Produživanje riječi

Dodavanje glasa ili sloga ubraja se među češće postupke kojima pribjegavamo u govoru ili pismu. Ovisno o prigodi, ono može imati stilističku, ritmičku ili zvukovnu funkciju. Kanonski oblici dodavanja su proteza, epenteza i paragoga.

„Vužgi ga Blaž“

Proteza je etimološki nemotivirano dodavanje glasa ili sloga na početak riječi. U hrvatskome se realizira u riječima koje počinju samoglasnikom ili slogotvornim r. Budući da obilježava prošla stanja jezika, proteza je najčešća u usmenoj poeziji i pučkim govorima. U standardome jeziku i pojedinim dijalektalnim govorima ispred slogotvornoga r dodaje se suglasnik h – npr. hrđa (rđa), hrvati se (rvati se). U kajkavskome, za koji je pojava osobito karakteristična, protetsko v dodaje se riječima koje počinju samoglasnikom u – vuho (uho), vuš (uš), vučiti (učiti), vučitel (*učitelj), vudriti (*udariti), vugel (*ugao), vujec (*ujak), vulica (ulica), vura (ura), vuski (uski), vužgati (užgati); protetsko j dodaje se, pak, riječima koje počinju samoglasnicima o i a – Jandrija (Andrija), Jamerika (Amerika), jogenj (*oganj), jognjišče (*ognjište), joko (oko). U pojedinim štokavskim govorima pomoću suglasnika h izvode se protetski oblici od riječi stranoga podrijetla – turcizama (hambar, halat), galicizama (hadut), latinizama (has), hungarizama (hastal) itd. Isti se oblici mogu zateći u kajkavskim i čakavskim idiomima (kamo su najvjerojatnije dospjeli zajedno sa štokavskim govornicima). Iz usmenih narodnih pjesama Luka Zima izdvaja i ove primjere: hod’jelo (od’jelo), dzora (zora), fuzda (uzda), uvjedoh (vjedoh), vumerjem (umerjem), zostavim (ostavim), fustaj (ustaj).

Među najpoznatije porabe proteze mogu se ubrojiti distih brojalice Jedna pura, dva pandura,/ svakom dojde smrtna vura te naslovni stih popularne pjesme Vužgi ga Blaž. U književnosti i publicistici javljaju se realizacije kojima se aludira na dijalektalni ili regionalni govor odnosno na idiolekt osobe:

– Vuz reku železna je cesta (Fran Galović, Ciklame, krvave ciklame)

– Jandrija – kako je, je li živa? (Milan Begović, Dunja u kovčegu)

– Dobro, gospon Maček, pa kaj je onda suha grana i naš selski vučitel? (Joža Horvat, Mačak pod šljemom)

– A jopet, on ti je puno zatvoren mladić (Vladan Desnica, Olupine na suncu)

– Gimnazija se nadograđuje vuglec po vuglec... (Vjesnik)

Kada autor svjesno intervenira u kakav kanonizirani ili okamenjeni izraz ili frazem, može se govoriti o kontekstualnim protezama. Takve intervencije obično humoriziraju, ironiziraju ili travestiraju prizvanu matricu i posve mijenjaju značenjski potencijal izvornoga izraza. Postupak se nerijetko rabi u naslovljavanju publicističkih tekstova:

– Dalaj-galama

– Zodijački mrak

– Hulje na platnu

– Domovinski obrat

Fra Andrija Kačić Miošić, autor koji je često posezao za postupcima produživanja riječi.

