Iz radnog zapisnika jednog prepjevatelja pjesama

Predrag Jirsak

Čitam u rječniku: prevesti, prevoditi (koga, što): vodeći koga, prijeći, doći na drugu stranu. Drugu stranu čega? Mosta razumijevanja riječî i njina smisla. Ono riječî znači: gradbenih kamenova mosta-teksta (značenjima bremenita, ljeposno uobličena), iz znana ti (više-manje) jezika u jezik znan ti (ponajsretnije) od matere. Voditi koga? Onoga željna razumijevanja smisla (-ova) riječi i doživljavanja (ćućenja) njine ljepote. Mostom onim otkuda kamo? Iz izvornika u uvirnik, iz onog željniku neznana, uz vođenje voditeljevo, u svjetlo smisla netom saznanoga. Zadaća nimalo laka. Ono gradbeno kamenje svom težinom pruža otpor.

◆ Pre-vedenome (i začetniku izvornika i posvjedočitelju uvirnika) mostom smisla, iz neznanoga u znano, računati je s nevoljama pre-varnosti. To većma stoga što se pre-vodniku (koji je po pravilu i sam u nevoljama neznanog) probitačnim čini biti pre-voznikom, a onoj pak se dvojici učini da je laglje voziti se nauljenim kotačima povrhna mnijenja negoli se probijati dubokom guštarom krčenja smisla.

◆ Pre-voditi poeziju? A gdje smo ostavili (zabacili) ono pjevanje, ono pjevno pjesme, pjesniÜtva? Samopjev versa? Ne znam kako bih i zaÜto pre-vodio stih. Zato ga volim pjevati, a kuÜam ga i pre-pjevati. Stihu ne treba vođenje. On lijeće iznad smisaona/ljeposna onog mosta-teksta. Lijeće mu i ono gradbeno kamenje. Orfejev recept (za to) pamti se od djetinjstva.

Antonín Sova

(1864–1928)

TKO VAM TO ZAMRSI

VRÂNE VLÂSI?

(Kdo vám to zcuchal tmavé vlasy?)

Kad ona je došla u moj vrt, sve je već ocvalo.

U snu lutalice, mrzovoljno, na obzor sunce je palo.

O, zašto tako kasno? rekoh joj. Posljednje sunce u zjeni oka,

zvona u magli umukla, ptice trava skrila visoka,

livada klonula mirisom sjete, a voda već se muti,

nad skelom sjenka promakla, isprazna igra se sluti –

da otplovim na zelene otoke čezne biće mi cijelo

pa stijeg svoj na jarbol dižem, konope, jedrilje bijelo.

Vas očekivah s proljeća... Na obzoru modar kliktaše sjaj.

Razapeh strune od svjetlosti, da glas vam vinem u zagrljaj.

Recite, gdje ste to bili tada? Kamo vas odveli zemaljski puti?

Tko vam to zamrsi vrâne vlâsi? Čije vas proljeće sluti?

Gdje vam to noći vrele pjevahu u okna rastvorena?

Moja je duša zalud čeznula tišinom prestrašena.

A sad! Kad sve sam tu nakan ostavit’, zaborav mami k’o smrt

i plovidbi se kanim predati, zašto došli ste venuti u moj vrt?

Sunce tu za nas ne plamti, ne odjekuje kliktanje gorâ.

S livadâ miris tu za nas ne struji, nit’ pjev je to našega mora,

želim otploviti sâm i slušat’ što bajkovite jeseni nose mi glasi –

tražit ću kraljevstvo Novo. Tko vam to zamrsi vrâne vlâsi?

◆ Poezija nije pre-vodljiva nego je mogućna pre-pjeva(va)nja. To pre-pjevati ništa je više negoli pjevati. Po tuđim notama i iz tuđe partiture. Zato prepjevatelj i nije više negoli tumač, prikazivač, iz-voditelj. Više mu dostojanstva i ne pripada.

◆ Divljenje spram prepje(va)vana začetnika (demijurga izvornika) ne smije raz-oružati prepjevateljevu odlučnost da rastavi, razglobi, razotkrije, raskrinka ustroj izvorne raskoši prototekstna stihotvora. Samo tako prepjevatelju je dano dokopati se prigode iznova ga sastaviti, uzglobiti, skriti iza (posreći li mu se) podjednako raskošne krinke uvirnika.

◆ Pjev začetnikov za drugotna je pjevača (pre-pjevatelja) hrvanje s jedinicama značenja izvorne stihovne gradnje, s rimom, ritmom, zadanim tonalitetom, pa i mrežom izvantekstnih suodnošaja izvornika (kontekst literarnosti, kontekst izvanliterarni), nerijetko i s cjeloživotnim uratkom začetnikovim. Pjevanje-hrvanje nejasnih je razdjelnica i zamućenih granica. Borilište je pak svagda do bola zadato.

◆ Sva je ova prepjevna muka saglediva iz vidokruga metatekstna nadovezivanja (A. Popovič, F. Miko, Njitranska škola). Prototekst začetnikov prepjevatelj razvija u vlastiti metatekst. Elegantno i pojmovno domišljeno. No kad ti je građu simfonije sonetna izvornika utrpati u steznik uvirnika (po dobru-zlu još mi je na umu meštar O. Březina i njegovi nebesno nedohvatni simboli), malo ti pomaže (siva) theoria. U nju mi, ipak, nekako ne ulazi prerano umrli, umni Jiří Levý (1926–1967), kojega su radovi iz teorije prevođenja trijumf pojmovnoga mišljenja.

