Dva čovjeka, jedna zastava

Zastava je često obrađivan motiv u modernoj umjetnosti. Zbog njezina semantičkog potencijala (ona je dizajnirani znak s mnoštvom tumačenja: simbol nacije, tuge, pobjede, poraza), kao i vizualne privlačnosti lepršava komada platna umjetnici su joj posvećivali dosta pozornosti. Manet je 1878. naslikao Rue Mosnier sa zastavama, sliku na kojoj je u ulici okićenoj barjacima na državni blagdan postavio u kut ratnog invalida koji se vuče blatom, dajući notu društvene kritike. Monet je za razliku od njega uživao u čistoj ljepoti različitih šarenih zastava na terasi uz more na slici Jardin ŕ Sainte-Adresse iz 1867. Sjetimo se i ekspresivne Crne zastave Ljube Babića naslikane 1916, koja se vijorila u povodu smrti cara Franje Josipa i koja simbolički stoj na kraju jednoga carstva, kao i opet po intenciji potpuno suprotna ciklusa Zastave Jaspera Johnsa, koji ne pretendira na političku ili bilo kakvu simboličnu poruku, nego želi samo pokazati sliku zastave, ukinuti predstavljačku, iluzionističku komponentu slike, zato i tematizira nešto plošno kao što je zastava ili meta. U tome se Johnsova Zastava odnosi prema Babićevoj, kao i Monetove prema Manetovima, ukida kontekst i koncentrira se na dizajniranu površinu motiva. Te obadvije razine – društvenokritičku i razinu čisto estetske varijacije – nalazimo u ciklusu Jack Freak Pictures britanskog umjetničkog dvojca Gilbert & George (Gilbert Proesch, 1943. i George Passmore, 1942).

Gilbert Proesch i George Passmore

Britanska zastava, poznata kao Union Jack, doživljava mnogobrojne mutacije na fotolitografijama Gilberta i Georgea predstavljenima u zagrebačkom MSU. Taj nacionalni simbol Velike Britanije (kraljevstva, kao i carstva u jednom trenutku povijesti) nastao je spajanjem križeva sv. Andrije, zaštitnika Škotske, i sv. Jurja, zaštitnika Engleske na početku sedamnaestog stoljeća, kada su se kraljevstva službeno ujedinila u jednoj vladarskoj osobi po smrti kraljice Elizabete (r. 1533, vladala 1558–1603), a za vladavine Jakova I (r. 1566, vladao od 1567, kao kralj Škota do 1625), koji je naslijedio i englesko prijestolje budući da Elizabeta (Kraljica Djevica) nije imala potomstva. Zastavi je na početku devetnaestog stoljeća dodan još jedan križ (sv. Patrika), koji bi predstavljao Irsku, koja je do 1922. bila pod engleskom vlašću, dok danas zastupa Ulster, sjevernoirske pokrajine u sastavu Ujedinjenog Kraljevstva.

Cancan

Gilbert & George rade ovdje izložen ciklus u stanovitoj fotografičkoj tehnici ispisa digitalno manipuliranih negativa. Svoje radove uvijek nazivaju riječju pictures – što na engleskom označava prizor, vizualnu predodžbu. Riječ je o prizorima sastavljenima od mnoštva pojedinačno otisnutih papira. Mjesta spojeva ostaju vidljiva tako da stvaraju crnu rešetkastu strukturu preko prizora.

Gilbert i George fotografijom i fotolitografijom počeli su se baviti sedamdesetih. Tada su fotografirali svoje susjedstvo (četvrt Spitalfields u Londonu, a žive u ulici Fournier, u kojoj je navodno operirao Jack Trbosjek) poznato po velikom broju imigranata i socijalno ugroženih. Gilbert i George bilježili su grafite, prolaznike, gelendere, kontejnere, a u sve to bi stavili i svoje fotografije. Ti radovi prikazuju rub londonskoga društva, rađanje punka, probleme rasizma, ksenofobije, droge, side i ostalih fenomena koje društvo voli prešućivati, a oni cvatu u predgrađima gdje dvojica umjetnika žive. Ta je socijalno angažirana komponenta prisutna i u ciklusu Jack Freak. Druga, artistička, izvor ima u njihovim nastupima s kraja šezdesetih u kojima nastupaju kao žive skulpture, slijedeći liniju autoreprezentacije u konceptualnoj umjetnosti. To je intencija u kojoj sami umjetnici i njihovi životi postaju umjetnička djela (sličnu poetiku slijedili su i Warhol i Beuys). Gilbert i George pojavljivali su se u jeftinim odijelima, obojeni u zlato, i pjevali popularne šlagere. Sama činjenica njihova postojanja bila je shvaćena kao umjetnost. To se nastavilo u umetanju vlastitih fotografija u spomenute društvene kolaže.

