Cjelovita slika omiškoga kraja

Omiški ljetopis, ljetopis Župe svetoga Mihovila Arkanđela, godišnjak je koji tematizira različite aspekte života grada Omiša i njegova okoliša, budno prati zbivanja te donosi zanimljive priloge o pojedinim važnim osobama i događajima, osobito onima koji su možda izmaknuli pozornosti današnje čitateljske publike ili su pak prerano i neopravdano zaboravljeni. K tomu časopis, kojemu je na čelu glavni i odgovorni urednik agilni don Ivan Banić, okuplja znatan broj suradnika koje bi i po vrsnosti i po raznovrsnosti pisanja poželio svaki časopis. Požaliti nam je stoga, kad smo se već osvjedočili da Omiš umije i može imati književni časopis i časopis za kulturu, što više ne izlazi Mosorska vila, koja je zahvaljujući prije svega neiscrpnoj energiji nažalost danas već pokojnog Anđelka Novakovića pokazivala sve osobine suvremenoga časopisa u uzletu, časopisa koji se revno brine o zavičaju i baštini, o ljudima i nadgradnji i naposljetku časopisa koji je imao i svoju biblioteku, što je od osobite važnosti u Omišu, koji ima tiskaru, ali nema sustavne izdavačke književne djelatnosti, a u smislu zavičajnosti, ponajprije kulturne i umjetničke, uvijek ima što reći.

Omiški ljetopis, barem koliko sam ga ovih godina imao prilike pratiti i povremeno u njemu surađivati, pokazuje da može biti i mjesto gdje će se tiskati znanstvene studije, gdje će se podastirati novi umjetnički prilozi književnosti, ali i na kojem će se pratiti i predano bilježiti i prikazivati sva relevantna kulturna i ina zbivanja u Omišu i na njegovu širem području. Te osobine pokazuje časopis i u petom broju, tiskanu u petom godištu izlaženja, što je već dovoljno za proslavu malog jubileja i za čestitku njegovim tvorcima, a i sam časopis na zadnjim stranicama donosi inventuru svega što je u njemu u pet brojeva tiskano.

Na uvodnom mjestu akademik Mirko Tomasović piše o svom prezimenjaku i sumještaninu (Kučići na Cetini) Jakovu Tomasoviću, skrećući pozornost na njegov nemali doprinos kulturnoj slici Omiša jer je najveći dio života i rada, a živio je od 1882. do 1962, boravio u gradu na ušću Cetine. Taj zaboravljeni plodni hrvatski pisac – piše Tomasović – koji je objavio dosta naslova, a mnogo mu se više tekstova nahodi u ostavštini, u međuratnom je Omišu bio ugledna osoba: poznat, među ostalim, po prvoj knjižari otvorenoj u gradiću na ušću Cetine i kao nakladnik književnog časopisa Jadranske vile, desetogodišnjega trajanja, u javnosti je sudjelovao i na druge načine, bio je izvanstranački donačelnik, animator kazališnog amaterizma (autor je i nekoliko tekstova za glumačke družine), promicatelj turizma (sastavio je i prvi turistički vodič grada Omiša i ujedno prvi takav vodič za neko mjesto na hrvatskoj obali).

Akademik Tomasović prihvatio je poziv glavnog urednika da se pozabavi tom iznimnom osobnošću te u svom tekstu pledira za to da se pokaže više zanimanja za neopravdano ignorirana pisca i kulturnog djelatnika te da se u posebnoj knjizi objavi izbor iz tiskanih i rukopisnih djela omiškog zaslužnika. Tomasović donosi njegov životopis te književni opus i profil, osobito aktivnost u svezi s Jadranskom vilom, obiteljskim listom za književnost i kulturu, i njegovom knjižarom. Podastire i piščevu ostavštinu, osobito bibliografiju, popis njegovih tiskanih djela, a objavljuje u cijelosti romantički epos Bura, napisan u Omišu 1917, za čije osmeračke stihove Tomasović smatra da su vrlo uvjerljivi.

Rijetki putnici koji su se u 18. i 19. stoljeću odlučili za putovanje u Dalmaciju otkrivali su tu provinciju – pogotovo njezin zagorski dio – kao nepoznatu zemlju, piše Tonko Fagarazzi u uvodu teksta Slikoviti zemljopis Omiša i Cetine od 1772. do 1845, od Alberta Fortisa i njegova Viaggio in Dalmazia pa nadalje autor navodi opise putopisaca koje su navraćali u taj kraj i posebno lokalitete kojima su bili očarani, od gradskih veduta do vodopada Gubavica i Radmanovih mlinica. Ako se grad Omiš, navodi autor priloga, može opisati jednom riječju, onda je to slikovit, a to vrijedi i za rijeku Cetinu, koja je u prošlosti bila cilj putovanja istraživača i znanstvenika, književnika i umjetnika, ali i okrunjenih glava. Toranj gradskog sata u Omišu tema je priloga Vanje Kovačić. Po uzoru na druge dalmatinske komune koje su već imale gradski sat na glavnom trgu Omiš tek potkraj 17. stoljeća uvodi tu gradsku instalaciju. Sat je građanima i došljacima određivao doba otvaranja i zatvaranja gradskih vrata kao i rad kneževe kancelarije i dućana, navodi autorica priloga. Marinko Tomasović u svom tekstu spominje kasnosrednjovjekovne nadgrobne ploče starog omiškog i rogozničkog groblja, dokaze srednjovjekovnog razdoblja njihova razvoja.

O sakralnim građevinama omiškoga kraja u 19. stoljeću, dakle o crkvama, ali i nekim objektima za potrebe svećenika i vjernika u Omišu, Priku, Rogoznici, Dučama, Gatima, Katunima, Novim Selima, Svinišću, Podgrađu, Slimenu, Tugarama, Žeževici, Zvečanju, Dubravi, Kučićima, Blatu i Kostanjama piše Stanko Piplović, a pozamašan tekst o dijelu zanimljivih neobjavljenih poljičkih izvora pisanih bosančicom o ili u poljičkim Docima s nizom podataka i opservacija piše Milko Brković. Riječ je o stotinjak izvornih poljičkih dokumenata koji se privremeno nalaze u posjedu autora i nepoznati su čitalačkoj javnosti. Još jedan pisac, točnije književnica, ostala je javnosti posve nepoznata, a riječ je o Olgi Ivezić Lozančić, koja je književne tekstove objavljivala pod pseudonimom Rosanda i niz godina bila glavna suradnica časopisa Jadranska vila, koji je u Omišu pokrenuo već spominjani Jakov Tomasović, a kojoj su u kuću dolazili i tako ugledni književnici kao što su nobelovci Moravia i Quasimodo. O zanimljivoj toj zanimljivoj ženi piše Ivan Bošković.

Od recentnih književnih tekstova valja osobito izdvojiti prijevode pjesama nekolicine švedskih pjesnika. Naposljetku, valja spomenuti bilješku Rade Tomića o slici Bitka pod Sinjem 15. kolovoza 1715, koja se čuva u župnoj crkvi u Omišu, zatim kroniku s kritičkim zapisima o izložbenim djelatnostina Gradskog muzeja Omiša i galerije Onaion te kroniku razgranatih kulturnih zbivanja u Narodnoj knjižnici Omiš u prvih devet godina 21. stoljeća, kao i mnoštvo drugih sadržaja. Sve u svemu, Omiški ljetopis nudi cjelovitu slika Omiša i njegova kraja.