Spisateljski hod po mukama

Nakon proznoga prvenca, Kako su nas ukrali Ciganima (Privlačica, Vinkovci, 2008), koji joj je donio Kiklopa, Julijana Adamović nadahnuto nastavlja svoj spisateljski hod po mukama objavivši svoju drugu knjigu priča Konzerviranje. Ako je u prvoj knjizi proza bila ozbiljna, promišljeno analizirajući svijet odabranih likova, tužnih i nesretnih do boli, u drugoj knjizi dovodi do kulminacije sve te jadne, tragične živote koji se bespomoćno koprcaju privezani za fatalni vrtuljak koji već po navici zovemo – bivstvovanje. I kakve su to uklete i bezumne sudbine koje nam predočava spisateljičina neumoljiva imaginacija! Kakvi su to uništeni životi koji se usprkos svemu opiru i muče sebe i druge oko sebe! Kakva je to žestoka samovolja koja te likove izbezumljene bezobzirnim životom tjera u svekolike paradokse postojanja! A oni, paradoksi, nazočni su i u naslovima priča koji očiglednu simboliku prenose poput virusa (Pero Lopov, Domar, Ugasilo me, Bijeg do sebe, Konzerviranje, Nastanjivanje, O mrtvima sve najbolje, Brdo- čovjek): „Prebirem prstima po istinama, tajnama… Naglo zastanem, dohvatim i otrgnem, ukradem malo platna tuđeg života i pobjegnem u kut. Krojim noktima. Potom grizem končiće i žvačem rubove. Šijem krvavim jagodicama. Na kraju udahnem duboko, punim plućima. To je nužno jer kad izdahnem sav taj zrak, ispred mene je oblak od sirovog pamuka, a vama se čini da imam priču.“ (Švelja ili Tražili ste priču?).

Žestokim pomacima spisateljica razodijeva tragičnu zbilju životnih paradigmi, a ta neljudsko-ljudska stvarnost ni u kojem slučaju nije čarolija života ni mistično iskustvo. To je možda pobuna protiv ustajalosti stvari u svijetu u kojem se etičke vrijednosti gube. Kao da je samo zlo izašlo iz granica razuma i stvorilo svijet patnje, bez osmijeha i oprosta: “Između ove i one Mene, dogodio se rat, očaj, borba za malo pristojnog života. Previše krivih političkih nazora i riječi koje na dušu padaju jetko, ubijajući sjećaju da je svijet dobar, a ljudi u njemu prijatelji. Kilometri razdvojenosti i sasvim novi ljudi. Želja da odmakom zaboravim sve ono iza.“ (Bački blues ili putopis iz prošlosti).

Dinamična višeslojnost priča Julijane Adamović, neskrivena spisateljska strast i hrabrost kojom kida neke ustaljene tabue, grubost i ogoljelost jezičnih sklopova (mučan odjek vulgarnih riječi, poštapalica, kao tipičan odušak banalne stvarnosti), nehinjeni ironijski odmak te uporna i tjeskobna žudnja za dodirom koji znači – ljubav, ne čine tu knjigu ni lakom ni ješnom. Svi ti promašeni životi zahvaćeni okrutnom svakodnevicom, osamljeni u auri neljubavi što u besmislu vegetiranja prolaze pored nas, čitatelja, tegobne su danteovske duše koje uznemirene neizvjesnošću čekaju mitskog Harona da ih preveze na drugu obalu, Pravu obalu: “Dok je klečao nad mladićem i strahovao za njegov život, nije se mogao oteti dojmu da njih dvojica dijele sličnu sudbinu – smrt, da to ispod njegovih ruku leži on sam. Ma koliko ga grozila ta sebičnost i koliko god pokušavao dati drugo značenje grču koji mu je stiskao utrobu, znao je kako, zapravo, kleči i rida nad svojom mrtvom mladošću, nad samim sobom, puno više i žešće nego što to čini za nepoznatom mladom osobom, vršnjakom svoga sina.“(Mrtva točka).

U tom začaranom, kao ukletom žrvnju, egzistiranja spisateljica traži osovljena bića koja se opiru vrtoglavim, paradoksalnim trenucima života što rastaču dušu u krik, u grč. Kako ostvariti esencijalnu komunikaciju s podčinjenim, samotničkim bićem, da ono dođe do sama sebe. U tome je fenomen prozne aure. A tu meštriju Julijana Adamović dobro zna.