Smrt kao nadahnuće

Zahvaljujući nekolicini agilnih izdavača i vrijednih prevoditelja, na police ono malo preživjelih hrvatskih knjižara iz godine u godinu stiže sve veći broj proznih djela suvremenih autora s njemačkoga govornog područja. Tako smo, između ostalih, prošle godine, u izdanju zagrebačkog nakladnika Leykam International, napokon dobili i prvi hrvatski prijevod nekog djela uglednog austrijskog pisca Josepha Winklera.

Riječ je o nagradom Georg Büchner ovjenčanu romanu Roppongi. Rekvijem za oca (prev. Snježana Rodek, ur. Eugenia Ehgartner), rukopisu sastavljenu od triju proznih cjelina povezanih zajedničkom tematikom smrti, pogrebnih rituala, ceremonija i obreda.

Svako poglavlje romana otvara se ulomkom iz knjige Shichiro Fukazawe Narayama-bushiko. Teškoće pri razumijevanju Balade o Narayami. To su ulomci u kojima su opisani drevni japanski običaji vezani uz smrt i tretiranje posmrtnih ostataka te hodočašća na planinu Narayamu, na kojoj prema predaji prebiva Bog i na koju su ostarjeli stanovnici japanskih sela odlazili umrijeti. A kako blagdan Narayame pada neposredno prije Blagdana mrtvih, naposljetku su se Pjesma o mrtvima i Balada o Narayami stopile u jedno, objašnjava nam Joseph Winkler, koji Baladu o Narayami nikako nije odabrao slučajno, jer je upravo tijekom boravka u Japanu doznao za očevu smrt, što ga je i ponukalo na pisanje ove ispovjedne knjige. Središnji i najopsežniji dio knjige tako donosi autorova sjećanja na vrlo stroga i bešćutna, autoritarna oca, koji za sina nikad nije odveć mario. Ti su zapisi zapravo Winklerovo propitivanje vlastitih, vrlo ambivalentnih osjećaja sprema ocu te se u njima neprestano miješaju urođena sinova ljubav s mržnjom zbog očeve bešćutnosti i tvrdoglavosti, ali i divljenjem spram patrijarhova čvrsta ustrajavanja na vlastitim stajalištima, ma koliko ona bila neprihvatljiva bližnjima. U tim se dionicama Winkler stilski približava izražajnoj virtuoznosti svoga sunarodnjaka Thomasa Bernharda, ispisujući sarkastičnu osudu zatucanosti koruškoga puka, mentalitet kojega se zasniva na uskogrudnosti, predrasudama i neobrazovanosti, čime se autor također pokazuje i svjetonazornim srodnikom Bernharda, poznata vrlo oštra kritičara Austrije i njezinih stanovnika. Riječ je o cjelostraničnim, dugačkim, vijugavim i meandrirajućim rečenicama u kojima autor često prelazi iz jednoga desetljeća u drugo, brodeći obiteljskim legendama i anegdotama koje vrlo sugestivno oslikavaju malograđanštinu, predrasude i zavist kao važna obilježja svakodnevice koruškoga sela.

Osim očeve, Winkler rekonstruira i mnoge druge smrti u obitelji koje osim odsanjanja u smrt sadrže i samoubojstva, tragične pogibije, trovanja i gušenja, pri čemu nekrofilskim naturalističkim detaljizmom oslikava pogrebe i obrede koji posljednjim ispraćajima prethode, a spram kojih se odnosi s velikom dozom cinične podrugljivosti i crnoga humora. S istom se podrugljivošću Winkler prisjeća i brojnih suseljana, zadovoljan što, kad već zbog boravka u Japanu ne može doći na sahranu oca (koji mu je tijekom svađe doduše i zabranio dolazak na pogreb), neće morati biti prisiljen slušati meketav kontratenor astmatičnoga pohotnika S. P. koji, potajice od žene, iz pornočasopisa izrezuje i u bilježnicu lijepi slike ženskih spolovila, točnije donjih dijelova ženskih tijela, kojima je prethodno odrezao glave i udove. Također, Winkler je zadovoljan što neće morati slušati zbor ostarjelih kamerinških dječaka u smeđim koruškim odijelima koji svojim pogrebnim pjesmama svaki sprovod učine još strašnijim, jezovitijim, tjeskobnijim i mučnijim, kao što neće morati slušati ni glasno, tragično i usrdno pjevanje Iznesi me tamo, preko ledine brkatog alkoholičara F. L., kojega je razljućena supruga jednom pijana bacila u svinjsku kaljužu, gdje mu je prasad, u slast, rokćući i mljackajući, odgrizla mošnje. Inače, autor je uvjeren da su to sve ljudi koji bi u raku, radije negoli njegova oca, spustili njega, zbog njegova, kako smatraju, klevetničkog i sramotnog pisanja o Austriji.

Treća je rukopisna cjelina putopisna, i tu Winkler iznosi svoje dojmove s čestih putovanja u Indiju. Njegova je žena, naime, kao dijete živjela u Indiji, gdje je njezin otac šezdesetih godina prošloga stoljeća radio kao inženjer na izgradnji čeličane.

Na suprugin nagovor oni su se jednom zaputili u Indiju i ta je pustolovina naposljetku postala njihovom opsesijom, koju su ponavljali svake godine. No u skladu s ostatkom rukopisa autor se tu ne bavi toliko specifičnostima životnih uvjeta i društvenih okolnosti u Indiji koliko se usmjerava na detaljno opisivanje različitih indijskih pogrebnih ceremonija, s naglaskom na rituale spaljivanja leševa i hodočašnička okupljanja u svetom gradu Varanasiju. Tisuće ljudi, svih dobi i svih kasta, taj grad pohode kako bi nakon smrti bili izbavljeni, oslobođeni od vezanosti za krug rođenja i smrti, a mnogi u Varanasi dolaze i umrijeti, u za to pripremljene „kuće za umiranje“, ili pak u taj sveti grad dovoze leševe bližnjih kako bi na tamošnjem trgu za spaljivanje bili otpraćeni u vječno blaženstvo. Pritom ponovno do izražaja dolazi Winklerova sklonost vrlo sugestivnoj, detaljističkoj deskripciji, u dojmljivim opisima goruće razgradnje leševa i rituala koji spaljivanju prethode. Pritom on naglašava razliku između hinduističkog i katoličkog poimanja smrti – dok se u njegovoj rodnoj Koruškoj život odvaja od smrti pa pogreb prati tuga i tišina, u Indiji su život i smrt blisko povezani, ljudi tamo smrt ne poriču i smrti se ne boje, nego je pozdravljaju kao dugo očekivana gosta. Štoviše, pri spaljivanju leševa žalost i plač u Indiji nisu dopušteni jer se smatra da tugovanje i žalopojke umrlomu donose nesreću i otežavaju mu odlazak u nirvanu.

Roppongi. Rekvijem za oca sadržajno je i simbolički vrlo bogat i gust rukopis u kojemu autor na iznimno snažan, dojmljiv i sugestivan način objedinjuje putopis, oštru kritiku austrijske provincijske malograđanštine te refleksija i gorkih emocija pun, književni oproštaj s hladnim, autoritarnim, mrzovoljnim i nikad zadovoljnim ocem. Ostaje nam nadati se da je objavljivanje ovoga romana tek početak sustavnijeg upoznavanja hrvatske publike s autorskim opusom 57-godišnjeg austrijskog pisca Josepha Winklera.