Ode / Uzmi plastičnu vrećicu i kreni / Šestica

Ode

Moj alter ego ima rođake s pokvarenim zubima i imenima kao grčki bogovi. Stanuju u straćarama u predgrađima koja taksisti ne mogu naći, opasnim područjima nekadašnje ničije zemlje koja se ubrzano pretvara u cement. Oni su divlji i prijeti im istrebljenje, oni su finsko-švedska radnička klasa. Dezorganizirani, naravno da su dezorganizirani, rođaci mog alter ega nikada se ne organiziraju. Ne pripadaju nijednoj zajednici osim svojoj. Odlaze na more i množe se, u kurvinskim lukama kupuju lutke kojima se zatvaraju oči i vraćaju se kući u velikom stilu, uvijek noću, uvijek iznenada jedne noći kada ih nitko ne očekuje. Žene veselo uskliknu, djeca bosa trčkaraju uokolo, a pas koji se zove Hĺkan-Zeus ne zna što bi od sebe. Odmah zabava. Ništa od odlaska u školu. U zoru žene odu na posao u tvornice ključeva i skladišta. Kad se vrate kući, zabava se nastavlja, a u zahodu u dvorištu vise nove slike novih mjesta. Rođakinje mog alter ega imaju obojenu kosu i izbačene grudi u tijesnim srebrnim majicama. Plaćaju za školu tate mog alter ega tako da on može postati srednja klasa. Ponosne su na njega. Kad dođemo u posjet, lijepo se obuku. Pljesnu rukama i lak im se guli s noktiju dok glasno, malo preglasno viču: O, o, kako fini gosti! Tata mog alter ega zbunjen je i zahvalan. Još davno im je vratio, vratio im je novac, sada je preostalo samo ono što nije moguće vratiti.

S vremenom rođaci mog alter ega iz radničke klase nestanu iz života mog alter ega.

Nedostaju mi.

Uzmi plastičnu vrećicu i kreni

To što slučajno nemaš košaru umjetnički spletenu od brezine kore od strane odabranih ljudi iz Karelije, nema nikakve veze. Uzmi svoju plastičnu vrećicu i kreni! To je moto sestrične u drugom koljenu, Siv. Šume pune gljiva namijenjene su svima, a ne samo estetima s posebnom opremom, tim čudnim jesenjim snobovima koji hodaju po modnoj pisti prekrivenoj lišćem s pomno usklađenim modnim dodacima. A nisu ni samo za mikologe sa specijalnim znanjima i posebnim noževima. Ne daj se spriječiti! Dovoljni su plastična vrećica i prsti, oči, noge. Ako znaš prepoznati samo lisičarke, onda beri samo lisičarke. Nije to nikakva sramota. Sramota je ostati sjediti kod kuće i misliti ne mogu ja to. Što ako me netko vidi s tom užasnom plastičnom vrećicom! Što ako me netko vidi u izlizanom kaputu – starom na krivi način – cipelama koje nisu za šumu, očima koje nisu za šumu i koje traže u krivom šumarku, ispod krivoga drveta, na idiotskom terenu. Zaboravi na sve to, sve to glupiranje o svježem zraku od kojeg će ti se zarumenjeti obrazi! Ako se bojiš zmija, mrava (losova medvjeda vukova), uzmi gumene čizme. Ako se bojiš uskovitlana zelenila, grana, guštika i grančica, drži se putova. Ako se samo općenito bojiš, ponesi si bocu žestice u džepu. Imaj vrećicu gotove juhe od šampinjona doma u ormariću, bolje Knorrove nego Pirkine, ali to nije toliko važno. Kreni. Uživaj. Ako vidiš samo žuto lišće posvuda, onda vidiš samo žuto lišće posvuda. Mokro je, ljepljivo lijepo. Možda ugledaš mrtvački plašt, tog kasnog leptira. Čak i ako ne znaš da je to mrtvački plašt, svejedno mu se možeš obradovati. Znati imena nije najvažnija stvar na svijetu. Uzmi plastičnu vrećicu i kreni. To je moto sestrične iz drugog koljena Siv.

Šestica

Krsni kumovi Lyra i Anselm su tramvajci. Anselm vozi, Lyra je kondukterka, šestica je njihova linija. Uvijek su u istim kolima, Lyra iza na svom uzdignutom mjestu s kojega može promatrati putnike, Anselm sasvim naprijed za polugama i mjenjačima brzina. U stankama Anselm puši, a Lyra proučava nokte, ipak su oni dio nje koji je najviše izložen pogledima i njezin zaštitni znak svaki dan. Čak i zimi Lyra nosi sive pletene rukavice s odrezanim vrhovima kako bi mogla vješto baratati kovanicama i cvikati karte. Kad pošteno zahladni, Anselm nosi krznenu kapu na ćelavoj glavi.

Lyra i Anselm dobro su uigran par, on je kralj vožnje između Sandvikena i Arabije, ona je kraljica reda i ugodne atmosfere u tramvaju, ništa ne smije smetati Anselmu dok obavlja svoj važan posao. Šestica je njihovo kraljevstvo. Žuto-zeleno kraljevstvo s crvenim kožnim sjedalima i crvenom signalnom lampom, s crnim užetom koje visi sa stropa, užetom koje treba povući ako želiš sići. Djeca ne uspiju dosegnuti do užeta, onda kažu kondukterki Lyri pa se ona pobrine da mogu lijepo po redu sići. Lyra pomaže i upozorava, organizira i hvali se, obavještava i viče: Pomaknite se s ulaza, molim vas! Ako je ne čuju, onda urla. Svi slušaju Lyru. Tako je naučila finski, barem malo, naučila je dovoljno da može pošteno podviknuti Käykää peremmälle vaunussa! iako joj se jezik sav spetlja od tih razvučenih samoglasnika i čudnih diftonga. Anselm zna samo švedski, on ni sa kim ne razgovara, on samo vozi, to je njegova zadaća.

Takva je podjela posla, nitko nije nezadovoljan.

Lyra je potajice pomalo ponosna na svoje znanje finskog, ali nastoji da to Anselm ne primijeti. To ne bi bilo dobro za ravnotežu. Ali ipak, ipak, finski je njezin ponos. Otuda oni potječu, oboje. Sad su gradski ljudi. On je visok, ona je niska, nemaju djece, imaju jedno drugo. Imaju šesticu.

Sve do mirovine imaju šesticu, a onda imaju malecku kućicu na polju u predgrađu, a kuća je prepuna lijepih stvari. Porculanskih figurica i figura, ciganki, crnaca i toreadora. Izdaleka.

Daleko, kao ta dobro poznata imena ulica u Arabiji.