Mali vukovarski prsten

Iz ciklusa Vegetacija Branka Crlenjaka

Kao prijatelj divljine, još u djetinjstvu, znao sam satima biti zakopan negdje pored Vuke u džunglu trave i promatrati sićušni život do mojih naslonjenih dlanova uz kakav mravinjak. Danas posjećujem mjesta odumrlih stabala s paukolikim korijenjem koje podsjeća na kosti mamutove, a čuvaju zeleno naslijeđe svojih snova uz smrvljenu galaksiju svjetlucava pijeska pustih obala. Silazim stepenicama od izbrušena pijeska za valom, kao da ulazim u nepoznati potopljeni grad usahlim panonskim morem, a rijeka kao sud krvni još preostao, svojim strujama i limanima, zloćudnim, prekriva tišinu vjekova hladna nad tajnom. Složeno grmlje u ustima razvaljenih obala, čudni čvorovi korijenja koji s malo mašte postaju čaplja, rak ili kakova prethistorijska životinja, svijet je koji me ne napušta, a čvrsto se vezuje uz embrij mog izranjanja i anonimnosti, kao što po povratku pred suton, kad svakidašnji plod sunca ulazi u grad kao svemirski brod, dok se iza koje čiklje voda širi u veliku lastavicu zapjenušanih krila, izranja iz ilovog brda čudni embrij okamenjene zemlje. Rogovi iza klaonice već nabadaju noć, bliži se moj povratak među ljude i povratak u betonsku krletku stana, gdje se do kasno u noć selim sa štafelajem iz ugla u ugao…

Ovdje je Ivan Baranjek prekinuo svoj mali zapis – a radije bih rekao esej – o nestvarnom svemiru u kojem živi. Nestvarnom – no stvarnom za svakoga tko se ikada našao na Dunavu ispred Vukovara.

O Ivanu Baranjeku – ili o rijeci, suncu i sumraku…

Zapisao je to u studenom 1970. kao uvodnik skromnog kataloga (više deplijana) svoje 69. (šezdeset devete!) izložbe grafika i skulptura u Zbirci Bauer i Galeriji umjetnina Vukovar.

Dvadeset i jednu godinu poslije, u studenom 1991, ubijen je. Pričaju mi kako ga je jedan od krvnika Vukovara klao staklom te mu tijelo bacio u Dunav.

Ubijeno je s njim i djetinjstvo svih nas. Ubijena je rijeka koju je volio – i koja ga je voljela, ubijeno je grmlje uz rijeku, korijenje, krošnje… Ubijeno je i sunce koje je, tako neizbrisivo mlad, doživljavao kao svemirski brod koji se u predvečerje nestvarno spušta nad rijeku i plovi mu ususret.

A pogubljene su s njim i njegove skulpture, njegove grafike – i njegove pjesme koje je tada, tisuću devetsto devedeset i prve, želio izdati.

Mene je bio zamolio da mu pogovor napišem…

Pjesme nikada nisu došle do mene. I nikada neće moći izaći. Nikada ih neću moći pročitati. Nikada neću moći ništa o njima reći. Tako one nikada nisu zaista postojale. Nevidljive, i one su završile u raki – kao i sve što je mogao još napisati, oblikovati, naslikati… Sve čemu se mogao radovati – i svi mi s njim. Njegovo neprolazno djetinjstvo (a kako se samo znao radovati!) nikada neće moći iz te rake izaći. Na sunce.

A ni naše.

Pokušao sam tada – devedeset druge ili devedeset treće – nešto napisati o njemu. I izašlo je to u onom – ratnom! – izdanju Glasa Slavonije. No nikakve riječi ne mogu zatrpati raku iskopanu u sjećanju.

Osjećao sam da ću, što god učinio (a i što mogu učiniti?) ostati dužnikom njegovu životu – i njegovoj smrti.

Prošlo je od tada gotovo još dvadeset godina.

A onda je o njemu – i njegovu snu i njegovim pjesmama i njegovu nestanku – progovorila (i to pjesmom!) jedna djevojka koja nije znala da je ikada i postojao, koja nije znala njegov jezik, nije znala za njegov san… Nije ništa znala – osim da se osamnaest godina prije dogodila masovna smrt neznanih ii nevinih kraj rijeke koju su voljeli i koja ih je voljela.

I da su ubijeni jer su voljeli. A ona je – našavši se na rubu ponora u kojem su nestali – tako jasno osjetila što su voljeli kao da je i sama, na trenutak, postala Vukovarkom, te i sama zavoljela isto ono zbog čega su oni, osamnaest godina prije, pobijeni.

Pročitao sam njezine riječi i – odjednom – osjetio da se i Baranjekova ljubav prema toj nestvarnoj rijeci, prema tom suncu koje se svakoga jutra rađa kao da se cijeli svijet rađa iznova – nastavila u njoj.

Ne znajući za njega, obnovila mu je život i nadovezala se, posve neobjašnjivo, na njegove zauvijek nestale pjesme.

A dogodilo se to ovako.