Portret Vatroslava Jagića, svestranog filologa, koji je pridonio izgradnji hrvatskoga retoričkog pojmovlja

Poredbena fonologija otkriva da je proteza pojava koja obilježava razvoj oblika pojedinih riječi odnosno njihovu prilagodbu fonološkim zakonitostima pojedinoga jezika. Mate Kapović, među inim, piše: „U praslavenskom su gotovo sve riječi koje su počinjale samoglasnikom dobivale protetsko /v/ ili /j/, pa tako prema starolitavskom esmě ‘jesam’ imamo u staroslavenskom jesmü ‘jesam’, a prema sanskrtskom üdrâ imamo staroslavensko vydra ‘vidra’.“ U pojedinim jezicima proteza se realizira kao dodavanje samoglasnika riječima koje počinju suglasnikom ili, pak, kao jezična promjena kojom je ispred početnoga samoglasnika dodan suglasnik. Primjerice, od lat. spiritum razvila se francuska riječ esprit, a od lat. statua španjolska riječ estatua.

U enigmatici protezom se naziva niz sastavljen od riječi u kojemu svaka sljedeća ima fonem ili slog više (k-ok-tok-otok-potok; ca-lica-kolica-trokolica). Iz različitih motrišta o protezi kao dijalektalnoj jezičnoj pojavi pisali su, među inim, Mate Hraste, Josip Jedvaj, Marija Turk, Martina Kuzmić i Mihaela Matešić.

Zrak i zdrak

Etimološki nemotivirano umetanje glasa ili sloga u sredinu riječi ili na morfemske granice zove se epenteza. Uz usmenu poeziju i starije tekstove, tu je pojavu moguće naći u regionalnim govorima te, s humorističnim ili ironičnim prizvukom, u govoru mladeži i internetskoj komunikaciji – u mailovima, na forumima i blogovima. August Šenoa u romanu Zlatarevo zlato rabi glagol unići koji je zapravo sravnjiv s glagolom ući:

– Čula je i to da će ban unići u grad na bijelcu arapinu komu će biti griva prepletena suhim zlatom.

Kao epentetske riječi obično se navode pojedini arhaizmi i provincijalizmi: ždraka, nezdrela, pavunica, naponase, brezobrazan, parcov umjesto zraka, nezrela, paunica, napose, bezobrazan, pacov. Epenteza se pojavljuje u narodnoj izreci Teško onom ko se rodi brez sreće. U pojedinim lokalnim idiomima i ruralnim govorima epentetski oblici nastaju iskrivljivanjem tuđica, npr. konstantirati, komendija i indentičan. U internetskoj komunikaciji zatječemo i ovakve realizacije:

– To je politička komendija.

– Kakva komeNdija! Ili trageNdija!

U oba primjera epentetski su oblici ironično upotrijebljeni. U prvome autor se zadržava na aluziji; u drugome, pak, susrećemo otvoreno ironiziranje provedeno tipografskim podcrtavanjem (verzalom). Budući da se naglašeno razlikuju od konteksta, oni su stilemi koji ga mijenjaju i koji bitno utječu na intonaciju i smisao rečenoga. U novinskome komentaru Bože V. Žige pojavljuju se i oblik zrak i oblik zdrak, ali je drugome pridano uposebljeno kontekstualno značenje:

Objavljeno je da je EU poslije neuspjeha s Ustavom na najvišu političku razinu digla ekološki projekt za kvalitetan zrak. Kvalitetan i zdrav zrak budućnost je kvalitetnog i zdravog europskog zajedništva. Hrvatska zasad raspolaže obiljem kvalitetnog zraka, pa je zdrava europska budućnost bez nje nezamisliva. Podsjeća me na pokojnu, dobru tetku Šimu. Prisjećam se svojih povrataka iz svijeta u rodno selo kada me tetka Šima sa svoga kućnog praga veselo pozdravljala ili rečenicom „prispio si na ručak, baš je na stolu“ ili izjavom „doša ti na čisti zdrak“. Ovo drugo značilo je da ručka nema, stol prazan, ali „zdrak“ je za prste polizat. I Hrvatska će odsad moći veselo s praga klicati Uniji „došla ti po čisti zdrak“.

Epentezom je moguće tretirati i intencionalno dodavanje fonema ili slog(ov)a u sredinu riječi kojima se s jednoga leksema prelazi na drugi, te pritom izazivaju različiti učinci – od iznenađenja do humornosti. Punicu se tako može „pretvoriti“ u pušnicu, plan u plijesan... Jednu je novinsku kolumnu Ante Tomić naslovio Krava sa šlagom. Doduše, u takvim je slučajevima možda prikladnije govoriti o paronomaziji.

