Animanija u Zagrebu

piše Vladimir Šeput

Otkad je 2007. novo umjetničko i organizacijsko vodstvo Animafesta odlučilo festival prebaciti iz koncertne dvorane Lisinski u kina u centru Zagreba, Animafest je, uz visoku umjetničku razinu koju je oduvijek imao, pridobio za sebe i znatno veći broj obožavatelja među mlađom zagrebačkom i hrvatskom publikom te se pretvorio u ne samo umjetnički nego i društveni događaj čije značenje svake godine raste. Ove su godine festivalski trokut činila kina Europa, Tuškanac i Movieplex, a popunjene večernje projekcije natjecateljskih programa svjedoče i o svojevrsnoj animaniji koja u lipnju zavlada Zagrebom.

Kadar iz animiranog filma Tussilago

Kratkometražno izdanje ovogodišnjeg Animafesta sadržavalo je više od 450 filmova, podijeljenih u nekoliko natjecateljskih kategorija te pokoju panoramu i retrospektivu. Dakako, najzanimljivije je bilo veliko natjecanje natjecateljskoga programa u kojem se za Grand Prix borilo 39 filmova. Svaka je večer programa sadržavala neki od razvikanijih naslova, tako da je već prvi ciklus donio nekolicinu zanimljivih ostvarenja. Program je otvorio film Vrištala sam protiv života. Ili za njega Vergine Keaton, koji uspješno kombinira računalnu animaciju s temama iz gravura 19. stoljeća. Švedski animirani dokumentarac Tussilago Jonasa Odella, dobitnika Zlatnog medvjeda za kratki igrani film 2006, priča je iz perspektive djevojke zapadnonjemačkoga terorista koji je 1977. uhićen zbog planiranja otmice švedske političarke Anne-Grete Leijon. Po svojoj ideji podsjeća na proslavljeni Valcer s Bashirom, no Tussilago se više oslanja na animacijski nego dokumentarni aspekt, što rezultira brojnim inteligentnim vizualnim rješenjima. Reci nešto, molim te Davida O’Reillya može se shvatiti kao suvremeni Tom i Jerry, samo što su u ovom slučaju protagonisti smješteni u daleku budućnost te prolaze ljubavne peripetije. Film je poprilično duhovito ostvarenje vrlo inovativnih dijaloga, ujedno dobitnik nagrade Cartoon d’Or za najbolji europski kratki animirani film. Cartoon d’Or jedina je nagrada u Europi te vrste, a njezini se dobitnici biraju među nagrađenim filmovima s partnerskih festivala. S tim u vezi ove je godine po prvi put na Animafestu održan program Cartoon East, odnosno istočnoeuropska nagrada za animaciju 2010. Uz naše predstavnike Veljka Popovića i Svjetlana Junakovića s izvrsnim filmom Moj put (koji se natjecao i u glavnoj konkurenciji ovogodišnjeg Animafesta) sudjelovali su još i filmovi iz Slovenije, Srbije, Rumunjske, Slovačke i Bosne i Hercegovine. Pobjednik je, sasvim zasluženo, upravo Moj put, čime si je osigurao kandidaturu za spomenutu nagradu Cartoon d’Or. Nakon nagrađivanoga prvenca, Ona koja mjeri iz 2008, Popović se ovaj put predstavlja pričom o odrastanju i sazrijevanju ispričanom putem simbolike nevidljivoga kamenčića. Dok je Ona koja mjeri bio film nelagodne atmosfere i otvorene kritike modernoga potrošačkog društva, Moj put jednostavna je, zaokružena priča ostvarena kombinacijom crteža na papiru i računalne animacije.

Kadar iz animiranog filma Moj put

Francuska grafička skupina H5, koju čine François Alaux, Hervé de Crécy i Ludovic Houplain, poznata po izradi glazbenih spotova (između ostalih za Air, Massive Attack, Röyksopp i dr.), na ovogodišnjem se Animafestu predstavila prvencem, ujedno i dobitnikom Oscara, filmom Logorama. Film je ispunjen brojnim scenama automobilske potjere i ubojstava, a radnja se odvija u gradu u kojem je sve izrađeno od logoa poznatih svjetskih proizvođača dok grad nastanjuju prepoznatljivi junaci TV-reklama. Premda priča filma pati od brojnih klišeja, Logorama je duhovito djelo originalne ideje i dojmljive izvedbe ostvarene uz pomoć 3D računalne animacije.

Jedan od najpoznatijih suvremenih animatora uopće, Švicarac Georges Schwizgebel, u glavnom se natjecanju predstavio posljednjim filmom Retuširanja, u kojem se priča usmjerava na sam pokret, ali i na umjetnikovo stvaranje tog pokreta. Slično kao i u prethodnim ostvarenjima (spomenimo možda i najpoznatiji Čovjek bez sjene, nagrađen na Animafestu 2004), Schwizgebel je ostao vjeran primjeni geometrijskih preobrazbi u pričanju priča. O važnosti njegova djela govori i retrospekcija njegovih filmova na ovogodišnjem Animafestu, prikazana u sklopu programa u cijelosti posvećena švicarskoj animaciji.