◆ Sve Üto, zapravo, znam o transferu stihovnoga materijala iz izvornika u (materinji mi) hrvatski naučio me Zvrkasti Dotur (Ivan Slamnig, op. ur.). U seminaru Komparatistike, negdje početkom šezdesetih. Još je Herga bio živ. (Tvrdio s uvjerenjem da su pre-voditelji i pre-pjevatelji nesmioni, neuspjeli začetnici. Zločestu tvrdnju nije mu lako osporiti.) Prvi korak (učio nas Dotur): razumijevanje inojezična izvornika (predloška). Kopaj rad toga po rječnicima, florilegijima, pomagalima svevrsnim. Ono razumi značilo mu, otprilike, dobro protresi meštra pa ga istresi iz gaća, raskrinkaj mu zanat, uzmi mu mjeru. Poštuj ga. Divi mu se. Ali u pitanju nisu šarena vrata, a ti ne trebaš biti adorativno, zabuljeno tele. Ravnopravnik si po izbornu srodstvu, iznad nemjerljiva, nevidna zjala promašaja. Drugi korak: načini grub, prozni (filološki) prijevod, točan do u tančine, invarijantan i gibak, ne nužno i elegantan. Ne žuri. Vihorina uobličavanja verasa neće te mimoići (razmjer, rima, ritam, figure, opći ton, tempo... mantinele... a ti u njima drž-nedaj kako znaš i umiješ). Donosio Dotur prototekstove iz klasičnog latiniteta, iz starofrancuske lirike, iz engleskog srednjovjekovlja. Hrabro smo se hrvali sa (za)datostima hrvatskih uvirnika. Marasov rimarij još se sanjao. Bilo tih Doturovih koračaja više, ali tko bi ih sve popamtio. Žalim bilješke iz toga doba, beznadno su zametnute.

Josef Kainar

(1917–1971)

RIBE

(Ryby)

Nalik britvama, koje zasijeku bez mjere

duboko, dublje, u zjalo dubinâ,

čim drugim negoli britkošću

u sinjemu rezu trepere.

Al’ to je tek privid, privid tek,

Da one ti si, spoznao bi

da groza u lutanju vječitu im ne da stati,

jer njima zapovjeđeno je

nikad ne isplivati

iz vode,

koju spoznat’ neće nikad, budući

spoznanje im priječi njihova sluz.

Zar drugo mi smo, britve ljudske puti,

koji presijecamo zjala dubinska.

Najprvo Tama. Pa ljubav. A mi,

mi, sloja trećega,

proždrljiva java mahnite mladice,

živi smo, koliko se dâ.

A struja, iduć’ unazad,

nevidljivom nam silom

sjaj krivuljâ slama,

neraskidnom naznakom, da uza svu ljubav

svoje vode, Boga svog,

spoznanje nije dano nama.

A u vodu, na koju suton sjeda,

odozgo netko neprestance gleda.

Prepjevao P. J.

◆ Ante (Stamać, op. ur.), ma kako li si (1990) zadiplio na diplama (mile mi) Joycove Komorne glazbe (Chamber Music, 1907)! Ne znam je li mi te više zahvalno blagoslivljati, ili te trajno držati u ljubomornoj omrazi. Možda oboje.

◆ Danas znam zaÜto otac nije prepje(va)vao Čehe (Seiferta, Nezvala, Horu, Holana, Biebla upoznao iz prve ruke, neke i osobno, još tamo tridesetih, za svoga prvog boravka u Pragu). Bio mudar. Glas bi mu preglušili. Tananu liričaru. Šaptaoci/gromoglasnici. Radije argatovao prozu (Od Čapeka do Škvoreckog). Žalostivo sam, ipak, rezerviran spram te njegove mudrosti.

◆ Dubravka D.-S. (1996) prepjevala Mßchin Máj (1836), najzahtjevniju gromadu novijega češkog pjesništva. Ja Tonku Š., negdje sedamdesetih (ne pamtim točno) brzojavno priznao poraz u hrvanju s Máchom. Htio on (na brzu ruku) jedno pjevanje za one svoje izbore svjetskih meštara. Sućutno me tješio (jednoga proljetnog popodneva, u uredništvu Umjetnosti riječi, FF, od aule hodnikom lijevo). Zastadoh s Máchom na prijevodu filološkom. Da ne cijenim prepjevateljicu (koja je zanat pomalo i kod mene učila), morao bih biti opako ljutit kad mi je ptičica odletjela u tuđa nebesa.

◆ Zlopatili Zlatnu knjigu češkoga pjesništva (17.000 i nešto verasa) notornoga Dušana K. Blagopokojni NZM stigao još taj supertanker otisnuti 2003. Od stihovanih molitava ranog srednjovjekovlja do Topinke. Uzmogoh nekih četiri i pol tisuće, a Dubravka nekih sedam tisuća stihova. Ja joj kažem: ti nisi lira-prepjevačica stihova, nisi ni automaton-orkestrion za prepjevavanje, ti si prepjevna buldožerka. Smijala se kroza suze od svega pregrmljena. Svakako je u pitanju najtaštija kolekcija čeških verasa ikad prepjevana u neki strani jezik. Muk me iznova jednom osupnuo i utvrdio u kušanom. Ani pes po nás neštĕkl (Ni cucak da zbog nas repom mâne). Ni tamo, ni u nas. Ipak, zarad toga cucka nismo se posla laćali. Pa će možda netko jednom... Dobrohotni Tonko M. napisao prikazić. Vidilo se da o sjevernim stihovnim maglama slavenske braće, uza svu eleganciju svoga pera, veze blage nema.

◆ Prepjev pjesme je simulacrum, kojemu je dostatna (i jedina) ambicija ukazati na veličinu originala.