Komedija promišljene komike

U vremenu kada smo svi osuđeni biti lude izmanipulirane političke pragme, kada je humor postao žrtva estradizacije i trivijalizacije kulture, žudnja za profinjenijim i jetkijim humorom nasušna je potreba. I stoga jer oskudijevamo pravim humorom, koji u naše vrijeme egzistira u često primitivnim oblicima; u površnim humorističnim tekstovima, u raznim televizijskim reality programima koji su gledaniji što je u njima više agresivnih viceva, površnih i često opskurnih aluzija, koji su uspješniji što su banalniji i naivniji.

Dani satire, u koncepciji selektora festivala Hrvoja Ivankovića, nastoje učiniti odmak od sve vulgarnijeg shvaćanja humora i satire koja je uvijek isto: „duhovita, subverzivna i probojna kritika neke društvene pojave ili ljudskog poroka“, pa je ovogodišnje Dane satire posvetio Vlahu Stulliju. Toj koncepciji itekako pristaje komedija Škrtičina Šibenskoga kazališta, u režiji Zorana Mužića, koja je pred festivalskom zagrebačkom publikom odigrana 8. lipnja.

Premda u kazališnoj afiši piše da je predstava nastala prema Škrcu J. B. P. Moličrea u dramaturškoj obradi Marijane Nola, ipak je sam sadržaj, odnosno siže, ponajviše Plautov. Uostalom, Plautovu je ideju prije Moličrea obradio i naš Marin Držić, koji je svojega Skupa „prilagodio“ onodobnom dubrovačkom renesansnom dobu, kao što je to učinila Marijana Nola prilagodivši Škrtičinu šibenskom 19. stoljeću i dalmatinskoj štokavskoj ikavici. Učinivši dalmatineriju, tj. ono što se u našoj književnoj teoriji naziva frančezarijom, udahnula je Škrtičini šibenski identitet, pa tako njezin škrtac nema „francuskih“ problema ni manira, nego su oni šibenski. Prispodobila ga je pučkom kazalištu i mentalitetu kakav je imanentan dalmatinskom podneblju i uličnom teatru.

I u Škrtičini Moličre: sretan kraj za sve.

No bez obzira na prilagodbe, davnašnji Plautovi, Držićevi, Moličreovi škrci i pohlepnici i današnji su naši škrci i pohlepnici, njihovi problemi s djecom i danas su jednako prisutni, i nećemo ih se osloboditi dokle god bude postojao arhetipski odnos roditelji-djeca. Škrtičina gospođe Nola potencira i rastvara te probleme na „šibenski“ način i zagovara ljubav bez ostatka, što je danas gotovo nezamisliva, a mnogima nemoderna, zaostala i primitivna potreba.

Šibenski je škrtac starac Mate Arpun, bogat i zaljubljen u zlato i škrinjicu, svoju djecu i njihov život podredio svojoj pohlepi: osim što ih u svemu uskraćuje iz škrtosti, ne dopušta im ni da se ožene i udaju za odabranike svojega srca, nego im bira one koji imaju zlata. Naravno, kako to biva u toj vrsti komedije, sve se dobro svrši, svakomu na kraju pripadne ono što želi.

Redatelj Zoran Mužić osmislio je i izrežirao dobru, konciznu predstavu u kojoj ništa nije na krivom mjestu ni suvišno. Sve je promišljeno, i glumačka podjela, i scenografija, i kostimi. Izrežirao je predstavu u humornom i crnohumornom registru koja se ne ustručava dijaloga sa suvremenim društvenim problemima i devijacijama u ponašanju pojedinca. Iako je temeljena na najširem rasponu komičnog izraza, ni u jednom trenutku ne podliježe rutinskim redateljskim rješenjima, ne ustrajava na smijehu pod svaku cijenu i ne iscrpljuje se u želji da po svaku cijenu nasmije publiku. Škrtičina je sazdan na humoru čiji je efekt „posljedica“ promišljena građenja kako osmišljenih komičnih situacija tako i slojevitosti karaktera, jednako je građen na komediji situacije koliko i na komičnosti karaktera.

Osim toga, Mužić se ovom predstavom pokazao relevantnim tumačem i interpretatorom komediografske baštine, dokazao je kako je kadar uhvatiti se ukoštac s baštinom te je kritički reinterpretirati, valorizirati i afirmirati. To je itekako važno naglasiti jer je sve manje kazalištaraca koji su uopće zainteresirani za tu vrst kazališta. Sve je manje redatelja koji su u stanju posuvremeniti Marulića, Hektorovića, Palmotića, Zoranića, Gundulića, Brezovačkoga... Ako hrvatsko kazalište izgubi taj osjećaj, ostat će i bez to malo identiteta na koji su Nola i Mužić kreativno upozorili.

Glumci odreda s mjerom i uvjerljivo glume svoje likove, sve funkcionira kao mali orkestar; istina, dionice su nekih solista istaknutije, ali ni jednoga trenutka nema velike diskrepancije u glumi, što je u nas rijetkost. Zahtjevnu ulogu kćeri Žabetine talentirano glumi Franka Klarić, njezina brata Klistu poletno tumači Ivo Perkušić, njegovu zaručnicu Marijanu efektno prikazuje Ana Gruica, Frane Perišin rutinirani i superiorni je Jere Panjkota, Valerija pomalo ukočeno, ali nadareno interpretira Silvio Vovk. Odlična je Jasminka Antić kao Đuro Zlošilo, dok je Ivana Buljan Legato svoju Veselku podredila psilogizaciji umjesto zahtjevima pučkoga teatra. S mjerom za realističnu gestu i humorne detalje ističe se Mate Gulin u ulozi Špire Štokalice. U predstavu se s osjećajem za komično dobro uklapaju Anđelko Babačić (Giustico Moltovechio) i Jere Svračak (Jovan Zvirle).

Joško Ševo kao Mate Arpun svojega škrca sazdao je na ljubavi prema zlatu, koju je pretpostavio i ljubavi prema ženi i ljubavi prema djeci. U svakom trenutku uvjerljivo živi stalno prisutnu čežnju za milovanjem zlata i strahuje da se ne potroši neki novčić za nešto što nije zlato. Iako odličan, šteta je što svoju glumu nije glasovno više prilagodio scenskom prostoru trgića pred molićem i manje težio za komunikacijom s publikom jer bi tada njegov Mate bio doista izvrstan i kudikamo goteskniji.