Prevoditelj kao Janus

razgovarala Karolina Lisak Vidović

Višnja Machiedo (Snimila Višnja Serdar)

Ako na našoj prevoditeljskoj sceni postoji osoba koju bismo bez straha mogli preporučiti kao uzor i izvor motivacije mlađim naraštajima koji se spremaju ubaciti u prevoditeljski žrvanj, bila bi to upravo Višnja Machiedo. No u vremenu samoproglašenih instantnih zvijezda i brzopoteznih lakih informacija, kulture shvaćene kao zabave i medijskih politika kao rasadišta jeftinih senzacija (koje jamče kvalitetno ispiranje mozga), jedna takva intelektualka staroga kova (što zapravo znači pravoga kova), koja zapravo vrvi, pršti od poticajnih spoznaja, medijima je počesto neatraktivna!

A njezina je književnoprevodilačka radionica puna raskošna duhovnog blaga, odnosno otkrila je ona čitateljima pregršt novih književnih svjetova na najbolji mogući način. Obogatila našu prijevodnu književnost i u području poezije i proze i drame, ali i sam hrvatski jezik, pridonoseći njegovim prevoditeljskim i književnoteorijskim standardima. Širila je naše obzore primjerice o francuskoj poeziji – spomenimo samo knjigu o francuskim pjesnicima 20. stoljeća Osamnaest izazova za koju je nagrađena francuskom odličjem Viteza Legije časti, kao i Nagradom grada Zagreba ili pak djelo pod jednostavnim naslovom Francuski nadrealizam. Njeguje osebujan spoj vlastitih izbora, kritičkih interpretacija i prijevoda. Primjeru takva eruditskog pisanja, koje ona njeguje, naprosto je teško naći premca u hrvatskoj esejistici, i ne samo esejistici.

Predmetom njezina interesa bili su povremeno i hrvatski autori: Nikola Šop i Radovan Ivšić, Nedjeljko Fabrio, Vlado Gotovac, Zvonimir Mrkonjić, odnosno kazališni redatelj Vlado Habunek. Prevela je na francuski manji izbor pjesama Tina Ujevića i Antuna Šoljana…

Svojim dosadašnjim nagradama Višnja Machiedo nedavno je pridodala nagradu Iso Velikanović za životno djelo i postala očit dokaz da nagrade ponekad dolaze i u prave ruke.

Gajite osoban književnoprijevodni stil, specifičnu metodu. Ona u sebi sažima i prevoditeljski i kritički i esejistički rad. Naime, osim što prevodite, dajete i autorski komentar i predloška i vlastitoga prijevoda. Možete li nam pojasniti tu specifičnu autorsku metodu.

Bit će da mojoj naravi i osobnosti leži interdisciplinarnost, odnosno stvaralački postupak alternativnoga povezivanja prijevodnog i kritičkoesejističkog čina. Posegnem li ad hoc za drevnom mitološkom usporedbom, dodala bih da je posrijedi suodnos dveri i ključa, inače simboličke oznake dvaju lica – meni vrlo simpatična rimskog boštva – Janusa. Ako njegova dva lica gledaju na suprotne strane, to nipošto ne znači, ako se zadržim na istoj aluziji, da su u mojem prijevodnom i kritičkom bavljenju književnošću te strane suprotstavljene. Vjerujem, štoviše, da su komplementarne. I uza sve razlike među njima, riječ je ipak o dodirnim područjima, jer već samo prevođenje podrazumijeva stanovito kritičko čitanje i tumačenje izvornika, a nijedno drugo, kažem usput, nije tako mikroskopsko. To se potom implicite utjelovljuje u prijevodu, tj. u ponovnom pisanju izvornika na drugom jeziku i drukčijem kulturno-literarnom odredištu. Ako kritički (meta)jezik više znamenuje pojam ključa, nad prijevodnim stvaranjem jamačno lebdi imperativna lozinka Sezame, otvori se! Njegova je obveza ne samo širom otvoriti vrata nekom stranom (remek-)djelu nego i čitatelju, idealno uzevši, otkriti sve specifično blago skriveno u njegovoj špilji. No oduvijek moju misao salijeće jedna druga mitološka aluzija, a riječ je o antipatičnu i mrsku Prokrustu. Naime prevođenje stotina i stotina stranica uistinu teških (npr. jezično-stilskih eksperimentalnih) proznih djela, ili pak tisuća i tisuća (vezanih) stihova, zna biti nalik na ono mukotrpno rastezanje Prokrustove postelje. A da iz nje ne izađe kao iscrpljen i slomljeni mučenik, prevoditelj mora imati u sebi dovoljno junačke snage, upornosti, znanja, talenta i ispečenog zanata kako bi se usporedice postupno preobrazio u pobjednog, a spram originala nimalo osvetoljubiva Tezeja.

