Osobitosti Čovjeka bez osobina

Kada je Robert Musil 1921. započeo pisati Der Mann ohne Eigenschaften (Čovjek bez osobina) vjerojatno nije mogao pojmiti u kojoj će mjeri njegov tekst utjecati na razvojne tendencije europskog romana i na shvaćanje romaneskne proze uopće. Paradoksalno, upravo će taj tekst, koji je prvobitno bio zamišljen kao golem roman u dvije knjige s četiri dijela, ostati tek fragment, no i kao takav iz temelja će protresti definiciju romana. Dijelom je upravo zbog otvorene, nedovršene strukture taj roman zapečatio rastakanje uvriježenih obrazaca klasičnih, prije svega realističkih romana, i to ne samo u tematskom i sadržajnom smislu njegove esejizacije i odustajanja od čvrste fabule, nego i u tipološkom smislu njihova pretakanja u fragmentarnu i asocijativnu strukturu tipičnu za moderni roman. Stoga je roman austrijskoga književnika Roberta Musila (1880–1942) jedno od najvažnijih djela europske književne moderne, roman koji sažima vrhunske domete književne tradicije, istovremeno uvodeći niz inovativnih naratoloških postupaka, te je njegova otvorena struktura izazov uvijek novim naraštajima čitatelja. Valja napomenuti da tradicionalna očekivanja u romanu Čovjek bez osobina ne bivaju radikalno razorena, nego se suptilno potkopavaju iznutra. Roman naizgled slijedi klasične narativne obrasce, umnogome varirajući i parodirajući poznate tipove romana, a posebice one odgojnoga, takozvanog Bildungsromana, obrasca utemeljena i kanonizirana upravo na širem njemačkome govornom području. Gusta intertekstualna potka romana seže od njemačkih romantičara s poznatim postulatima o „univerzalnoj progresivnoj poeziji“, Hölderlinova epistolarnog romana Hyperion (važan ženski lik nosi ime Diotima), Goetheova Wilhelma Meistera, pa sve do važnih filozofskih i drugih tekstova koji su obilježili modernu kulturu, kad se primjerice „Nietzsche, Altenberg, Dostojevski“ navode u jednom dahu, što potvrđuje iznimno bogatstvo i složenost djela. U tom je smislu Musilov tekst zapravo „roman bez granica“ i u književnopovijesnom i u tipološkom pogledu – naime otvoreno djelo na kojemu je autor radio dvadesetak godina te ga nikada nije dovršio. Njegov glavni junak istovremeno je čovjek bez osobina i čovjek koji „je čak i u ovom trenutku zadržao smisao za statističku demistifikaciju svoje osobe“, odnosno čovjek koji, karakteristično za dvojbe 20. stoljeća, „ne posjeduje ništa osim sposobnosti da u svakoj stvari otkrije dvije strane, da ima onu moralnu ambivalentnost koja odlikuje sve njegove suvremenike i tvori usmjerenje njegove generacije“. Takvom otvorenom i fragmentarnom strukturom u prikazu radnje i koncepciji likova Musilov tekst otvara niz pitanja. Iako je on u kulturnom pamćenju već upisan kao kanonski tekst europske književnosti, važno je podsjetiti na neke njegove posebne aspekte.

