Glazbeni red u kaosu svijeta

Uoči Uskrsa etiketa Aquarius Records predstavila je dvostruki album (CD i Bonus DVD) sa snimkom jednosatne oratorijske skladbe Membra Jesu Nostri (Udovi našeg Isusa) njemačkoga skladatelja iz razdoblja srednjeg baroka Dietericha Buxtehudea (1637–1707). Posrijedi je snimka koncerta održana u zagrebačkoj Crkvi Sv. Križa, koji je pod ravnanjem Gorana Jerkovića bio glazbeni vrhunac prošlogodišnjeg izdanja dragocjene, žanrovski sveobuhvatne, manifestacije Pasionska baština.

Kontemplativnu i dojmljivu izvedbu Buxtehudeove raritetne sakralne partiture resi iznimna umjetnička studioznost četrdesetak mahom mlađih hrvatskih glazbenika, dobrano upućenih u tajne barokne glazbe. Na zavidnoj su razini ostvareni i svi ostali elementi ovog ambicioznog izdanja: ambijentalno uvjerljiva tonska slika (Bernard Mihalić), smirena vizualizacija DVD-a (redatelj Zoran Vuletić), decentno likovno oblikovanje (Daniel Ille) te iscrpna popratna knjižica koja sadrži literarni predložak skladbe u latinskom izvorniku i hrvatskome prijevodu (Jozo Marević).

U ciklusu kantata Udovi našeg Isusa majstor Buxtehude asketskim potezima gradi velebnu tonsku fresku o raspetom Patniku. Kako je moguće da to nadasve osebujno oratorijsko djelo – nastalo prije 330 godina! – može duboko ganuti i duše današnjih slušatelja? Odgovor na to pitanje nalazimo u nadahnutom, znalački sročenu popratnom eseju Franje Bilića: „Razmišljajući o Isusovu pribijanju na križ, Buxtehude je godine 1680. skladao ciklus od sedam kantata za Veliki tjedan, sedam glazbenih kontemplacija raspeta Isusova tijela, počev od probodenih stopala u prvoj kantati do krvlju oblivenog lica u sedmoj. Dubina i samorazumljivost pobožnosti iz koje je ta glazba potekla i koja se o svim svjedočanstvima o glazbenicima 17. stoljeća može naći kao bitna sastavnica njihove svijesti danas nam je često strana. No i mi tragamo za skrivenim smislom života i smrti, za redom u kaosu svijeta, za duhovnošću koja bi nam pružila oslonac, pa to može biti dodirna točka s Buxtehudeovom glazbom, sa sigurnošću i snagom što su proizašle iz duboke vjere u jednu višu i sveuređujuću moć. Bit će da nas upravo ta čvrstoća i s njom povezana unutarnja harmonija čine danas tako prijemčivima za glazbu koja inače ne izvire iz našeg osjećaja vremena.“

Za svoju pomno iznijansiranu izvedbu Buxtehudeove čudesne skladbe, koja teče u sedam dugih, neprekinutih dahova, Jerković je okupio naše ponajbolje pjevače i instrumentaliste. Narativni karakter glazbenih totala ostvaren je skladnim dijalogiziranjem primjereno suspregnuta zborskog pjeva (izvanredan Komorni zbor Ivan Filipović) i zagasite zvukovnosti ujednačena gudačkog ansambla (koncertni majstor Bojan Čičić), dok je realizacija bassa continua povjerena dvojici prokušanih meštara (orguljaš Pavao Mašić i mađarski svirač teorbe Igor Davidovics). No kako najsugestivniji i najopsežniji dijelovi partiture počivaju na prepletanju monologa i ansambala različito kombiniranih solističkih glasova, to je upućeni maestro Jerković nepogrešivo odabrao pet verziranih baroknih pjevača, koji – slijedeći naputak samoa Buxtehudea – doista „pjevaju s najponiznijom pobožnošću čitava srca“. U tom izvrsnom kvintetu osebujnih glasova koji skladno priliježu jedan uz drugoga, s iskrenom ponesenošću muziciraju: sopranistice Marija Kuhar Šoša i Ana Lice, mezzosopranistica Helena Lucić, tenor Dejan Vrbančič i bas Goran Jurić. Uz povremene jedva zamjetne pa stoga i lako zanemarive nepreciznosti – neizbježne u gotovo svakoj živoj izvedbi – za visoku umjetničku razinu atipično ambiciozna hrvatskoga diskografskog projekta ponajviše je zaslužan samozatajni znalac, maestro Goran Jerković. Njegova produhovljena dirigentska gesta asketske funkcionalnosti pokatkad je gotovo jedva zamjetna; nije li upravo takva glazbenička skrušenost bila odlikom starih baroknih majstora, koji su u polumraku crkvenih korova – mareći tek za oko Svevišnjega – uglavnom ostajali zakriveni pogledima zahvalnih slušatelja?