O Nouri m. El-kordy, ili o novom svitanju…

U jesen ove – dvije tisuće i devete – godine našla se u Iloku neobična skupina slikara okupljenih s nekoliko kontinenata.

Izgon Iločana raspršio je Iločane širom kontinenta. No nevidljivi prsten koji je povezivao Iločane nije se skršio. Naprotiv! Sudbina Iloka – a netom iza toga i neusporedivo stravičnija sudbina Vukovara – počela je povezivati prstenom suosjećanja ljude koji se do tada nisu ni poznavali. Ilok je postajao globalni simbol progonstva, kao što je Vukovar, nova Hiroshima, prerastao u novi globalni simbol zvjerskog zatiranja.

Gradovi koji su jednom postali gradovima smrti tvore – paradoksalno, ali istinito – jedan zajednički prsten života. Grad gotovo nikad ne umire. Smrt, obično, postaje samo njegovim novim rođenjem. Grad, ponekad gotovo nepoznat, krije u sebi mitsku snagu i ima neslućeno mnogo života.

Sve je to jednom bračnom paru Iločana – Ankici i Anti Karačić – omogućilo da u listopadu ove, 2009. godine, dovedu u Ilok grupu slikara okupljenu u Njemačkoj. U Njemačkoj su Karačići, kao izbjeglice, bili našli utočište. Kako je izgon trajao (a tada se izbjeglima čini da je izgnanstvo vječno stanje i da je svakom čovjeku izgnanstvo životni usud), Njemačka im je, postupno, postajala alternativnom domovinom.

Ne samo njima. U grupi su bili, uz Austrijance Wolfganga Kellnera, Alexandera Jande i Jürgena Engelmayera i jedna Kolumbijka – Elida Kreutzer, i jedna Korejka – Lee Bo Suk, te Alexis Schobert, pa Maja Novaković iz naše Nove Gradiške…

Posjetila je ta skupina umjetnika Vukovar. I Ovčaru.

Kako su taj posjet, sam grad, mjesto stratišta – i cijelu povijest nedavnog masakra, osjetili ljudi koji su prvi put čuli za Vukovar? I za Ovčaru?

Nije ih trebalo pitati. Za sve njih odgovorila je – i na neizrečeno pitanje – svojom pjesmom voditeljica grupe. Egipćanka Noura M. El-Kordy.

Pjesmu sam pokušao prepjevati.

Bio je to moj prvi pokušaj u životu da neku pjesmu s nekog stranog mi jezika pokušavam pretočiti u hrvatski jezik. I moje prvo iskustvo u tome kako pjesma zbližava jezike. Glazba i slike izriču osjećaje i misli. Osjetio sam, odjednom, kako su i svi jezici srodni – jer su i svi ljudi isti rod.

Evo, dakle, usporedno, Nourine pjesme i moga prepjeva!

new sunrise

novo svitanje

so much losses, so much pain –

koliko patnje, koliko smrti –

this is more than i can bare,

da li se mogu iz njih dići,

but my tears were not in vain –

no boli ove neće me strti –

it-‘ s my hope that i now ware!

nova će nada iz njih nići!

as the river silent flows

kao što klica raste sve jače

and the seeds are growing high –

dok rijekom tihi smiraj liježe –

it’ s the sunshine that now shows

sjaj novog sunca dušu mi tače

and my soul is flying high.

i ona nove visine seže.

(noura m. el-kordy)

(prepjev: b. m.)

I činilo se da je time priča rekla sve što je htjela.

No ona se nenadano nastavila.

Već sam ranije, pišući, osjetio čudnu pojavu: priče, kada jednom ožive, imaju svoju volju. U pričama koje sam ranije pisao događalo mi se da u određenom trenutku sama priča od mene preuzima riječ i više nisam ja nju, nego je ona meni samu sebe pričala – a ja sam je samo slijedio.

No sada mi se prvi put dogodilo da priča koju nisam ja začeo, nego se sama izvan mene, u stvarnosti, zbiva, zna što želi, kamo se kreće i kako će se u stvarnom životu zaokružiti!

Gotovo istodobno, naime, dobih iz Vukovara pozivnicu Gradskog muzeja i Gradske knjižnice da posjetim izložbu slika njihova slikara – a moga davnog prijatelja – Branka Crlenjaka.

Slike je nazvao Vegetacija.

O Crlenjaku, ili o novom klijanju i o vječnom zrenju

Branka – Branu – Crlenjaka upoznao sam još prije šezdeset godina. Bili smo studenti – brucoši na prvoj godini jugoslavistike u Zagrebu.

