Neprestano začaravanje svijeta

Nakon knjige izabranih pjesama Unutarnje more, koja je označila ishod višegodišnje sinteze, Gordana Benić, daleko od toga da se zadovolji postignutim, otvara novu stranicu s trima novim zbirkama. Zbirka Balada o neizrecivom (2003) izmiče već gravitaciji povijesnog/zavičajnog, projicirajući se u neku nepoznatu izvanzemaljsku raznovremenost. Uz pomoć pastiša i kolaža začinje se travestija stvaranja svijeta, odnosno njegove likvidacije kao iluzije nad iluzijama. „Počinje kaos“ – uvodna je tvrdnja te začudne knjige. Svijet fantastične arheologije, određen sinkretičnom sintezom mitskoga, povijesnog i onirički znanstvenofantastičnog zasniva se na jednoj drugoj skrivenoj suprotnosti. S jedne strane, da citiram sama sebe, pjesnikinja je odvraćena od zbilje, zagledana u nervalovsko „crno sunce Melankolije“ kao romantični dezerter iz zbilje; s druge strane blisko joj je i planetarno-foklorno stajalište, gdje je folklor samo neselektivna predručnost svega, dok je povijesno zamijenjeno masmedijskom sadašnjošću koja sve sadržaje raščinja i konzumira u pričine digitalnih poveznica.

Posljednji pjesnički dokument, kojim Gordana Benić bilježi svoj oproštaj od referencijalnog svijeta, zbirka je Banalis gloria (2009). Maniristički naslov i estetika kojoj je najbliži manirizam, zasnovan na propadljivim opsjenama prolaznog, istodobno dok ističe spoznaju prolaznosti svega, povelja je vjere u „jednoglasnu i magičnu“ prvobitnu zbilju i u orfičku strukturu svemira. „Bilo bi možda potrebno malo određenije definirati pojam manirizma i manirističke književnosti, međutim ovom ćemo zgodom navesti tek mali popis karakterističnih oznaka manirističkih tema u književnosti i slikarstvu. Izdvojimo: precioznost, sklonost eleganciji, imaginativnosti, bizarnosti, ljubav prema dvosmislenom (otuda težnja prema iluzionizmu), zanimanje za okultno, očaranost izuzetnim, simboličnost i na kraju slikovitost“(Branimir Donat). Dok modernistički projekt teži otkriću novog, maniristički vidi svijet kao već viđeno jer se zasniva na principu imitacije ili ponavljanja s pomakom. Pjesnikinja napada granice banalnog i poznatog u svrhu njihova „prekoračenja u latentan i skriven svijet“.To je svijet koji se prisjeća biblijskog Postanja samo utoliko što oponaša njegovu fantastičnu inventivnost koja se zasniva na preobličenju svrhovitoga svijeta u nesvrhoviti. Vrijeme nije linearno, već se neprestano zbiva začaravanje svijeta...Kao što u manirističkom prostoru nema više jedinstvene perspektive, tako umjesto susljednosti jedinstvenoga vremena uspostavlja se istodobnost raznih vremenskih tijekova, raznih događaja. Gordana Benić slaže slike svoje posljednje manirističke zbirke (a umjesno je sa stajališta stilskih prijevoja ispitati i ostale njezine zbirke) iščašenih natuknica. Tako su vladari u doba manirizma, osobito Rudolf II. Habsburški (1552–1612), slagali svoje sobe čudesa i ormare ispunjene čudnim, maštovitim predmetima, anomalijama prirode i imaginacije – Wunderkammer – gdje su kombinacije dane na volju maštovitom manipulatoru.

U Gordane Benić, opet manirističkim spojem opreka, Apokalipsa postaje scenarijem gdje se prizori kraja uljudbe miješaju s jednim novim anorganskim Postanjem:

„Spuštajući se prema Zemlji vidjeli su kako osamljeni ljudi hodaju kroz pustoš, jer biljni se pokrov odavno pretvorio u čisti metal. Dani su poput amorfnih kristala, prepuni vibracija i sjena što padaju kao rosa na blještavo tlo...

Bez metafizičkih tankoćutnosti privest će kraju sav metež evolucije, i geologiju zdušno upisati u kadence Svetoga pisma.“ (Svemirski ekvator)

U svojevrsnoj pohvali slavi, više no igdje, Gordana Benić prisjeća se pouke Rimbaudovih Iluminacija, a ta je da od svake riječi može početi odron mašte nadahnut paradoksom i imitacijom u vizurama nemogućeg: „U svakoj sekvenci stvarnost se rasplinjuje, ali dobiva na snazi upravo vlastitim razaranjem. Tamna mistika ovladala je čak i slučajnostima, sve je stvarno i sve je lažno, razlike među oblicima potpuno su izbrisane.“

U zbirci Banalis gloria Gordana Benić nastavila je svoj kozmopoetski projekt u kojem „sve je stvarno i sve je lažno“ i u mnogom privela ga vrhuncu, što znači da je stvorila djelo koje se uvrstilo među vrhunske domete aktualne poezije u nas.