Kritika, kao disciplina i jedna od najtežih grana literarnog stvaralaštva (oduvijek podjednako uživam u vrhunskim djelima kritike i esejistike kao i u najboljem pjesničkom i proznom štivu), bila je za mene način oslobađanja od prijevodnoga visokog tlaka, pa i svojevrsna zatočeništva. Kritičkim pristupom, naime, zadržavam distancu prema predmetu, vraćam se vlastitom dahu i disanju, mogu prevođenju, toj specifičnoj praksi pisanja, pridružiti ovaj ili onaj oblik hermeneutičke, književnopovijesne, teorijske, pa i traduktološke nadgradnje, osobno tumačenje… Ako sam s vremenom razvila i neku samosvojnu autorsku metodu, dugujem je zapravo tom malom Janusu koji u meni čuči i potiče me da, kada god mogu, pokažem oba svoja radna lica. Možda su ona istodobno ponajviše došla do izražaja u mojim najsamostalnijim projektima: kritičkim, prijevodnim i antologijskim knjigama.

Koliko se dubinski i temeljito bavite svojim temama odnosno prijevodima, govori podatak kako ste se primjerice za svoju nagrađivanu knjigu Osamnaest izazova pripremali i istraživali dvadeset godina.

Taj dugi staž djelomice dugujem nepoćudnim izdavačkim okolnostima. Moja prva želja i naum bijahu otkrivati pojedinačno, i susljedice, u knjižicama poput onih iz davnašnje Biblioteke Orion, niz dobro izabranih francuskih pjesnika 20. stoljeća. Ali Orion se definitivno ugasio… Ja sam se tad istodobno, ili naizmjence, morala – i htjela – posvetiti prevođenju silno zahtjevnih proznih djela (L.-F. Céline, B. Vian, J.-P. Sartre, itd.), pa i dramskih tekstova, a u ta dva desetljeća upala su također moja istraživanja u svezi s teško dostupnom i rasutom građom za studiju i antologijski izbor tekstova Komedije dell’arte, koja je naposljetku dobrano prestigla objavu Osamnaest izazova. Moj tadašnji rad račvao se na nekoliko udaljenih kolosijeka čije su me skretnice vodile čas poticajnu alterniranju čas napornu preklapanju raznorodnih zadaća. Svoje francuske pjesnike 20. stoljeća nisam, naravno, puštala iz vida, i smišljajući za njih jednu novu obuhvatnu koncepciju, pomno sam – kamen do kamena palača – pripremala tu antologiju, ali u vrlo neuobičajenu antologijskom ključu. Ona se nije oslanjala ni na kakvu postojeću francusku antologiju. Zasnivala se na mojem vlastitom čitanju/tumačenju cjelokupnih pjesničkih opusa i na osobnom izboru tekstova. Pružala je reljefni prikaz važnih, samosvojnih i različnih figura francuskoga pjesništva 20. stoljeća, a ne neku njegovu kvazipanoptičku sliku iz ptičje perspektive. Ipak, nerado se danas prisjećam i druge strane medalje, tj. trnovita i stresnog nakladničkog puta do konačnog knjižnog ukoričenja Osamnaest izazova.

