Vjetrenjače postmodernizma

Što je naumio Sancho Panza nakon smrti svojega gospodara, plemenitoga viteza Don Quijotea od Manche? Promatrajući njegove uvijek unaprijed izgubljene pokušaje da pobijedi nečasni svijet koji odavno ne nalikuje na onaj vrli iz obljubljenih mu viteških romana, Sancho je spoznao da te prividne ludosti sadrže izniman osobni pogled na zbilju sazdan od idealizma i plemenitosti. Obogaćen takvim iskustvom, dodatno formiranim i prigodom dubokih razgovora s gospodarom, on nije mogao ne promijeniti se: povratak u smireni, pretkihotovski život više mu nije dolazio u obzir, a opet on, prizemljen i drukčije strukture, nije mogao nastaviti ni „viteštvo“ preminuloga. Za znanost odveć praktičan, a ujedno pun želje da ne izgubi gospodarevo idejno nasljeđe, Sanchu nije preostalo drugo nego postati romanopisac, što će potpuno izmijeniti prozu novije svjetske književnosti.

Parafraza je to prvoga dijela glasovitoga eseja Smrt Sancha Panze iz 1980. akademika Milivoja Solara, sveučilišnoga profesora i autora brojnih knjiga i priručnika iz teorije i povijesti književnosti, odlične filozofsko-alegorične studije „imanentne povijesti“ romana, prozne vrste koja je oduvijek unutar umjetnosti zapadnoga kruga bolje od bilo koje druge progovarala o čovjekovu nesređenu odnosu prema svijetu i vlastitoj sudbini. Iako stalno prisutna i nikad zanemarena, nakon što je u punom smislu otpočela Cervantesovim remek-djelom i iznjedrila vrhunske uratke u 18. i 19. stoljeću, ta je prozna vrsta početkom 20. stoljeća usred novih okolnosti, kako u umjetnosti tako i općenito u ozračju vremena, doživjela radikalne promjene što su nagovijestile i pripremile teren onima još radikalnijima, u doba postmodernizma, o čemu je ovdje i riječ.

Naime, trideset godina nakon izlaska glasovitoga eseja, Milivoj Solar objavljuje Nakon smrti Sancha Panze, simbolično nazvan zbornik eseja i predavanja koja objedinjuju i razrađuju književnoteorijske teme kojima se akademik neprestano bavi već nekoliko desetljeća. Spomenuti esej o sudbini romana i otvara knjigu, podijeljenu u tri velika dijela, s nizom tekstova najviše posvećenih današnjoj složenoj situaciji u književnosti.

Milivoj Solar najveći je dio svojega znanstvenoga vijeka posvetio proučavanju proze, njezinih vrsta i važnosti u povijesti književnosti naročito se usredotočavajući na filozofsku, intelektualnu i svjetovnu klimu određenoga razdoblja, pogodnu za razvoj nekog osobitog njezina tipa. Otkrivajući kako se misaono snažne značajke opredmećuju u tekstovima, on povlači zaključke o uzrocima nastanka posebnih umjetničkih doživljavanja prostora i vremena, junaka kao zaokružene individue, njegova odnosa prema neposrednoj stvarnosti, dok u samim dijelovima tekstova analizira izgradnju likova, oblikovanje fabule i prikazivanje teme. On proučava i intertekstualnost u pojedinim djelima, ustanovljava krije li se podloga radnje u mitologiji te kakav pripovjedni ton koristi autor. S velikom teoretičarskom sviješću, Milivoj Solar posebno se zaustavio na nekim trenucima u povijesti književnosti u kojima su se usred različitih uzroka dogodile korjenite promjene unutar sama književnog diskurza, okrenule ga u neočekivanim smjerovima i otvorile novim izražajnim putovima. Takve su se naime zbile u modernizmu te kasnije u postmodernizmu (neovisno o tome, kako sam autor kaže, radi li se o posebnoj epohi, razdoblju, pravcu ili tek o produžetku modernizma). Polazeći od reprezentativnih djela Prousta, Manna, pa potom Borgesa, Becketta, Calvina i Eca, u njima ustanovljava pojavu modernističkog gubitka uporišta u figurativnoj zbilji što dovodi književnost do jedinog eventualnog uporišta u samoj sebi, ističe fragmentarni stil kao prevladavajući u novijim romanesknim strukturama i odustajanje od tradicionalne karakterizacije glavnih likova punih želje da promijene svijet i shvate smisao života. Nastavljajući razmatrati pak postmodernizam, on pronalazi smanjenja razlika između „visoke“ i „niske“ književnosti, čime trivijalni obrasci slobodno prodiru u više, pretencioznije tekstove, pokazuje kako je današnja proza zadobila elemente mitske svijesti, što iako zvuči paradoksalno, ima čvrsta objašnjenja u karakterizaciji likova, načinima građenja priče i sve češćem posezanju za kraćim proznim oblicima. Razvijajući tu kompleksnu problematiku, Milivoj Solar većinu je stajališta utemeljio na slavnoj Hegelovoj teoriji romana koja je, zorno prikazavši tadašnje uzroke nastanka romana kao „epa modernoga doba“ i odredivši njegovu važnost za „modernoga“ čovjeka, postavila osnovu većini kasnijih teorija žanra, naročito onih znamenitih neomarksističkih znanstvenika. Mnoga objašnjenja izvodi na tragu teorije recepcije, strukturalizma, poststrukturalizma, ali vlastite ideje o odnosu mitova i umjetnosti uvelike duguje psihoanalitičkoj i arhetipskoj kritici Freuda, Junga, Lacana i Lévi-Straussa.