Povezale su nas čvrstim prijateljstvom bliske duhovne sklonosti. Nadilazile su uskost stručnih interesa. Ja sam, uz poeziju i prozu u kojima sam se izražavao, uživao u glazbi, u umjetnosti… On je zakoračio i korak dalje. Oblikovao je kipove, slikao, pisao o kulturi i povijesti svoga grada – Vukovara…

Kada smo se zaposlili – on u Vukovaru, ja u Vinkovcima – prijateljstvo se razvilo u stvaralačku suradnju. Pokrenuo je časopis Ogledi, u kojem sam i ja objavljivao. Posjećivali smo se. Njegova kuća u Vukovaru, kraj obale Dunava, pretvorila se postupno u malo mjesto kulturnoga hodočašća. Pisci, pjesnici, pa znanstvenici, ljubitelji duhovnoga stvaralaštva, prijatelji – okupljali bi se u njegovu radnom kabinetu i u dugim razgovorima uzajamno se poticali u stvaranju novih oblika izraza.

Doživljavao sam tu sobu kao samo nama odabranima znano, pomalo tajno srce Vukovara. Pred prozorom, okrenutom Dunavu, uzdizali su se vitki jablanovi. Njihali su nebo na svojim vrhovima. U sobi, nad niskim ležajem na kojem bismo sjedili, gotovo nas je štitila velika kompozicija u ulju – slika jesenskog lišća Otona Postružnika. Kada bismo odlazili, činilo nam se da smo boje tog lišća ponijeli na plećima. Ponijeli smo na sebi – i u sebi – blagoslov vukovarske jeseni.

Pri svakom dolasku Brane (kako smo ga mi, prijatelji, oslovljavali) obradovao bi nas novim skulpturama koje je načinio, slikama koje su bile istraživačke i u tehničkom i u duhovnom smislu. Sjećam se golemih leptirovih krila koja se pomaljaju iz katrana tame. Pa reljefa u kucanom bakru. Pa vukovarskih veduta koje otkrivaju kako je urbano tkivo grada skriveni likovni kod, estetska enigma koju je sam organski rast grada satkao mrežištem ulica, trgova i kuća… Pa se sjećam beskrajnih i imaginativnih serija senzualnih aktova, slikanih akvarelom (o kojima sam i malu monografiju napisao). Pa se sjećam…

Ali što god zapisao – nikada neću moći spomenuti sve.

Više ništa od toga ne postoji.

Sručila se na Vukovar kataklizma rata. Štiteći gole živote u podrumu jednoga znanca (jer njihova kuća, građena do same obale goleme rijeke, podruma nije ni mogla imati), Brane i njegova Marija jedne noći, kroz kukuruze, izbjegavši i mine i granate, spašavaju život.

Što znači uzrečica goli život, oboje su te noći iskusili. „Pobjegla sam u papučama“, govorila je Marija, opisujući tu noć.

Kuća je ostala. Sve što su, ne samo u materijalnom nego i u duhovnom smislu, stvorili u životu, morali su, zajedno s kućom, prepustiti granatama.

Prošle su duge godine dok se nije val smrti povukao iz – sada već nepostojećega – Vukovara. I kada se moglo u njega otići, otišao sam. I najprije sam potražio malu, vijugavu pridunavsku ulicu u kojoj je bila njihova kuća.

Ne samo kuća – ni ulica više nije postojala. Put zasut krhotinama vodio je između dva korovom obrasla niska brežuljka skršenih razvalina. Bili su to okrnjeni zupci temelja nekadašnjih kuća.

Gdje se nalazila njihova – nisam mogao otkriti. Čak mi ni preživjeli jablanovi nisu znali pomoći. Nijemo su se i izgubljeno uzdizali nad kaosom bezoblična krša.

Hoće li Brane moći nadživjeti ovakvu smrt svoga života – nijemo sam sâm sebe pitao. I bojao sam se odgovora. Baranjeka su ubili. Njega, tjelesno, nisu. No doživio je smak svega što mu je tvorilo život. Koja je od te dvije smrti užasnija?

A onda – gotovo dva desetljeća nakon što su razaranjem i ognjem satrapi satrli sve što je njegov duh oblikovao cijeli život – Brane odjednom izlaže nove slike!

Ove slike čudesne, gorostasne vegetacije, ova ekstaza lišća i boja, ovo klijanje, grananje, listanje, ove krošnje arhaičnog, pretpotopnog zelenila, plavila i žutila, ova vegetacija koja raste do samih oblaka i hvata ih u svoje isprekrštane grane (kako su me se, barem, već sa reprodukcija, ove ekstatične slike dojmile) kažu mi, zapravo isto ono što su mi već pokušale reći riječi Ivana Baranjeka prije četiri, Branine slike prije tri desetljeća, Nourini stihovi prije nepuna tri tjedna…

Vukovar se preporađa u ljudima. A to čak i ne moraju biti Vukovarci.

Tko god osjeti Vukovar – postaje njegovim građaninom. Tko god ga posjeti, pa osjeti, zauvijek ostaje u njemu. Ostaje Vukovarcem pa ma gdje potom otišao.

Poput svoje posestrime Hiroshime, i Vukovar je postao više no simbolična slika neuništivosti čovječanstva.

Vukovar sada doživljavam kao neuništivost same čovječnosti. I ne samo ja.

Ivan, Noura i Brane – iako se nikada nisu i nikada se neće upoznati – načinili su prsten života kojim smo svi mi prstenovani.