Kako odabirete knjige i autore za prijevod? Čini se da vas intrigiraju djela koja problematiziraju prijevoje među književnim razdobljima, kao i djela manje poznatih autora… Volite otkrivati još neotkriveno…

Posljednje je istinski spiritus movens mojega bavljenja književnošću. Ne podliježem nimalo aktualnim tržišnim kriterijima, ne dovode me u napast uspješnice, ne brložim se jedino u ovoj odveć razvikanoj i maženoj sinkroniji, zanimaju me vrijedna i relevantna djela u dijakronom rasponu povijesno-stilskih epoha, a među njima napose ona – barem u nas – još nepoznatih ili manje poznatih autora. Nadam se da to posvjedočuje i najbrži prelet mojeg bibliografskog imenika. Točno je da me privlače i „prijevoji među književnim razdobljima“. Stoga vjerujem da sam čak i –izam, iznjedren iz nadrealističkog umjetničkog pokreta, umjela dovoljno relativizirati, problematizirati, u svojoj dvosveščanoj knjizi Francuski nadrealizam. Ukratko, nije li i moje otkriće Baudelaireova (postumnog) fragmentarnog pisma, koje je u drugoj polovici 20. vijeka pobudilo iznimno zanimanje kritike, teorije i književnika uopće, također u znaku prijevoja… Mogu u tu rubriku, da dalje ne nabrajam, smjestiti svoj prvi hrvatski prijevod odabranih proznih ostvaraja velikog romantičkog klasika Gérarda de Nervala, čije su poneke dionice i vrlo izbirljivi, drski nadrealisti u pogledu književnog nasljeđa držali uzorom.

Kako je prevoditi tako složeno umjetničko djelo kao što je pjesma? Kako je moguće prevesti s jednog jezika na drugi misli, asocijacije, simbole, metafore, ritmove…? Neki smatraju da su pjesma i njezin prijevod dvije različite pjesme na istu temu, neki pak da je to ponovno čitanje, reinterpretacija, kritika izvornika. Što vi kažete na to?

Najprije ću dobronamjerno upitati: zašto se reflektor kakve-takve pozornosti usmjeruje u nas gotovo isključivo na prijevode poezije? Zar ne postoje knjige u prozi koje su itekako složena umjetnička djela u strukturnom, tematskom, jezičnom pogledu, a predočuju nam k tome i vrlo razvedenu mapu individualnoga stilskog majstorstva? Zar je Joycea, Virginiju Woolf, Célinea, Gaddu, Musila… lakše prevoditi nego Eliota, Segalena, Montalea, Michauxa, Celana…? Iskreno priznajem da sam se, primjerice, više namučila prevodeći Ludu ljubav, prozno djelo koje čudesno u sebi spreže moći poezije i proze, nego Bretonove pjesme. Nije li već od Baudelairea naovamo započeo proces stanovite prozaifikacije pjesništva, a štoviše usporedice je i fikcionalna proza sve češće davala maha poetskom, esejističkom, pa i fragmentarnom pismu. Ipak, površan (da ne kažem i sve ljeniji) duh našeg oskudnog vremena ne opterećuje se, čini se, pojavama koje izviruju ili prelaze okvire njegovih samozaštitnih pretinaca. Zato tvrdim da se vaša pitanja mogu uglavnom odnositi i na prijevode romana, drama, eseja, ako pritom pomišljamo na doista vrijedna i zahtjevna djela, a ne na neku prosječnu, standardnu književnu produkciju ili tzv. tržišne uspješnice. Osim toga neumjesno je poistovjećivati pjesništvo s versifikacijom. Istina je da su u vezanim stihovima metrika, cezure, rimovanje, ali i druge zvučne (glazbene) figure najteži kamen spoticanja s obzirom na neke čak neprebrodive posebne zakonitosti i svojstva jednog jezika i njegova literarnog nasljeđa u odnosu prema onima u polazišnom tekstu. Srećom, u hrvatskoj prijevodnoj književnosti ima prevoditelja koji nisu ustuknuli, koji svladavaju i najteže prepone, uzdignuvši prijevodno umijeće do akrobatskih visina. No debelo se varaju oni koji predmnijevaju da u slobodnim stihovima, odnosno kakvoj pjesmi u prozi, ne opstoje suptilne i stoga još opasnije zamke. U fonosemantičku mrežu označitelja upletene su raznorazne pjesničke figure, aluzije, simboli, pa i intertekstualne referencije, citati, metričke relikvije…, u prozodiju pak različne zvučne igre… Ako ritam pjesme tu ne ovisi o mehanici, pravilnom njihanju klatna, ne znači da nas on u prijevodu manje obvezuje. Nema dvojbe da se prevođenje poezije temelji na prevodiočevoj subjektivnoj (re)interpretaciji, ali ako su pjesma i njezin prijevod tek „dvije različite pjesme na istu temu“, više ne možemo govoriti o istinskom prijevodu nego: ili o lošem prepjevu, ili o eventualnom plagijatu koji nije pristojno podvesti pod ime autora izvornoga teksta.