Iz postava izložbe

No Gilbert i George ne zaustavljaju se na tome, nego svoja tijela transformiraju, igraju se s prikazima i varijacijama sebe. U ciklusu Jack Freak mutacije tijela kombiniraju se s motivom britanske zastave. Ona je i simbol nacije koji se ironizira i stavlja u različite društvenokritičke kontekste, ali i naprosto prepoznatljiv dezen, činjenica globalno popularne kulture koja doživljava duhovito kolažiranje, kao poznate slike ili stare fotografije u animiranim filmovima pajtonovca Terryja Gilliama.

Etička poruka na kojoj umjetnici ustrajavaju u svojim izjavama ipak ostaje u drugom planu pred njihovim radovima koji se ističu visokom artificijelnošću: naglašeno uravnoteženom kompozicijom, kao i intenzivnim bojama. Prema njihovim riječima ta djela govore o ozbiljnim društvenim problemima (ubojstva, nasilje, smrt, ksenofobija, terorizam), a njihova estetika služi samo kako bi gledatelje privukli da čuju poruku, odnosno etički sadržaj.

Ipak, poznajući suvremenu umjetnost i njezine strategije, možemo reći da je unatoč izjavama umjetnika bit stvari zapravo suprotna. Etika je parola, ili (ostanimo pri lajtmotivu izložbe) zastava pod kojom se prikazuju njihova (estetski vrlo zanimljiva) djela kako bi uz pomoć intrigantosti navedenih tema dana postigla veći uspjeh. Ne mislimo pritom na financijski uspjeh, koliko na stjecanje ugleda u umjetničkom svijetu. O spomenutim problemima radovi Gilberta i Georgea ne govore zapravo ništa. Problemi sugerirani motivima zastave, raspela, odličja, novinskih isječaka koji govore o terorizmu izgovor su, šokantna riječ (kao psovke iz njihova ranijeg ciklusa) koja pruža dojam veće intrigantnosti, nečega društveno važnog.

Trend poistovjećivanja etike s estetikom u suvremenoj umjetnosti silno je iritantan i moralistički isprazan. Etika je nešto po svojoj biti suprotno od estetike – ona cilj ima izvan sebe (recimo u društvu), dok estetika cilj nalazi samo u sebi (što ne isključuje referenciju na, recimo, društvo, ali ona nije njezina konačna svrha). „Sva umjetnost je beskorisna“, rekao je Oscar Wilde. Proglašavajući etiku umjetnošću zapravo priznajemo etički poraz, nemogućnost etičkog djelovanja (što je odraz ne bezrazložna defetizma u suvremenom svijetu u kojemu se čini da je svaki stvarni etički angažman uzaludan pred interesima različitih oligarha). Vrednovanje umjetnosti neumjetničkom kategorijom, kao i (zasigurno iskrena, ali naivna) izjava umjetnika kako je estetika tu da bi nas zainteresirala za poruku naprosto ne stoji. Etički je paravan tu kako bi dao intrigantnost i s time i provokativnost i popularnost radovima. Umjetnici mogu govoriti i iskreno vjerovati kako oni svojim radovima žele mijenjati svijest ljudi, ali isto tako ja mogu govoriti i vjerovati da sam engleska kraljica (čiji smo rođendan proslavili na dan otvaranja izložbe, također u MSU, uz jagode, šlag, škampe, Gilberta i Georgea), no to neće promijeniti činjenicu da engleska kraljica ja naprosto – nisam.

Vratimo se na samu izložbu i ono glavno čime plijeni pozornost, a to su formalne karakteristike radova. Radovi su impozantnih veličina i intenzivnih boja te djeluju vizualno fascinantno. Neobična, čudovišna, kiklopska bića ispunjavaju velike površine slika, a okružena su prizorima iz spomenute četvrti u kojoj umjetnici žive. Ona je prisutna ili u ikonografiji uličnih prizora (kuća od cigle, željeznih ograda, grafita) ili u motivu plana Londona gdje su te ulice istaknute, što sve pridonosi intimističkom dojmu. Motiv je Union Jacka u bojama i oblicima koji prevladavaju prizorima. Prizori se ponekad doimaju kao lomljeni staklima kaledioskopa, što im daje izgled arabeske ili općenito nekog ornamenta. Vrlo su zanimljive i grimase Gilberta i Georgea, postignute savijanjem fotografija i udvostručavanjem jedne njihove polovice, što od prikazanih subjekata stvara spomenuta bizarna bića.

U dosadašnjem stvaralaštvu dvojca samopredstavljanje pjesmom i plesom bilo je njihovo glavno obilježje. Na tim slikama njihove ukočene geste, pokreti plesa uz začuđena lica, kao i spomenute mutacije i tretmani tijela kao materije s kojom se igra nastavljaju taj motiv. Grimasa, grč, pokret, oruđe su glumaca i plesača bilo da se njima iskazuje ekspresija, bilo da su sami sebi svrhom, a digitalna manipulacija čini se kao logičan nastavak tematiziranja tijela u radu Gilberta i Georgea.