I buu i bravo hirovitom majstoru

Prvi koncert za klavir i orkestar u b-molu Petra Iljiča Čajkovskog glazbeni svijet poznaje u izvedbi Ive Pogorelića uz Londonski simfonijski orkestar i maestra Claudija Abbada s albuma iz 1986. u izdanju Deutsche Grammophona. Iako je tada već bio poznat svijetom kao osebujni interpret Chopinove glazbe na natjecanju u Varšavi za kojega se osobno založila Marta Argherich i demonstrativno izašla iz ocjenjivačkog suda kada mladić nije prošao u finale, individualiziranu interpretaciju željeznog repertoara svjetska je publika dočekala na nogama.

Evo što se dogodilo, kako se prisjeća sam Pogorelić u nedavnom razgovoru za Poljski radio: „Članovi ocjenjivačkog suda izobličili su kontekst i narušili proceduru. Od pojedinih članova dobio sam 0 bodova. Znate li što znači dobiti 0 od 25 bodova?! To znači da nisam uopće bio tamo. Kao rezultat, natjecanje je izgubilo prestiž, ali ja nisam, ja sam ga dobio.“

Nastala je opća pošast za mladim revolucionarom među klasičarima iz istočnog bloka, proizvodom ruske pijanističke škole, ali s velikom dozom kreativnog utjecaja u interpretaciju predloška, što su poduprli i prateći agenti i koncertni promotori stvorivši od Pogorelića brend kakav prati zvijezde iz show businessa.

Pogorelićeva je karijera u proteklih trideset godina obilježena kontroverznim interpretacijama i reakcijama publike, čak i u ovo post-postmodernističko doba, kada se kaže da je sve dopušteno i sve ima svoju publiku. Za svoje smjele kreacije on uvijek ima argumente: „Najvažnije je da umjetnik djeluje, da je posvećen glazbalu i skladatelju. Djela se čuvaju u knjižnici, njihovi su autori odavno umrli, a uloga je umjetnika oživiti glazbu.“

Premda su komentari različitih predznaka u publici na njegovo drastično naglašavanje skladateljskih uputa u partituri čak i na koncertima u Hrvatskoj već uobičajena pojava, gromoglasna negodovanja kakva su pratila njegov posljednji nastup u Beču još se nisu doživjela.

Dana 28. svibnja Ivo Pogorelić posve je drukčije izveo Koncert u b-molu Čajkovskog, podijelio je publiku na dva bloka i izazvao skandal kakav Beč sa svim svojim bogatim glazbenim životom ne pamti. Nakon više od dvadeset godina javno je izveo najpopularniji klavirski koncert i prigodom nastupa uz Radijski simfonijski orkestar ORF iz Beča u dvorani Konzerthaus ponudio sasvim novo viđenje djela na tragu već njegove poznate težnje za osobnim razrađivanjem, dekonstrukcijom konvencija i konstrukcijom osobne arhitekture zvuka. Time on ukida granicu između autora i izvođača, dopuštajući sebi kao tumaču veliku dozu upletanja u glazbeno djelo. To objašnjava riječima: „Samo pokušavam biti vrlo iskren u svojem pristupu glazbi. Pokušavam što je dalje moguće otići u širenju mogućnosti klavira kao instrumenta, otkriti supstanciju u vremenu. Publici je dovoljno ponuditi korektnu izvedbu i samo slijediti skladateljske upute u partituri.“

Ali njegova posljednja izvedba spomenutoga koncerta Čajkovskog govori sasvim drukčije. Dok je orkestar bečkog ORF-a pri svojem prvom nastupu u Konzerthausu s novoodabranim šefom dirigentom, mladim i ambicioznim njemačkim maestrom Corneliusom Meisterom, koji iduće sezone, ove jeseni, stupa na to istaknuto mjesto, izvodio svoj dio partiture skladno, uredno i nenametljivo, Pogorelić je agresivnim udarom brutalno uništavao Stainway i ekstremnim intenzitetom poznato djelo doveo do ruba prepoznatljivosti. Naglašavao je preko granica dinamičke krajnosti, isticao početne i završne tonove u frazi i na trenutke krajnje usporavao glazbeni tijek. Iako su njegova tehnička sprema i muzikalnost i dalje neupitne, u prevelikoj želji za drukčijim i novim Pogorelić je gubio kontrolu nad cjelinom. O tome on obično kaže: „Imam drukčiji izvor zvuka, moj je zvuk dublji, dulje traje i ima više nijansi. Treba mi vremena kako bih gradio strukturu svojega zvuka.“

No naglašene scenske geste prigodom usporavanja glazbenoga tijeka do zaustavljenoga tona jednom rukom dok si drugom briše ručnikom lice ili teatralno okreće stranicu (na njegovim koncertima neizbježne) partiture za stalkom klavira (iako ima uza se asistenticu zaduženu za okretanje nota), skreću pozornost publike na vanjski dekor. Prevelika glasnoća i nečujni dodiri tipaka izobličili su popularne teme, što se može shvatiti kao njegovo novo autorsko djelo, neponovljivo i jedinstveno čitanje partiture svojstveno samo njemu, zbog čega ga svijet i poznaje. Ali bečka publika navikla na redovite nastupe najvećih svjetskih zvijezda s današnje glazbene scene ne cijeni takvo pretjerivanje samo sebi svrhom. Suprotno bilo kakvim očekivanjima gledalištem bečkog Konzerthausa već nakon prvoga stavka prolomila su se glasna negodovanja buu, koja su iznenađeni Pogorelićevi obožavatelji uzaludno pokušavali zatomiti pljeskom. Uslijedili su drugi i treći stavak praktički za redom, dok je na kraju djela ipak prevladavao aplauz. Već nakon drugog izlaska Pogorelić je zamolio dirigenta i orkestar da ponove polagani stavak djela, a publiku da napusti dvoranu ukoliko joj se ne sviđa njegova izvedba. Petnaestak je ljudi otišlo, a veći dio gledališta sa znatiželjom je promatrao glazbeni fenomen kojega ni u šestom desetljeću života ne napušta hirovitost.

Koncert na kojemu su još izvedeni rijetki primjerci bečkoga stvaralaštva s početka 20. stoljeća, Passacaglia Albana Berga (konstruirana prema sačuvanim mladenačkim skicama) i simfonijska pjesma Mala sirena Alexandra von Zemlinskog, bio je ponuđen u međunarodnu razmjenu Europske radijske unije i trebao je biti u ponedjeljak 31. svibnja navečer u cijelosti emitiran putem radiostanica diljem svijeta, pa tako i Trećega programa Hrvatskoga radija. No nakon izvedbe Pogorelić je zabranio korištenje snimke svoje izvedbe tog koncerta, tako da su slušatelji bili uskraćeni za doživljaj njegove neponovljive interpretacije, i umjesto klavirskog koncerta čuli 5. simfoniju Čajkovskog s jedne starije snimke istog orkestra ostvarene 2007. u Zlatnoj dvorani Bečkog Musikvereina pod vodstvom Dmitrija Kitajenka.

Ali Pogorelić ne misli stati. Kako je za Chopinov dvjestoti rođendan rekao za Poljski radio u Varšavi, i dalje priprema novi repertoar te nikada ne prestaje učiti: „Trenutačno pripremam nova djela, učim Beethovenovu sonatu Appassionatu, neke nove Chopinove etide jer želim izvesti recital s 24 njegovih etida, dvanaest iz opusa 10 i dvanaest iz opusa 25, te novi koncert, njegov 1. koncert u e-molu. Ove sam godine pozvan na Salzburški festival, na kojemu ću izvesti oba Chopinova koncerta.“