Misteriji proznog iskaza

Suvremena hrvatska proza doživljava inovativne preobrazbe modificirajući autorov (autoričin!) način određivanja osobnosti u konfrontaciji sa svim kategorijama egzistiranja: od psiholoških promjena koje dramatski prate strukturu svijesti do paradoksalnih metamorfoza forme koja teži kratkoći pjesama u prozi. U rasponu od transformacije spisateljskog iskustva do otvorenoga transcendentnog ja narasta bogatstvo vizura. Čarolija realističnoga strukturiranja prelazi u iracionalnost i fantastiku u čijim paradigmama dolazi do izražaja ironični diskontinuitet. Proze Vlatke Jurić, Ivane Šojat-Kuči, Julijane Adamović, Lane Derkač pokazuju takvu tendenciju komuniciranja, a najnovija proza Dorte Jagić Kičma eklatantan je primjer kako se takozvani sadržaj mistificira, smišljeno elaborira neočekivanim opaskama i poentama. Sa stajališta naracije, pripovijedanja, ta se redukcija može činiti paradoksalnom, no ipak postiže svrhu: da se s malo riječi, ekonomično odabranih, ciljanih, otvori apokaliptični svijet ljudskog bivstvovanja: „Tijelo jede druga tijela. Mljacka. Dodiruje. Uživa. Štoviše, to mu je plemenita svrha. Tko zna što se neobičnoga može s njime raditi a nismo otkrili u svojoj sljepačkoj grubosti. Razmišljati kosom. Plakati obojanim suzama. Fićukati pupkom… Kad bolje razmislim, tijelo je samo turistički boravak u tuđini!“ (Tijelo)

Riječju, Dorta Jagić vođena pjesničkom intuicijom ne prepušta ništa slučaju, ništa ne gura pod tepih. Ljubavna strast pretvara se u bol zbog „ugušene čežnje“(Opasno duga riječ je „bol“), osjećaj pakla situiran je u fiktivnim naslućnim prostorima (Pakao), samoća je stvar samoizbora kao i pristanak na sudjelovanje u životu: „Nebo se nad gradom obnavlja kao jetra. Ptice se od neke čiste sreće zabijaju jedna u drugu. Prolaznici se pod krošnjama rukuju, svijaju, izbjegavaju, grle, obavještavaju, zaljubljuju, promatraju, zaboravljaju… I ne čekaj vječito da nešto padne, pa da ti ustaneš… Od odgađanja se dobiva mlaki zrak u krvi i olovna smola u ušima.“ (Tvrdosobe)

Našoj intelektualnoj intuiciji dopušteno je da promišlja, da se prikloni fiktivnim varijacijama, da se poda depresiji i nezadovoljstvu što stvar nije okončana na drugi način. Autorica nas drži budnima i mi, htjeli ne htjeli, zamišljamo neke drukčije završetke ma kako bili stereotipni: „Sigurna sam da su se u moj celulit slile sve naše zajedničke umrle, iskrvarene, pobačene misli o bračnoj sreći. I tračevi, prve laži, suvišni smsovi. Ljepljive kapljice ljubomore. Dosade. Svađanja, bučnog optuživanja, nesporazuma. I sve naše neizgovorene, zanemarene izjave ljubavi gurnute pod ledeni krevet.“ (Celulit)

Demistificiranje realnosti nepopustljivo se nastavlja u prozama Dorte Jagić. Pregnantna forma kojoj se priklonila samo naglašava njezin spisateljski koncept koji u sprezi s ironijskim odmakom ne nudi neka prihvatljiva ili barem fiktivna rješenja. Ipak, ne možemo je optužiti za – ravnodušnost. Jer, artikulirajući svoje viđenje svijeta, ona je ponajprije pjesnikinja, a pjesnička joj duhovnost ne dopušta nehaj, indiferentnost. Umjesto vulgarnosti, koje su danas nedvojben trend, Dorta Jagić inventivno odabire izražajnu gustoću poetskih paradigmi („Tešku kao neudata zvijezda na rubu svemira. Gorku kao usirena mjesečina“). Vizualizacijom proznog iskaza u kojem dominira sinergija simbolike i alegorije, ona propituje mogućnosti kvalitetnoga, čovječnijeg života:

„Kiša se smije. Možda njezino prozirno tijelo nekima bolno izgleda, ali to je tako samo s tamne strane očiju. Jedino žali što ne stigne promatrati ljude i ostati na njima. Kiša piše u notes:

Nađite mi jedno hrabro ljudsko biće koje zna voljeti, pa da padnem na njega i svu vječnost ga gledam.“ (Kiša).