Od čvrstog Tvrdlja put hlapećeg Grala

S dvjema lani objavljenim knjigama interpretacija opusa Petra Hektorovića zadobiva zanimljive nove protege, a on se ukazuje kao iznimno poticajan autor, jamačno jedan od najživ-ljih i najuniverzalnijih starih pisaca hrvatskih. No te su dvije publikacije dijametralno oprečne po metodologiji i po zaključcima, pa ih je utoliko kurioznije usporedno pri-kazati, no to činimo s uvjerenjem da, svaka na svoj način, pridonose boljem – ili barem: intrigantnijem – čitanju iznimno važnog pjesnika i graditelja, odnosno dopunjuju ionako razveden profil istaknutoga humanista i sudionika renesansne epohe.

Povjesničar umjetnosti Ambroz Tudor okupio je u jednom svesku niz raznolikih studija, pretežno posvećenih pjesnikovoj ladanjsko-stambeno-obrambenoj građevini zvanoj Tvrdalj. Sam je sustavno istražio svu arhitekturu starih ljetnikovaca na otoku Hvaru, a Hektorovićevo impozantno graditeljsko ostvarenje – iako je nastavak obiteljskih prethodećih nastojanja podizanja zgrada na istom mjestu – pritom zauzima sasvim posebno mjesto. U svojim analizama i idejnoj reambulaciji mnogih dijelova Tvrdlja Tudor se nadovezuje na istraživanja i spoznaje važnih prethodnika, poput Cvita Fiskovića, Miće Gamulina, Joška Belamarića i Gorana Nikšića, ali ga čitanje manje rabljenih arhivalija (posredovanjem Stijepa Plančića, Nikše Petrića, Joška Kovačića i Davora Domančića) dovodi do originalnih rezultata, posebno s obzirom na sudbinu lokaliteta u potonjim razdobljima. To se odnosi na problematiku trijema oko ribnjaka (za koji je, nažalost, prihvatljivija kasnija datacija, poslije pjesnikova djelovanja), kao i na podjelu spomenika među nasljednike.

Najvažnija Tudorova novost u interpretaciji Tvrdlja jest dovođenje u vezu njegova projekta sa suvremenim mu uzori-ma i rješenjima u najrazvijenijim (talijanskim) sredinama. Primjerice, za kulu golubinjaka nalazi mogući predložak u grafičkom prikazu mletačke vile iz knjige Piera de´Crescenzi Il libro della architettura (1495). Još važnijim mi se čini Tudorovo upućivanje na Hektorovićev paralelizam sa stajalištima Gasparea Contarinija, iz knjige De Officio Episcopi (Venecija, 1516), koji se zala-gao za skromnost u ukrašavanja i odricanje od razmetljivih arhitektonsko-dekorativnih dijelova. Svjesna redukcija svakog ornamentalnog ili klesarski bogato obrađena fragmenta na Tvrdlju (s iznimkom poučnih natpisa i jasnih simbola: lubanja, ko-tač, šestar i sl.) u skladu je s funkcijom ambijenta namije-njena također siromasima i putnicima, ali i u suglasju s raz-dobljem nakon ustanka pučana na Hvaru (1510–14), kada se raskošju moglo djelovati provokativno na mještane i suotočane.

Osvjetljavajući ulogu Petra Hektorovića u trenutku toga ustanka Tudor s razlogom obraća posebnu pozornost na nedovoljno korišteno svjedočanstvo iz pjesnikove parnice s Paladinićima, po kojemu se vidi da je Petar, skupa s ocem Marinom, bio izrazito angažiran na plemićkoj strani, što – dakako – ne mijenja smisao njegova zalaganja za dostojanstvo „priprostih i ubogih“. A ostaje rječitom Hektorovićeva estetska suzdržanost, namjerna ogoljelost njegovih zidova, „formalna šutnja“ arhitekture Tvrdlja, ne samo kao pandan Contarinijevim zahtjevima nego i kao analogon duhu epohe, obilježenu čistoćom i strogošću jednoga Erazma Rotterdamskog.

U nekoliko esejističkih priloga knjizi Tudor je pak nastojao, na temelju poetskih tekstova, evocirati odnos našega autora s adresatom spjeva (Bartučevićem seniorom), a potom i rekreirati kulturu življenja, kroniku svakodnevice ljetnikovca, odnosno rekonstruirati meni jestvina i delicija pjesnikove trpeze (unatoč povremena zagovora askeze).