Prevodili ste i poeziju i prozu i drame. Možete li usporediti različitost u prevođenju tih književnih rodova?

Da pokušam ozbiljno udovoljiti vašem poticajnom zahtjevu, morala bih se upustiti i zaplesti u dugotrajan komparativno-analitički diskurs, a vi biste me, srećom, poslali k vragu prije nego bih se sama nasukala na greben. Baš zato, a i kako se moja krhka traduktološka lađica ne bi razbila između Skile i Haribde prijevodne problematike, poslušat ću savjet što mi ga je svojedobno, uoči jednog televizijskog intervjua, blagonaklono udijelila tadašnja ispitivačica i sugovornica: „Odgovarajte, molim vas, štosasto!“ Dakle, ne učeno, ne ćoškasto i zakučasto, nego po mogućnosti lako i dosjetljivo. Štoviše, kanim vam razotkriti tajnu mojeg intimnijeg odnosa prema raznim književnim rodovima. Voljela sam prevoditi dramska djela, jer sam od rane mladosti gravitirala kazalištu te amaterski navodno čak posvjedočila svoj glumački talent, pa mi je njihovo prevođenje priredilo da taj voljeni teatar oživim, za tihim radnim stolom, barem svojim višedimenzionalnim zamišljajima buduće predstave. Bile su to najzabavnije, iako nimalo lake dionice mojega prijevodnog i životnog curriculuma. Proza, a napose dugi romani, otkrili su meni samoj, kojoj je otprve više ležalo trčanje na kratke staze, ili pak landranje, da – stisnuvši zube – mogu izdržati i maraton kroz prave pravcate svjetove što ih sadrže te velike fikcionalne kutije slova. To je prevođenje najviše nalikovalo na samotnu pustolovinu; činilo se kao da joj nema kraja, a ipak bi čovjek strpljen-spašen kad-tad morao staviti na nju točku. Što se poezije tiče, ona je bila stalna odskočna daska za moj prijevodno-kritičko-esejistički višeboj, da ostanem pri športskim metaforama. Bila je prostor u čijem sam eteru najdublje disala, najslobodnije se kao tumač kretala između esencijalne gustoće, ili pak neprozirnosti pjesničkog izričaja i njegovih bestežinskih uzleta. Poezija je zadovoljavala čas moju sklonost gnomskom i aforističkom izrijeku, čas moju potrebu za raskošnom retoričnošću. Mogu li još nadodati da su prijevodi teorijskih i filozofijskih tekstova pak posebice godili onom racionalnom, spekulativnom dijelu mojega duhovnog bića?