Univerzalnost trenutka

Opus magnum Roberta Musila u Čovjeku bez osobina iznova doživljava renesansu zanimanja stručne i čitateljske javnosti, posebice nakon objavljivanja digitalne verzije iz autorove ostavštine 2009. u klagenfurtskom izdanju. To izdanje digitalizacijom opsežne ostavštine autorova nedovršena materijala (više od 10.000 stranica teksta) omogućuje ne samo uvid u integralne verzije teksta, važan prije svega radi književnopovijesne rekonstrukcije, nego također nudi nove mogućnosti nelinearnog čitanja, gdje tekst zadobiva rizomsku strukturu beskrajna ulančavanja i povezivanja heterogenog, uz istovremeno prekoračivanje granica teksta. Time Musilovo djelo naknadno dobiva osobine hiperteksta, odnosno romanesknu strukturu koju teoretičar Hans Blumenberg naziva potencijalnom beskonačnošću. Tako Čovjek bez osobina posredno, pukim tehničkim postupkom, još jednom potvrđuje svoju aktualnost u 21. stoljeću te daje novo značenje tipičnom opisu toga romana kao work in progress. Danas se Musil uz Franza Kafku, Alfreda Döblina i Thomasa Manna smatra jednim od najvažnijih predstavnika moderne romaneskne proze njemačkoga govornog područja te sa suverenim prijevodom Andyja Jelčića iz 2009. dobiva dostojno mjesto i u hrvatskoj književnoj javnosti, uključujući se time u aktualnu raspravu o tom djelu i njegovim inačicama.

Aktualnost tema, motiva i postupaka u Čovjeku bez osobina, pa i žustra rasprava koja je popratila novi prijevod na hrvatski jezik, svjedoče o tome da narativni tekstovi nisu (samo) svjedočanstva određenog vremena ni (isključivo) realno egzistirajućeg svijeta, nego u sebi nose zahtjev za univerzalnošću, za modeliranjem svijeta iz spektra mogućnosti koje postoje u stvarnosti. Upravo ono što Musil naziva „osjećajem za stvarnost“ i suprotstavlja „osjećaju za mogućnost“ tvori tematski sukus romana koji omogućuje prilaz tom iznimno polivalentnu tekstu, koji ekvilibrira između precizna prikaza stanja duha vremena prije raspada Monarhije i „osjećaja za mogućnost“, koji bi se „mogao definirati upravo kao sposobnost promišljanja svega što bi jednako tako moglo biti i gledanja na ono što jest kao ništa važnije od onoga što nije“. Tako se središnji labavi fabularni niz u prvoj knjizi koncentrira na pripremanje „Usporedne akcije“, „velike austrijske akcije Ulrichova aristokratskog društva“, planirane u povodu proslave sedamdesetogodišnjice vladavine cara Franje Josipa I, koja ostaje neostvarena, jer se igrom sudbine trebala održati 1918. te ostaje tek u sferi mogućega kao „dodir sa stvarnošću“. Akcija je prigoda za iskazivanje Ulrichovih ironično-relativističkih nazora o svijetu: „Kunem vam se“, odgovorio je Ulrich ozbiljno, „da ni ja, a ni nitko drugi ne znamo što je istinski, istinska, istinsko; no uvjeravam vas da je to na putu ostvarenja!“

Nove tendencije suvremenoga romana

Predstavljanje djela iznimno je zahtjevno ne samo zbog spomenute komplicirane geneze romana koji je Musil s prekidima pisao od 1921. pa sve do smrti, objavivši 1932. prvi dio romana i ostavivši drugi dio zauvijek neautoriziran zbog objektivnih okolnosti – sloma književnoga života u Njemačkoj nakon dolaska nacista na vlast te privatnih i zdravstvenih problema – nego i zbog činjenice da Musil u romanu daje razgranatu sliku epohe bogatu motivskim i tematskim kompleksima što se međusobno višestruko isprepleću fokusirajući se u svijesti glavnog junaka Ulricha, čovjeka bez osobina. Time Ulrich fungira kao predstavnik moderne svijesti u dubokoj krizi. Mnoštvo likova u romanu biva fokalizirano kroz njegovu svijest te se primjerice lik „ženoubojice“ Moosbruggera može čitati kao Ulrichov alter ego, a ženski likovi u romanu, poput Ulrichove ljubavnice Bonadee ili prijateljice Clarisse, obožavateljice Nietzscheove filozofije, tvore žensku protutežu muškoj vizuri te tako pojašnjavaju Ulrichovu tvrdnju o „životu lišenom unutarnjeg jedinstva“ u suvremenom svijetu.