Dok je Ambroz Tudor sustavno nastojao ostati na faktografskoj i pozitivističkoj razini, s tek ponekim uspjelim ekskurzom u područje značenja i programa, slavisti-kroatisti Slavomir i Zaneta Sambunjak iznimno su ambiciozno i s nemalim nadahnućem odlučili pročitati Hektorovićev opus kao hermetično i ezoterično ostvarenje. Podnaslovom Zbiljsko i mitsko u djelu Petra Hektorovića upućuju odmah na dvije razine čitanja i razumijevanja, dok naslov Tragalac za smislom naglašava ustrajavanje na mitskoj dimenziji. Iznimno opsežan svezak na četiristotinjak stranica glavnoga teksta nastoji dokazati kako je i izgradnja Tvrdlja i pisanje Ribanja i ribarskoga prigovoranja i objavljivanje talijanski sročena pisma Vincenzu Vanettiju (uključujući sva ostala manja djela, čak prijevode, testament i dvojbeno Prikazanje sv. Lovrinca), kako je sve to motivirano pjesnikovom idejom traženja mitskoga Grala.

Treba odati priznanje autorima na smjelosti zamisli i na skrupuloznosti provedbe. U pet stotina i šezdeset obilnih bilje-žaka naveli su gotovo čitav Hektorovićev korpus (na mjestima obrazlaganja), a savjesno pretražili i primjereno iskoristili svu postojeću literaturu hektorovićianu, odajući povremeno priznanje za intuicije kojima se išlo s onu stranu faktografije, verizma ili narativne doslovnosti, jer su se poduhvatili dokazivanja prenesenih, metaforičkih i mističnih značenja (na rubu kabale, tarota, alkemije, uz uvažavanje pitagorejizma i kompozicijske trojnosti).

Nema nikakva spora o određenoj duhovnoj dimenziji Ribanja i religiozno-pijetističkoj orijentaciji pisca i gradite-lja Tvrdlja. No činjenica da odlazak na ribolov može podsje-titi na simbol ribe (kao Kristova znamenja) ili na Kralja ribara (ključne figure mita o traženju Grala) ne može biti dovoljna za hermeneutičku ekshibiciju, a spominjanje izgublje-ne i nađene čaše (ili pehara slave) ne opravdava metodičnu egzegezu spjeva kao potrage za Gralom.

Možda najzanimljivije u novom čitanju Sambunjakovih vidim u ustrajavanju na značenju pisma Vanettiju kao svojevrsna naličja ili zrcalnoga odraza Ribanja. Naime, u tom je teks-tu pjesnik izložio svoju poetiku i – premda se zalagao za poimanje istinitosti – sam ukazao na funkciju snovitog, onostranog i čak arkanskog. Vrijedno je podsjećanje na stanovit paralelizam strukture toga pisma i strukture glasovitoga spjeva, ali jedan je detalj iz pisma naveo pretenciozne tumače na odveć dalekosežne izvode i pokušaje nasljedovanja. Naime, Hektorović, u tom tekstu, ime muze Melpomene (zaštitnice tragedije) tumači kao kontaminaciju talijanskih riječi mela i pomo (obje u značenju jabuke). Na sličan način Petar u poslanici Jakovu Zečkoviću slavi ime Antonia kao asonantno s ante omnia (lat. prije svega).

Istina je da postoji alkemičarska tradicija invertiranja slova i riječi, učena praksa anagramiranja, ali nije primjereno smatrati da se Hektorović koristio istim postupkom ispisujući, primjerice, „Dobro znaj“, a implicirajući u tome smisao „Jazon, brod“ (dakle, upućujući na mit o Argonautima), ili pak da bi se iza sintag-me „Tko je taj/on“ krilo značenje „Janko je tot“ (što bi pak trebalo biti spomen na Matiju Ivanića, o kojemu Petar nije morao imati nimalo pozitivno mišljenje). Još paradoksalniji je izvod da bi – verzalom istaknuta – riječ TVARDAGLIV mogla biti anagram Tuda vi Gral. Isto tako, ničim nije dokazano da bi pjesma Naš gospodin poljem jizdi govorila o mjesecu ili pak da bi bocun iznad natpisa Nihil occultum na Tvrdlju bio alkemičarski atanor.

Autori odveć originalnoga tumačenja Ribanja i Tvrdlja, po mojemu mišljenju, dali su se zavesti nekim slojevima pjesnikova zagonetanja i prigovaranja te su u ključu prenja i jedinstva suprotnosti otišli predaleko u sfere nagađanja i usiljenih paralelizama. Iako bi mi bilo drago u Hektorovića učitati spiritualne afinitete s Wolframom von Eschenbachom ili Hildegardom von Binden, ulančati ga u niz renesansnih hermetičara i ezoterilka, morat ću se i nadalje zadovoljiti uvjerenjem kako je on ispisao svoj konkretni ribolov i ocrtao putanju morem od Staroga Grada do Brača i Šolte (i natrag) te dogradio svoj Tvrdalj, a jedno i drugo sačinio kao apologiju stvorenoga i pohvalu Stvoritelju, no bez uvođenja posredničke motivike i otajnih sugestija.