Danas se zaista ne možemo požaliti da ne možemo čitati stranu literaturu u prijevodu na hrvatski jezik. No zanima me kako netko kao vi ocjenjuje kvalitetu prijevodne beletristike u Hrvatskoj.

Ali možemo uzalud(!) jadikovati nad nedostatkom sustavne i vjerodostojne obaviještenosti. Pred količinskom najezdom objavljenih knjiga, a kvantitet ne mora biti jamstvo kvaliteta, u nestašici novinskih recenzija, i pred pristranošću većine knjižarskih izloga, neko sustavno praćenje postaje utopijom. Razumljiva je donekle prednost koju, u usporedbi s prijevodnom književnošću, na svojem matičnom tlu uživaju (čak i minorniji) suvremeni hrvatski pisci, ali… Opstoje, eto, još neke oaze: posebne emisije na Hrvatskom radiju te literarni nokturni na HRT-u, koji očito nisu namijenjeni radnom narodu, Vijenac… i, naravno, cijela lepeza dobrih pa i odličnih književnih časopisa. A onaj sve u svemu vrlo ograničen publicitet što ga, u ovo doba tzv. masovne kulture, odnosno potrošne zabave, dobiva književnost doima mi se nekako lobističkim ili posve aleatoričkim. Nažalost, čitatelji su nečujni, nevidljivi, a možda i sve rjeđi, dok se spisatelji uvelike množe. Ja jesam nezasitna čitateljica, ali nisam stooki Argo te uz nepregledno, raznovrsno štivo na mojim stranim jezicima ne smijem sebi dopustiti izlete u neprovjerene novitete, još manje ako ih ne potpisuju pouzdani prevoditelji. Stoga nisam kadra procijeniti kvalitetu svekolike prevedene beletristike u Hrvatskoj. Ali mogu izraziti iskreno divljenje, primjerice, prema prijevodima Musila, Sebalda, Virginije Woolf, Bernhardta…, i napose Torquata Tassa, da ostanem samo pri svojoj svježoj lektiri, a valja spomenuti i niz prijevodnih (pjesničkih i proznih) otkrića u Forumu, Republikama, Europskom glasniku, Tvrđi...

Pretpostavljam da u ladicama imate prevedenih kapitalnih djela, a još neobjavljenih! Kako je moguće da ih niste uspjeli objaviti?

Nemila li pitanja! Podsjećate me na likvidaciju jednog od mojih najtežih, najkompliciranijih prijevoda u životu. I k tome po narudžbi. Zbilo se to u sedamdesetim godinama 20. stoljeća, a riječ je o knjizi Rubovi Raymonda Queneaua, zbirci interdisciplinarnih studija, ogleda i članaka, među kojima se nađoše i njegova sjajna razmatranja o modernoj matematičkoj znanosti. Jer Queneau, čije se Stilske vježbe izvode u nas desetljećima, ne bijaše samo pjesnik, romanopisac, glavni urednik Francuske enciklopedije, utemeljitelj Radionice potencijalne književnosti, nego i uvažavani matematički mozak. (Naveo me i samu na čitanje kolateralne znanstvene literature da bih se uzmogla nositi s njegovim tekstom.) Ali dežurni cenzor (u izdavača) nije podnio da se netko duhovito šali na račun Engelsovih pogleda na matematiku. Engels je morao, kud puklo da puklo, ostati autoritetom i u toj domeni. Kad sam obzirno priupitala strogoga Queneaua bi li dopustio da se izvadi ta mala kost u grlu i tako spasi moj preostali veliki trud, pobjesnio je ne shvaćajući logiku napredne misli tadašnje naše cenzure. I jedva sam ga poslije udobrovoljila s nekoliko vlastitih kalambura i igara riječi na francuskom. Bio je to posljednji susret, jer ubrzo nakon toga je umro. Ali njegova knjiga nije nikad tiskana, premda je dobrim dijelom, i na zadovoljstvo slušatelja, bila emitirana na III. programu. Od svježijih rukopisa spomenut ću još pjesnički izbor jednog od najuglednijih francuskih pjesnika, filozofa i intelektualaca ovog vremena, popraćen mojim kritičkim esejem. Prema dogovoru, tu sam knjigu priredila za Biblioteku Parnas prije dvije godine, ali autoru je izvornikâ već osamdeset godina, gubi strpljenje, a kako je svjetski poznat, ljuti se pomalo i na mene, nemoćnu, premda smo godinama srdačno prijateljevali.