Zbog mnoštva međusobno isprepletenih motiva, svjetonazorskih elemenata i digresija – kao što je primjerice u 68. poglavlju: „Moraju li se ljudi podudarati sa svojim tijelom?“, roman se tumači kao krunski dokaz za propitivanje mogućnosti pripovijedanja u suvremenom romanu. Glasoviti početak Musilova romana često je navođen kao primjer neposredna referencijalnog naslanjanja na stvarnost koji vodi izravno u srž književnoteorijskih pretpostavki o neizostavnim književnim svojstvima određenog teksta:

Tlak nad Atlantikom bio je iznimno nizak, premještao se na istok, u smjeru iznimno visokog, još ne pokazujući nakanu da ga izbjegne u smjeru sjevera. Izoterme i izotere učinile su svoje. Temperatura zraka bila je u uobičajenom odnosu prema srednjoj godišnjoj temperaturnoj vrijednosti, prema temperaturama najhladnijega i najtoplijeg mjeseca, kao i prema neperiodičnim mjesečnim temperaturnim kolebanjima. Izlazak i zalazak Sunca i Mjeseca, promjene osvijetljenosti Mjeseca, Venere i Saturnovih prstenova, zajedno s mnogim drugim značajnim pojavama, odgovarali su predviđanjima u astronomskim godišnjacima. Voda u zraku dosegla je najviši stupanj kohezije, pa je vlažnost zraka bila niska. Jednom riječju, koja prilično dobro opisuje činjenično stanje, premda je donekle staromodna – bio je lijep dan u kolovozu 1913. godine.

Istrgnut iz konteksta, takav bi se ulomak mogao promatrati kao (ne)obična vremenska prognoza, kao uvod u znanstvenu raspravu, ili kao kakav rubni književni žanr poput eseja, pri čemu je indikativno miješanje objektivnoga, gotovo znanstvenog diskursa s ipak prepoznatljivom književnom ironijom, posebice pri kraju ulomka koji opisuje „uskovitlano doba krajem 1913. i početkom 1914.“ u „državi koja je propala zbog jezične pogreške“. Kao jedna od mogućih svrha takva miješanja fikcionalnog i faktografskog diskurza navodi se pokušaj što objektivnijeg odraza referencijalne zbilje koja izmiče prikazivanju, pa tako Musilov roman posreduje fragmentarno iskustvo zbilje složeno kao mozaik ideja, događaja i duhovnih stanja, više kao konkveksni odraz, a manje kao projekcija postojećeg stanja u to doba. Osim toga, postupak integriranja činjeničnoga materijala u fikcionalni žanr upućuje na ishodište romana kao žanra u preispitivanju središnjega poetičkog problema, naime odnosa između zbilje i umjetnosti. Taj za žanr romana ishodišni iskustveni model ili model stvarnosti (po Juriju Lotmanu) u odnosu zbilje i književnoga teksta izravno vodi do spomenutoga središnjeg elementa Musilova teksta sažeta u dihotomiji spomenutoga „osjećaja za stvarnost“, odnosno „osjećaja za mogućnost“.

Upravo problematika zbilje, kako sam Ulrich kaže „paket stvarnoga svijeta“, upućuje na za roman tipičnu funkciju neprekidna korigiranja tradiranih načina prikazivanja zbilje. Problematizacija, pa i vrlo izraženo ironiziranje i u skladu s time relativiziranje zbilje, upućuju na mnogo spominjanu teoriju o krizi romana. Ta se kriza odnosi na pojavu što potječe iz debate iz književne moderne, kada se preispituje mogućnost pripovijedanja zbog galopirajuće heterogenosti životnih oblika, sve uže diferencijacije i specifikacije socijalnih sustava i s tim povezane rastuće atomizacije zapažanja, ono što Musil prepoznaje kao „poznatu nepovezanost ideja i njihovo širenje bez središta“.