Osim u retorici, pojam se rabi u lingvistici i enigmatici. U standardnoj štokavskoj fonologiji epenteza je pojava umetanja suglasnika l (koje se naziva umetnuto ili epentetsko l) između suglasnika p, b, m, v, f i palatala j na morfemske granice, tj. između korijena i sufiksa (skup – skuplji; grub – grublji; hramati – hramljem; pozivati – pozivljem; Krf – Krfljanin). U enigmatici, epenteza je vještina umetanja slova ili slogova kojom se stvara tzv. dodavaljka (ti, tri, turi, Turci; ka, kaca, kašica, Karašica, karatašica).

Bar, barem, baremko

Treća na početku spomenuta figura, paragoga, etimološki je nemotivirano dodavanje glasa, sloga ili slogova na kraj riječi. Npr.: daklem, ter, jerbo, njome, njojzi, meneka, tebeka, danaske, tute (tutekarce), potpunoma umjesto dakle, te, jer, njom, njoj, mene, tebe, danas, tu, potpuno. I ona se najčešće pojavljuje u usmenoj književnosti, starijoj pisanoj poeziji i prozi, te u pojedinim lokalnim govorima. Razlozi produživanja riječi su lakši izgovor, poštovanje metričkoga obrasca, eufonijsko usklađivanje stiha i sl. Andrija Kačić Miošić u svome Razgovoru ugodnome naroda slovinskoga umjesto nominativa car ustrajno piše care:

– Memed care zanimio biše

– Zove care pašu kapetana

– ter je care njima govorio

– iđe na te Otmanović care

– odgovara care Kostadine itd.

Svi su stihovi epski deseterci. Valja primijetiti da se Kačić Miošić puno češće koristi inverznom sintagmom (Mehmed care, Otmanović care) nego sintagmom s očekivanim redom riječi. Kada se, pak, takva sintagma pojavi (care Kostadine), onda su i opća i vlastita imenica paragoge.

Manje ili više leksikalizirana produženja riječi nalazimo i u sljedećim tekstovima:

– Deder dakle, moj dobri težače

– i pošteni joštere orače,

– namaknider dva dobra pridnjaka... (M. A. Reljković, Satir iliti divji čovik)

– Na njojzi je sto tragova,

– Udaraca i uvreda.

– Na njojzi je sto znakovâ

– Veljih slavlja i pobjeda (Vladimir Nazor, Zvonimirova lađa)

– I svak, tko je voljan danaske da žvače (Iso Velikanović, Otmica)

– Jerbo tebe potpunoma nitko ne uživa... (Ante Tresić Pavičić, Slobodi)

– Još moram živjeti – jošte. (August Šenoa, Zlatarovo zlato)

Polemički raspoloženi Krleža na anonimne objede odgovara ironičnom izjavom naslova Potpunoma se slažem. Brešanova Anđa u Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja, među inim, izgovara replike „Tute će nam biti najlipše“ i „Odalečija si se od meneka“. Smiljevački gastarbajter Marinko Anđelijin, lik romana Što je muškarac bez brkova Ante Tomića ovako formulira pitanje budućemu zetu: „Mogu li se te japanske pisme baremko recitirat?“ Oblik priloga baremko paragoga je oblika barem koji je, pak, paragoga oblika bar.

Jagićevi nazivi

Vrijedi naglasiti da je Vatroslav Jagić 1861. u članku Pabirci po cvieću našega narodnog pjesničtva ponudio hrvatske inačice ovih triju retoričkih pojmova. Protezu je nazvao predsuvak, epentezu usuvak, a paragogu zasuvak. Iako Jagićevi nazivi nisu ušli u opću upotrebu, oni upućuju na brigu o izgradnji domaćega pojmovlja te naznačuju jednu od odlika tadašnje intelektualne klime.