu i navikama, u razgovoru o vlastitim životima, postaju bliski. U priči Vikendaš upravo je pas lutalica onaj koji pripovijeda svoj životni put i autor ne propušta povezati kršćansku i islamsku vjeru, odnosno prožimanje različitih kultura. U meditativnoj priči Corpus Christi nalazimo i eksplicitno zagovaranje ekumenizma – jer sve su vjere „impresivno Božje djelo uz vodu“.

U knjizi nalazimo niz kraćih priča, točnije poetsko meditativnih zapisa, koji pokazuju kako je Begović najbolji u lirskim dionicama, jer kad ustrajava na groteski, ponekad to čini nezgrapno, kao u, primjerice, priči Bila je čudna ta kćer. Na kraju treba istaknuti kako je u pravu Zima kad tvrdi da ova knjiga legitimira Begovića kao pjesnika koji zna biti okrutno prozaičan i pripovjedača koji ima sluha za jedva čujne lirske interludije.