Emocija, autohtonost i radost igre

Kazališni amaterizam iznimna je ljudska djelatnost, važna i vrijedna na nekoliko razina, od poboljšavanja života u nekoj sredini (oživljavanjem kulture u sredinama koje nemaju profesionalne produkcije, radošću druženja i zajedničkog stvaranja nečeg lijepog, zabavnog, korisnog…) do podizanja kvalitete profesionalnoga kazališta. Većina profesionalnih kazalištaraca započela je upravo na amaterskim daskama (sjećam se odlične Ćelave pjevačice u kojoj je glumio Filip Šovagović kao srednjoškolac!), a kazališni je amaterizam bio i tako snažan (stvaralački vrhunci Daske, Lera, Inata, Pinkleca, Zelene guske) da je utjecao na profesionalno kazalište. Imam i privatan razlog zbog kojeg sam amaterizmu osobito sklona. Kao mlada novinarka i kritičarka Večernjeg lista godinama sam pratila zagrebačku smotru amatera i upravo na njoj najviše naučila o kazalištu, i to na greškama koje su amateri činili otvoreno, a koje profesionalci znaju zataškati.

Pismo iz Galicije Kristine Štebih nov je dramski tekst

Nakon gotovo desetogodišnje apstinencije od kazališnog amaterizma, prateći ovogodišnji festival, shvatila sam da se u njemu dogodilo znatno opadanje, koje očito ima dugogodišnje uzroke. U jednom je trenutku nove hrvatske države, u entuzijazmu metenja prošlosti, amaterizam proglašen komunističkim nasljeđem. Tvrdnja gotovo smiješna u svojoj netočnosti ali – učinkovita. Iako je ministarstvo kulture uvijek skrbilo za tu djelatnost, stvari su se promijenile (na ovogodišnjoj republičkoj smotri nije bilo nijednoga predstavnika Ministarstva kulture ili bilo koje druge institucije izvan Staroga grada, koji je doista vrijedno organizirao festival). Drugi problem bio je u urušavanju krovne državne institucije (Hrvatskog sabora kulture), koja je danas tek udruga građana s pet zaposlenih. I medijska okrenutost skandalima i ljepoticama napućenih usnica gotovo je u potpunosti ukinula medijsko praćenje događanja na amaterskoj sceni. Iako je to volonterska ljudska djelatnost, ona ne može funkcionirati bez društvene potpore i odjeka u društvu.

Društvena potpora nije samo financijska. Za razvoj amaterizma nužna je struktura koju je osiguravao upravo Hrvatski sabor kulture kao zastupnik amaterizma pri državnim ustanovama i koordinator velike mreže amaterskog stvaralaštva u cijeloj zemlji. Djelatnost je uključivala savjete, pomoć pri nabavi literature, natječaje i poticaje, mogućnost stručnog usavršavanja, putovanja i dobivanja informacija o djelatnosti u zemlji i inozemstvu te organiziranje smotri i festivala. Izbor Dražena Jelavića, koji je donedavna vodio puhački amaterizam, za glavnog tajnika i ovogodišnje medijsko praćenje festivala (Slobodna Dalmacija) pokazuje da se stanje mijenja na bolje.

Opadanje unutar djelatnosti ne znači da su amaterizam ili ovaj festival, koji treba okupiti najbolje prošlogodišnje amaterske produkcije, izgubili smisao. Naprotiv! U protekloj godini kazališni su amateri postavili (odnosno prijavili) 140 predstava, od čega je selektor Damir Mađarić izabrao trinaest. A festival je pokazao i nekoliko iznimnih predstava koje dokazuju da je i vrijeme krize moguće prebroditi uz pomoć temeljnih postavki amaterskoga pristupa kazalištu, što je i povjerenstvo (Sanja Nikčević, teatrologinja i kazališna kritičarka, predsjednica povjerenstva, Robert Raponja, redatelj, i Barbara Rocco, glumica) istaknulo nagradama.

