Pogled u mafijašku internacionalu

Da je objavljen prije nekoliko godina kad je bio dovršen, za roman Danila Brozovića Balkanska ruta, koji govori o mafiji na prostoru bivše Jugoslavije, fokusirajući se na Zagreb i Beograd, danas bi se moglo reći da je anticipirao događaje koji su nas potresli brutalnošću (Pukanićevo ubojstvo, jarunski leš bez glave i dr.). Činjenice da se mafija ne događa nekom drugom i negdje daleko, da krv ne teče s filmskoga platna, nego da se uistinu rasprskava po ulicama i zidovima naših kuća, postali smo svjesni na dramatičan način. A da je mafija tu, da se uvukla u sve društvene strukture, prije su shvatili novinari i pisci nego politika i policija. Teme se nameću same, ali valja ih umjeti prepoznati.

Danilo Brozović (Koprivnica, 1979), diplomirani zagrebački ekonomist i skandinavist, koji je u Stock-holmu, gdje sada radi i živi, stekao naslov magistra znanosti iz marketinga, menadžmenta i društva, očito znade čitati te znakove vremena. Usto taj mladi pisac sklon je popularnim suvremenim žanrovima, čije potencijale vješto iskorištava za plasiranje svojih zamisli. Krenuo je kao oduševljen poklonik znanstvene fantastike te 2005. objavio zbirku priča Zeleno sunce, crna spora, a 2008. roman Bojno polje Istra. Ti su tekstovi realizirani u cyberpunku, znanstvenofantastičnom podžanru koji na blisku budućnost gleda pesimistički. Tako je u svom kontroverznom futurističkom romanu o ratu Istre za odcjepljenje Hrvatsku prikazao kao totalitarnu državu kojom vlada globalna mreža mafije; a odatle do priče o mafiji u našoj zbilji put doista nije dalek.

U romanu Balkanska ruta, koji bismo žanrovski mogli odrediti kao triler, Brozović usporedno prati razvojni put dvaju središnjih mafijaških likova, zagrebačkog Albanca Flamura Harasanija i beogradskoga Crnogorca Marka Popovića. Beskrupuloznost njihova probijanja prema vrhu, od ulice do statusa bosova, oslikana je koliko brutalnim postupcima prema svima koje osjećaju kao prijetnju ili smetnju usponu, toliko i odnosom prema roditeljima, prijateljima, ljubavnicama, podređenima.

Opisujući mehanizam kriminala i zločina, pisac nastoji povremeno umekšati stroge žanrovske okvire. Jednom to čini tako da unosi zrno emocionalnosti suprotstavljajući bešćutnosti sinova tradicionalnu etiku roditelja, inače sirotinje društvenih marginalaca. Zatim vrlo efektno u radnju uvodi i traumatičnu priču proizašlu iz ratnog šinjela, koja najdojmljivije oslikava mafijašku okrutnost. Na kraju romana stvorena je mafijaška internacionala – Harasani i Popović dogovorili su se o suradnji, „balkanska ruta ide dalje“. Sama završnica pripada dvojici mladića, jednom u Zagrebu i jednom u Beogradu – dosljedno strukturi paralelizma ostvarenoj u romanu s dvama glavnim likovima – koji s velikim ambicijama počinju dilati na ulici, kao što su započeli i njihovi sadašnji veliki uzori. Slika je duboko simbolična: regrutiraju se novi članovi, straha za nasljednike nema, mafija buja. Budućnost pripada njima, ovako ili onako.

Ako neke događaje, stjecajem okolnosti, Brozović i nije anticipirao – da se vratimo na početak ovog prikaza – ipak se može reći da osvaja aktualnošću teme i njezinom uvjerljivom literarnom transpozicijom.

Tomislav Sabljak (1934), pjesnik, pripovjedač, književni kritičar, esejist i prevoditelj, objavio je zbirku pripovjedaka Jarčevo oko – neku vrstu retrospektive svoga novelističkog rada. Riječ je o autorskom izboru iz dviju njegovih novelističkih knjiga: iz zbirke Pas ispod kože (1987) uvrstio je četrnaest pripovjedaka, iz knjige Jesen našeg nezadovoljstva (1989) sedam, a na kraju je dodao novelu Polarna lisica napisanu prošle godine. Premda je neke od tih tekstova objavio još potkraj pedesetih (npr. Posljednju večeru 1958. u Krugovima), nema mnogo dodirnih točaka s prozom krugovaša, s kojima je krenuo u književni život. Može se reći da je bliži poetici naraštaja hrvatskih fantastičara (borhesovaca) s početka sedamdesetih, iako treba napomenuti da i tu ima ne baš neznatnih razlika: njegovi su tekstovi npr. zasićeni raznolikim oblicima erotskoga te vokabularom koji je za taj tip proze neuobičajen, gdjekad šokantan.

Na tragu Borgesova modela fantastike, u kojem se dodiruju i prožimaju zbiljsko i fantastično, dokumentarno i izmišljeno, Sabljak u svojim novelama konstituira usporedne svjetove napučene marginalcima. Protagonisti te alternativne povijesti taoci su političkih okolnosti i u vlasti demonskih nagonskih sila, tamnih seksualnih poriva; ta je proza premrežena erotikom, tako da stvara predodžbu svijeta kao erotizirane zbilje. Autora ne zanimaju uzroci teških unutarnjih stanja predočenih likova, nego društvene i individualne bolesti kojih su oni simbol. Poetikom groteske i kontrastiranja ta proza sugerira svijet i ljude koji su zapravo sasvim drukčiji nego što se čine svojoj okolini. Tako je u noveli Rođenje Jude glavni lik ugledni povjesničar, koji u službi vlasti postaje krivotvoritelj povijesti: spoznavši da se to „novo zvanje“ „isplati i da se mnogo traži“, on radi poletno osjećajući kako „drži pušku u ruci i puca“, „puca kao lud po historiji“. Protagonist novele Umjetnik također primjenjuje „teoriju prevare“ – retušira ili uklanja s fotografija nepoželjne ličnosti po „mjeri i ukusu ljudi do kojih on neće nikada dospjeti“.

Kao što su te dvije spomenute zbirke svojedobno bile otkriće Sabljaka pripovjedača – jer su mu tekstovi dotad bili razasuti po časopisima i novinama pa je tek njihovo ukoričavanje stvorilo svijest i o toj dimenziji autorova opusa – tako je i ovaj izbor novo stavljanje u izlog i kušnja pred vremenom. Posebno će biti zanimljivo na koji će način Sabljaka sada čitati mlađa publika, ona koja nema neposrednija iskustva ili znanja o eri staljinizma i uopće društvenom kontekstu rigidne poratne politike. Za one pak čitatelje koje će zanimati sam proces nastajanja ovih novela, pa i neki detalji za koje možemo reći da pripadaju sociologiji književnosti, preporučujemo autorov tekst Stvaranje priče i druge bilješke objavljen u knjizi kao pogovor.

Nekima će možda biti zanimljive Sabljakove bilješke o prikupljanju građe za novele, pogotovo njegovo stajalište o tome kako dokument preobraziti u literarnu fikciju, o tome što je istina zbilje, a što istina književnoga teksta. O čemu je zapravo riječ, jasno se može razabrati pročita li se Polarna lisica – jedina novija priča u knjizi, post scriptum koji lijepo zaokružuje svijet Sabljakove proze – i autorova bilješka o stvarnom slučaju koji ga je nadahnuo da je napiše.