Nemoguće stanje zbilje

Zbog takvih društvenih i poetoloških potresa dolazi do miješanja stilova i razaranja ustaljene podjele na fikcionalne i nefikcionalne žanrove u književnom sustavu, jer fikcionalnost zbilje kao takve postaje glavnom temom romana. Stoga se kriza romana često opisuje kao „nemogućnost starog, tradicionalnog pripovijedanja“ (po Žmegaču) pri čemu se kao obilježja krize romana navodi upravo ono što je prisutno i u Musilovu romanu, naime preispitivanje tradicionalnih književnih postupaka s razaranjem narativnoga jedinstva u prikazu prostora, vremena i likova. Uvriježene predodžbe o linearnosti, kauzalnosti i homogenosti teksta dovode se u pitanje te se prikazuju u ironičnom modusu kao conjuctivus potentialis, a svijet kao besmislen. Takva razmišljanja naposljetku dovode do teze o nemogućnosti pripovijedanja, ili do modificiranja granica između fikcije i zbilje, što se očituje u Čovjeku bez svojstava, gdje se kao tema pojavljuje upravo njegova vlastita poetika. U romanu se spominje i ironizira uloga književnika u suvremenom društvu: „Kao što duhovni vladar odgovara dobu vladarâ, veliki pisac odgovara vremenu teških radnih dana i velikih robnih kuća.“ Musilov se „čovjek bez osobina“, „čovjek koji ne radi baš ništa“ u tom književnopovijesnom i kulturnom kontekstu može shvatiti kao dijagnoza stanja u kojem je iskustvo fragmentarizacije subjekta i svijeta postavljeno na mjesto izgubljenoga totaliteta. U tom se konceptu zbilja promatra kao rezultat varijabilnih kulturnih konstrukcija unutar kojih je moguće da „ljudska kolonija raživljava izvorno životno stanje parabole u čvrstu materiju zbilje i istinitosti te staklastu atmosferu slutnje, vjere i umjetnosti“. S gubitkom „iskustvenog principa“ (po Reinhartu Kosellecku) u medijski posredovanu svijetu, roman preuzima zadaću preispitivanje vlastite uloge, ali i uloge fikcije u društvu, te stvara „mimetički kapital“ (Stephen Greenblatt) za posredovanje vlastitog poimanja kulture. Stoga kao središnju temu Musilova djela možemo promatrati pitanje književne fikcije, koje on meandrira izbjegavajući ga, zaobilazeći ili ga pak potkopavajući upravo postupkom integriranja, citiranja ili kolažiranja utemeljenih i često provjerljivih činjenica u obliku digresija i eseja. Time se suprotstavlja „poimanju umjetnosti kao negacije života, kao proturječja životu“. Na taj način Musilov roman potvrđuje konstitutivnu svjetotvornu ulogu, koja je u velikoj mjeri odredila recepciju Musilova romana – sjetimo se primjerice ironično zaigranog naziva Kakanija (k. u. k. – carska i kraljevska Austro-Ugarska) koji je postao simbolom za stanje u duha krizama potresenoj Austro-Ugarskoj Monarhiji, u „najnaprednijoj državi; bila je to država koja je nekako još jedva sama u sebi sudjelovala“ i država u kojoj je život „ionako bio pomalo nestvaran“, pa time neizravno omogućio prekoračivanje granica između umjetnosti i zbilje. Kada njemački književni teoretičar Winfried Fluck govori o „imaginarome obogaćivanju zbilje“ kao primarnoj funkciji romana, time tematizira mogućnost da roman postane „motor kulturnog prekoračenja granica i dehijerarhizacije“ žanrova, što Musilov roman potvrđuje svakim novim recepcijskim činom, jer je čitatelju otvorena mogućnost da, poput Ulricha, „mašta o mogućnosti da živimo onako kako čitamo“, jer u Čovjeku bez svojstava sveprisutni romaneskni „osjećaj za mogućnost“ upućuje da sama „zbilja u sebi sadržava nemoguće stanje“.