Upravo zato jer nemaju tehnike glume, koja im pomaže snalaći se u svim situacijama, amateri su autohtoni i najbolji u onome što poznaju, prepoznaju i osjećaju kao svoje. Takvo pučko kazalište s posebnim naglaskom na autentičnosti bilo je zastupljeno u predstavama na temelju lokalnih (M. Kerstner, Romeo i Julija iz Gornjeg Trnovca dramske diletantske družine iz Pribislavaca) ili lokaliziranih tekstova (riječka verzija Kljakovićeva Testamenta u izvedbi riječkih amatera iz Krasice). Autentična je bila i odlična predstava Nosi nas rijeka Elvisa Bošnjaka u režiji Trpimira Jurkića i izvedbi amatera iz Gata (Poljice), po autentičnosti se izdvaja i najbolja predstava festivala (nagrada za režiju i tekst) Pismo z Galicije Kristine Štebih u režiji Dejana Buvača i izvedbi Kazališne družine Štolcer iz Čakovca.

Budući da nema granica u onome što rade, amateri se mogu poigrati s čim god žele, pa je treća važna karakteristika amaterskog stvaralaštva radost igre ili ludizam. U toj su kategoriji Keks i glad Roberta Marića u režiji Hrvoja Svaline i izvedbi Kaštelanskog kazališta iz Kaštel starog. Koncentriranija, ali istovremeno iznimno zabavna i duhovita, bila je predstava Pop Ćira i pop Spira Stevana Sremca u dramatizaciji i režiji mladoga profesionalnog redatelja Cvetina Aničića i izvedbi Dramskog ansambla KUD-a Branko Radićević iz Pačetina, koja je poznati predložak napravila u stilu animiranoga filma brzoga ritma i prenaglašenih oznaka likova, ne izgubivši pritome osnovnu priču ili poruku teksta. Ipak, najbolja u toj kategoriji bila je predstava Cirkus Jaroslava Kodeša Dramske grupe Češke besede iz Doljana u režiji Svjetluške Prokopiš.

Za procvat amaterskoga dramskog stvaralaštva važni su tekstualni predlošci, tako da bi važno bilo i poticati pisanje originalnih dramskih tekstova (kroz natječaje ili zbornike). Na festivalu sam vidjela tri zanimljiva nova teksta: Pismo z Galicije Kristine Štebih i Keks i glad Roberta Marića te Mi ovdje njegujemo dobre odnose, koji je napisao mladi Bruno Margetić, a izvela Grupa DUB Dječjega kazališta Dubrava, Zagreb, u režiji Zorana Skalickog.

Jedna je od tipičnih karakteristika amaterskog stvaralaštava također nemogućnost fiksiranja predstava te se često događaju velike oscilacije u prezentaciji, što se moglo vidjeti i na festivalu. Osim nedostatka glumačke kondicije (amateri ne mogu odigrati svoju najbolju izvedbu nakon deset sati puta), često je i nesnalaženje u prenošenju predstave na drugo mjesto, odnosno nefunkcioniranje bez odjeka vlastite (naklonjene) publike koja reagira na svaki pokret. Zanimljivo je da se to osim skupinama s jezičnom barijerom (D. Dobričanin, Zajednički stan, Češka beseda iz Ljudevit Sela) dogodilo ponajviše mladim, srednjoškolskim i studentskim, grupama. Takve oscilacije kriju i vrlo zanimljive priče. Sinjsko pučko kazalište igralo je Velikog zavodnika Mire Gavrana, ali sporo, bez tempa. Čudili smo se zašto sve dok nismo doznali da su glavnom glumcu Tončiju Bandalu nedavno puknuli ligamenti. Već su mislili otkazati nastup, ali je glumac škarama izrezao gips i nastupio! Čini mi se to najboljim dokazom koliko je kazališni amaterizam ljudima važan: igraju na sceni iz čiste ljubavi i potrebe za igrom, a spremni su uložiti sve svoje vrijeme, novac, pa i zdravlje…