Nova faza Eurokaza

piše Igor Ružić

Početkom godine, nakon otvaranja zgrade zagrebačkoga Muzeja suvremene umjetnosti, počela je, i simbolički i zaista, nova faza Eurokaza. Festival koji je bio podstanar, kao i većina zagrebačkih, barem onih koji nisu prirodno ili neprirodno spojeni s institucijama, tako je dobio prostor koji će, čini se po intenzitetu njegova punjenja, i obilježiti. Multimedijalna dvorana Gorgona integralni je dio MSU-a, ali funkcionira i kao dodatak, novozagrebački novi kazališni početak. I baš kao i svaki početak, i njemu je teško. Jer, osim Eurokaza, gotovo nijedan drugi kulturni subjekt, s iznimkom MSU-a sama i festivala Filmske mutacije, nije prepoznao dvoranu koja možda jest malo strma, ali je nova i jako dobro opremljena. I unatoč festivalu koji se njome koristi, još nije postala osobno leno, poput, primjerice, Histrionskoga doma. Treba se nadati da i neće, ne samo MSU-a i Eurokaza radi, nego i svih ostalih koji tek trebaju shvatiti da zbog Gorgone i druge scene ZKL-a u Travnom, kazalište u Novom Zagrebu ima šansu koju ne smije prokockati. Baš kao što bi MSU trebao Gorgonu shvatiti kao svoju dodanu vrijednost, mogućnost za privlačenje i zadržavanje publike i, na koncu, simboličnu i sasvim konkretnu dobit. Koliko god kazalište bilo skupa igračka.

Eurokaz je muzejsku dvoranu počeo puniti gostovanjima, što mu daje priliku da kontakte i informacije koje prikuplja ne mora gurati u tjedan ili dva tradicionalnoga zagrebačkog festivalskog lipnja, pa je odmah oglasio i cjelogodišnji program. Gordo zvuči, gotovo poput Ciklusa europskog kazališta, ali dobro je dok traje. I dok festival i njegovi financijaši, kao i sam MSU, imaju sredstava, interesa i volje da to rade. Još je bolje kad uspijevaju uskladiti međusobne interese, pa kad se izvedbe i gostovanja pokušavaju tematski i konceptualno, pa makar i na silu, vezati uz izložbene projekte.

Okovani Galileo redatelja Branka Brezovca otvorio je Eurokaz

No cjelogodišnji program Festivala novog i inovativnog kazališta veže se, sasvim prirodno, i na njegovu već nekoliko godina iskazanu i realiziranu želju da postane i produkcijski subjekt. Nekoliko projekata koji su nastali u takvu aranžmanu ostalo je nažalost, barem što se zagrebačke publike tiče, u okvirima spomenutih festivalskih dana. A nije da nije bilo vrijednih ostvarenja, i prije i nakon kolosalnoga ciklusa s temom Tito. Svi su pak u Zagrebu bili odigrani tek koliko i svaka druga produkcija na gostovanju, s iznimkom onih nastalih u suradnji s Teatrom &TD, točnije Studentskim centrom, koji (usput budi napisano) najviše gubi činjenicom prelaska Eurokaza u vlastiti prostor. Upravo onoliko koliko je svim ostalim kazalištima u gradu možda i lakše, jer su se napokon oslobodila barem jednog od festivalskih parazita.

Niz gostovanja koje je Eurokaz organizirao u Gorgoni ipak je tek uvod u stvarne želje, a te su – samu sebi stvoriti podlogu za nastavak djelovanja drugim sredstvima. Prelazak iz pokazivačke manifestacije u proizvodni pogon ne ide lako, i festival se morao osloniti na domaće snage. Od Barbare Matijević, kojoj je tek pomogao, do nezaobilaznoga Branka Brezovca, pa onda i Saše Božića te mlade nade Anje Maksić Japundžić. Ovogodišnje izdanje festivala tako, što je za svaku pohvalu, traje ne nekoliko programom nabijenih dana, nego cijeli mjesec u ležernijoj dinamici, a započeo ga je upravo niz samostalnih produkcija i koprodukcija. Svih koje su ionako već igrale u MSU, ali im je poetika festivala ipak morala pružiti još koju priliku za provjeru pred publikom, kada je riječ o bitno drukčijem kontekstu.

Početak je pripao Branku Brezovcu s kojim umjetnička ravnateljica Eurokaza dijeli istu kazališnu ideju, i koji je zato i dramaturg festivala i njegov koselektor, ali samo onda kad se to zaista ne može izbjeći priznati. Opera corale Okovani Galileo, nastala povezivanjem festivala s Operom riječkog HNK Ivana pl. Zajca i kompanijom Laboratorio Nove iz Firence, naizgled je logičan nastavak njegova interesa za spajanje izvedbenih formi u totalno kazališno iskustvo, ali s već prepoznatljivom poetikom koja samo podsjeća na siromašno kazalište. I ovdje, kao i mnogim ranijim Brezovčevim radovima, scenografija monumentalnim pločama izvođače pretvara u marionete posebna kova, ali je sada spojena s inovativnim korištenjem činjenice da (odveć) strma dvorana daje vizuru koja omogućuje drukčiju, visinsku vrstu višeplanskog strukturiranja ionako slično postavljene dramaturgije. Redateljev je zaštitni znak spajanje na prvi pogled nespojivoga, pa je ovdje, uz glazbu Marjana Neťaka reduciranu na glasovirsko vođenje zborskih dionica, spojen Brechtov Život Galilejev i Eshilov Okovani Prometej.

I Njarabum u režiji Anje Maksić Japundžić predstava je zagledana u prošlost, ali naučenu. Od izbora predloška, dijelova opusa Radovana Ivšića, preko realizacije koja podsjeća na rješenja upravo Branka Brezovca, redateljica se, zajedno s dramaturginjom Anom Prolić, pokušala autorski nametnuti čitajući u nadrealističkoj poeziji suvremene probleme. Pritom nadrealni trenutak rastvaranja zbilje pritom izaziva tek smijeh, a realizacija sna, ili noćne more, tek čuđenje nad banalnošću kojom je ono što se na početku činilo kvalitetnom idejom pretvoreno u sklepanu slikovnicu. Treća, i ujedno najnovija produkcija u Eurokazovu trolistu, Crkva je mlade njujorške autorice Young Jean Lee, koju je Saša Božić postavio u suradnji s Kazalištem Novi život posve neambiciozno, jer komad i ne ustrajava na spektakularnoj izvedbi. Ona to, jasno, može biti, ali osobne ispovijedi koje fingira, kao i propovjedni diskurs, u rasponu od zaista zabrinutih duhovnika do manijakalnih samozvanih proroka koji uz tuđi spas prodaju i svoj uspjeh zaslužuje objektivizaciju kroz, ako već ništa drugo, sasvim osjetni odmak. Sve u toj predstavi nudi takav odnos, jer ona istodobno i parodira i zagovara, kako institucionalnu religiju tako i, unatoč svemu, nadu u neku vrstu spasa, pa makar to bio i tek onaj montipajtonovski zaključak o smislu života, koji i nije nešto posebno. Zato, i u kazališnom kontekstu, ona tek ječi kao zvono – na trenutak zavodljivo, ali nikad iskreno.

Eurokaz se, stoga, vlastitim produkcijama i nije iskazao, barem ne onako kako se od njega moglo očekivati kao, davnim citatom ili parafrazom, mjeri domaće kazališne pameti. No pravo je izvedbenih umjetnosti, kao i svih drugih, da pokušaj postane i ostane samo to – istraživanje na račun mogućeg. Ovdje barem nema želje za spektakularnošću.