Možda i najbolji film festivala onaj je Amerikanca Dona Hertzfeldta, Jako se ponosim tobom. Hertzfeldt je trima kratkim filmovima odlučio ispričati priču o disfunkcionalnom Billu, njegovoj obitelji i problemima koji ga okružuju. Jako se ponosim tobom drugi je od tri planirana filma (prvi je pod imenom Sve će biti u redu nastao 2006) i u njemu Bill saznaje o duševnim bolestima i ludilu koje generacijama prate njegovu obitelj i koje njega neizbježno čekaju. Služeći se istom animacijskom tehnikom (crtež i crno-bijeli fotostrip), kao i u prethodniku, Hertzfeldt i ovaj put stvara iznimno dirljivu priču. A sličnom se tematikom, samo na mnogo sumorniji način, bavi i film Lipsettovi dnevnici Théodora Usheva, nadahnuti imaginarnim dnevnicima kultnoga kanadskog avangardnog filmskog umjetnika Arthura Lipsetta, čiji je postupni pad u depresiju i ludilo završio njegovim samoubojstvom u 49. godini života. Zanimljivo je i da je narator filma mladi kanadski redatelj i glumac Xavier Dolan, zagrebačkoj publici poznat kao autor cjelovečernjeg filma Ubio sam majku, pobjednika prošlogodišnjeg Zagrebačkoga filmskog festivala.

Najnagrađivaniji autor Animafesta

Pritt Pärn, vodeći estonski animator, zajedno sa suprugom, bjeloruskom animatoricom Olgom Parn, dobitnik je ovogodišnjeg Grand Prixa za film Ronioci na kiši. Pärn je stari znanac zagrebačke publike (dobitnik je Animafestove nagrade za životno djelo 2008), a sada je i jedini autor koji iza sebe ima tri Animafestova Grand Prixa (osvojio ih je i 1988. i 1996). I dok su se prošle godine Pritt i Olga Pärn predstavili nekarakteristično osrednjim ostvarenjem Život bez Gabrielle Ferri, pričom o odnosu muškarca i žene razapetih između strasti i mržnje, ove se godine vraćaju s novom dozom svježine.

Kadar iz animiranog filma Jako se ponosim tobom

Kadar iz pobjedničkog filma Ronioci na kiši

U Roniocima na kiši iznova tematiziraju muško-ženske odnose, no ovaj put pričom o roniocu i njegovoj supruzi spretnije grade priču. Dok on spašava putnike iz nasukanoga broda, ona naizgled mirno spava, no u snovima proživljava niz nelagodnih situacija. Cjelokupna radnja filma odvija se noću, što uz karakterističan Pärnov crtež, djelomično nadahnut i karikaturom te izraženih kontrasta, filmu daje poseban ugođaj. I u tom djelu Pärn propitkuje univerzalna pitanja čovjeka i svijeta, no sada to čini na duhovit i inteligentan način, a njegovim propitkivanjima ljudske podsvijesti savršeno se uklapaju vješte vizualne asocijacije, koje ponovno uporište nalaze u nadrealizmu. Umjetnički stil i profinjena režija Pritta Pärna s pravom čine jednim od klasika svjetske animacije, a o njegovou je stvaralaštvu Midhat Ajanović u izvrsnoj studiji u knjizi Karikatura i pokret napisao: „Gotovo svi Pärnovi filmovi balansiraju na suptilnoj granici između zbilje i postojanja, doimaju se kao bujica sastavljena od čudnovatih slika koje ne vidimo, ali smo sigurni da smo ih nekada i negdje već ‘vidjeli’. Stoga nas djelo Pritta Pärna stalno izaziva da ga kreativno tumačimo, onako kako tumačimo vlastite snove.“

Bogatstvo popratnih programa

Popratni se program ovogodišnjega festivala sastojao i od tri panorame (Velike, Studentske i Hrvatske), koje su također obilovale brojnim zapaženim ostvarenjima (spomenimo samo već nahvaljenoga Gulivera Zdenka Bašića, izvrsnoga Ne spavanje ne ubija Marka Meštrovića, i prošlogodišnjeg Animafestovog gosta Billa Plymptona s parodijom Djed Božićnjak, godine fašizma). Hrvatska panorama donijela je nekolicinu novih stvari premda smo dobar dio već mogli vidjeti na prvom Hrvatskom festivalu animacije u veljači. U Majstorima animacije prikazana su djela dvostrukog oskarovca Frédérica Backa (koji je i ovogodišnji dobitnik Animafestove nagrade za životno djelo), a festival se pobrinuo i da se prisjetimo zlatnih dana Zagrebačke škole animiranog filma, uz nekoliko klasika Vlade Kristla, Dušana Vukotića, Borivoja Dovnikovića i drugih.

Kada poželim osjetiti djelić sreće, doći ću u Zagreb, poručio je na kraju Animafesta Pritt Pärn, a i mi nakon šest dana festivala možemo biti zadovoljni zbog činjenice da hrvatska animacija proživljava svojevrsnu renesansu zahvaljujući autorima kao što su Marko Meštrović, Veljko Popović i Zdenko Bašić, čiji se inteligentni i originalni filmovi s iznimnim uspjehom prikazuju u Hrvatskoj i svijetu i osvajaju važna priznanja na vodećim svjetskim festivalima.