Kontrapunkt života i smrti

Javier Arce, španjolski umjetnik mlađe generacije, izložio je djela u galeriji No Muzeja suvremene umjetnosti. Riječ je o nekoliko radova iz serije Estrujados (Zgužvani), koji su citati različitih remek-djela iz povijesti umjetnosti. Umjetnik crnim flomasterom na nerazorivi papir doslovno reproducira te umjetničke ikone u njihovu crtački izvornom obliku. Nakon toga gnječi ih i gužva te ih u takvu obliku izlaže. Simbolika gužvanja papira otvara raspon tumačenja od kojih su sva neizbježno dijelovi istog spektra. Prvotno, autor se tim postupkom referira na učestalo reproduciranje tih djela koje neizbježno umanjuje njihovu vrijednost. Kreira za njih novi kontekst i na taj način vraća im izvornost koja im pripada. Paradoksalno, gužvanjem on promatrača vraća iskonu umjetnosti, nakon što je mnogo puta prošao pokraj tih reprodukcija i ne razmislivši o njima, potiče ga ponovno ih razmotriti. Mogli bismo Javiera Arcea nazvati iskupiteljem reproducirane umjetnosti, koji je tom umjetničkom aproprijacijom proživljavanja svake plohe i linije vraća u stanje neokaljanosti, a ljudsko biće u arhe stvaralaštva.

Iz postava izložbe Snimio: Tomislav Šmider

Crtež namjerno nalikuje estetici fotokopije (reprodukcije), čime autor na ironičan način dodatno naglašava važnost originalnosti umjetničkog djela, one prvotne ideje iz koje ono nastaje, ali i složenosti njegove izvedbe. Nadalje, tim gužvanjem Arce dakako aludira i na nezavidan položaj istinske umjetnosti danas, koja od silna trasha vrlo često ne može izaći na vidjelo, potopljena pod potrošnim materijalom potrošačkog društva. Stoga umjetnik uz svoja djela izlaže kartonsku kutiju i vreću za smeće ironično time naglašavajući da se umjetnička djela prenose u istoj ambalaži kao namirnice. Ovdje dolazimo i do ready madea koji se itekako nalazi u sukobu s umjetničkim zanatstvom starih majstora koje Arce često citira. Ironijom umjetnik objedinjuje ozbiljnost vrlo široke problematike! Moglo bi se reći, njegov se rad nalazi na granici između sukobljenih strana, i taj ga kontrapunkt čini iznimno zanimljivim i cjelovitim. I sami se njegovi radovi mogu tumačiti i kao slike, i kao reljefi, i kao skulpture. On je i slikar jer bojom ostavlja trag linije, ali i kipar jer su pregibi na tim djelima nevidljive linije njegovih ruku. Također, on promatraču na neki način doslovno crta taj kontrapunkt između kiparstva i slikarstva jer se u njegovu radu oni istodobno nalaze u opreci, ali i u skladu. Pregibi nam uporno onemogućavaju iščitavanje crteža, a crtež nam istodobno onemogućava potpun doživljaj strukture tog reljefa. Također, ponovno se možemo vratiti na referiranje na stalno reproduciranje djela iz povijesti umjetnosti – promatrač se itekako mora potruditi, prolaziti liniju po liniju, pregib po pregib kako bi iščitao djela koja mu se inače rasprostiru u cjelovitosti na koricama knjiga, internetskim stranicama, novinama itd. Metaforičkom zgrčenošću tih umjetničkih ikona Arce ih postavlja na mjesto koje im pripada. Kao što je Braco Dimitrijević u radu This could be a day of historical importance (predstavljen u Berlinu 1979, danas se nalazi u parku Charlottenburg Castlea u Berlinu) privatni trenutak određenih osoba pretvorio u povijesni zaleđujući ga u obliku mramornog obeliska, spomenika komemorativnoga karaktera, tako je i kod Arcea stalno prisutna ta opreka. Stoga je i citirao to Dimitrijevićevo djelo. Ironično ga je izveo u papiru te ga nije postavio uspravno, nego ga je položio vodoravno na pod! Uz taj su rad na zagrebačkoj izložbi izložena djela Guernica Pabla Picassa, Sloboda predvodi narod Eugenea Delacroixa, dijelovi Strahota rata Francisca de Goye te preinake Goyinih grafika braće Chapman. Dakle, sva se djela bave tematikom rata, što otvara dodatnu dimenziju te Arceove zgužvanosti. Jer jedino rat i umjetnost na izložbi nisu u opreci, nego se nalaze s iste strane granice po kojoj Arce kao umjetnik klizi. Oni proizlaze jedno iz drugog, nalaze se u sasvim istoj poziciji – poziciji recikliranja djela i sama ljudskog života. Zamrznuta na liniji između života i smrti, Arceova djela neizbježno nas navode na zamišljanje uništenja koje uvijek slijedi, na zgužvani, poderani papir u košu za smeće, ali i na djelo koje iz praha uvijek ponovno nastaje. Promatrajući njegova djela, u mogućnosti smo koračati s obiju strana.