Honore Daumier, Don Quijote i Sancho Panza se odmaraju pod drvetom

Cijela je ta problematika sastavni dio radova Milivoja Solara, još danas jednako intenzivno obrađivana i, dotjerana i proširena, okupljena u Nakon smrti Sancha Panze. Svjestan nekih novih pojava i nastojanja u suvremenom svijetu, akademik u zborniku donosi i svježe zaključke koji se idejno nastavljaju na one iz njegovih prethodnih tekstova. Pišući tako o duhu današnjega vremena, on zapaža pojavu gubitka ukusa kao najvažnijega kriterija za razlikovanje dobre i loše književnosti (O lošem ukusu) sve više zamijenjenoga modom, „prevrtljivom i brzom“, a predočenom reklamom. Pritom je, kako on smatra, neizostavna uloga medija koji stvaraju poseban odnos čovjeka prema svijetu gotovo isključive dominacije vizualnoga, što stvara privid istovremenosti događanja i „trenutni“, simultani doživljaj vremenskoga tijeka. Tome pridonosi i brzo ostvariva komunikacija, dok današnja doslovna pretrpanost informacijama zbog hiperprodukcije proizvoda ne ostavlja prostora zadubljivanju u pojedine kulturne proizvode, sve svodeći na dojam i na ono što najbolje zaokupi pažnju (o čemu govori izvrstan esej Ukus, moda i poetika). Isto tako svoj pogled na osobine suvremene kritike potkrepljuje sličnim konstatacijama vezanima uz slabljenje kriterija kao mjerila i nemogućnosti da ukažu na „ispravan“ sud (O lošoj kritici), a svoje viđenje današnjih teorija razrađuje u posebnom tekstu upotpunjenu analizom nekadašnjeg i sadašnjeg značenja te riječi (O lošim teorijama). Suvremena proza (i njezina nepregledna ponuda) središnja je ipak tema glavnine eseja, ponajviše roman koji zbog nekih očitih diskurzivnih promijena sve više zadobiva osobine novele, nesmetano poseže za trivijalnim žanrovima i slobodno ih uklapa u sebe (Postoji li trivijalna književnost?); budući da jednostavni prozni oblici sve više ulaze u njegovu srž i oblikuju novi odnos čitateljstva prema „istini“ književnosti, otvara se i mogućnost stvaranja nove mitologije posredovanjem književnosti, odnosno, dobivanja čvrstog oslonca proze u mitskim modelima – tvorcima nadubljih slojeva kolektivne podsvijesti. Tomu pridonosi, tvrdi Solar, i priroda trača, danas sveprisutna književnog oblika, i sama izgrađena po mitskom modelu (Mit i trač).

Uz tekstove klasičnog esejističkog tipa, Nakon smrti Sancha Panze sadrži i dva izmišljena, no odlično uklopljena razgovora – Sancha Panze s Borgesom te, kao završno poglavlje knjige, autorova „intervjua“ sa samim sobom. Izvrsne su to dvije dosjetke što suvislo i ozbiljno anticipiraju autorova stajališta i pojašnjavaju, ponovno uz konkretne primjere, svu problematiku izrečenu u autorovim esejima.

Što su naumili nasljednici Sancha Panze? Ni sam Milivoj Solar na to ne odgovara „novinaru“, to jest samu sebi, jer iako utvrđuje njihovo postojanje, ne razabire kako je i s kojom namjerom preminuli raspodijelio svoje nasljedstvo. „Možda će to“, kako sam kaže, „pokušati drugom prigodom“. Mi vjerujemo da oni sigurno neće odustati od pisanja, iako će im nedostajati Sanchov prakticizam pretočen u riječi, a pogotovo idealizam zamaštanoga Don Quijotea i njegove uspjele pobjede nad vjetrenjačama. Bilo kako bilo, tekstovi zbornika Nakon smrti Sancha Panze daju mnogo građe koja potiče da se o tome razmisli.