Imate li kakav prijedlog za prijevod?

Oh, da ste vi okrutni vezir, a ja Šeherazada, ne biste mi uspjeli odrubiti glavu!... Samo bi li kakav izdavač uvažio neki od tih prijedloga?... A zasad sam ionako zaokupljena novim putanjama vlastitog pisanja.

Nameće se i pitanje o poznavanju vlastitoga jezika, odnosno o stanju naše jezične kulture. Vi hrvatski poznajete kao malotko. Što biste rekli koliko Hrvati poznaju svoj jezik i kako se prema njemu odnose?

Naš svijet, ili barem viđenje tog svijeta, ovisi i o našoj iskaznoj moći. Netko mi se potuži da je bez novaca, a želio bi putovati, proputovati svijet, a ja mu ponudim (na razmišljanje?!) stihove P. Albert-Birota: „Ići iz sjene na sunce / već je lijepo putovanje“… Kako živim prilično povučeno, i u znaku duhovnih pustolovina, Hrvati/ce/ s kojima se družim većinom su književnici, glazbenici, umjetnici ili pak obrazovani ljudi. No postoje i druge jezične razine: kad mi probija uši npr. onaj galimatijaš od jezika udobno zavaljenih pubertetlija u tramvaju, ili kada slučajno zavirim u žuti tisak (a ima ga u nas na kile i kile)… A tek onaj (nazovimo ga) mrak-i-cool idiom, lansiran od naših celebrities, od kojega i ja zbilja budem bad… Pa ni naša sabornica ne daje baš često lekcije iz ljeporječivosti, pa čak ni iz gramatike. Slažete li se sa mnom da bi poučne i duhovite kolumne Nives Opačić trebalo emitirati preko razglasa, barem fragmentarno?! Pogledajmo stvarnosti (hrvatskog jezika) u oči: aktualna premoć (tele)vizualnih medija nad Knjigom ne pogoduje baš njegovanju biranoga hrvatskog jezika, prije mu prijeti osiromašenjem, potmulom involucijom. Ako na ispitu, a navodim istinit događaj, jedan poodmakli student Filozofskog fakulteta (ne strojarstva!) kaže profesoru da „zna ali da mu fale riječi“, nije li i to barem mali znak za uzbunu? Pa imamo toliko mladih koji pišu pjesme… U redu. Ali, s druge strane, kakav tek poligon za stilske vježbe (npr. psovanja) nude kafići, diskači i stadioni, ta većinska okupljališta mladih (i ne samo mladih)… Nakon što mi je, oprostite, izletio ovaj trunak cinizma, smijem li iznijeti i jedno osobno zapažanje, a to je da jenjava međugeneracijski dijalog. U vrlo mladih uočavam i pojavu technofreakovskog autizma… No time već zadirem u društvene i ine probleme, a vi me pitaste samo o jeziku. Naposljetku, najbolje bi bilo jednom anketirati sve (pismene) građane Hrvatske i od njih izravno doznati kako se odnose prema svom jeziku.

Edmond Jabčs, jedan od francuskih pjesnika kojeg ste upravo vi otkrili Hrvatskoj, kaže: „Pisac daje knjizi svoje ime. Čitatelj svoju sliku.“ Dodajte tomu, molim vas, jedan isto tako kratak odgovor na pitanje: Što knjizi daje prevoditelj?

Daje joj novi život.