U početku bijaše prevođenje

Mate Maras

Gdje je taj prevoditelj koji je u isto vrijeme filozof, pjesnik i filolog?

Johann Gottfried von Herder (1744 –1803)

P

očinjući s Biblijom, u Knjizi postanka koja je, kažu, redigirana u vrijeme kralja Salomona, dakle u 10. stoljeću prije Krista, čitamo: „Sva je zemlja imala jedan jezik i riječi iste. [...] Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo, da jedan drugome govora ne razumije. [...] Stoga mu je ime Babel, jer je ondje Jahve pobrkao govor svima u onom kraju i odande ih Jahve raspršio po svoj zemlji.“

Jedan od prvih značajnih prijevoda tiče se hebrejskih svetih tekstova. Nastao je u 3. stoljeću prije Krista, kada ih je skupina učenjaka prevela na grčki za Židove u Aleksandriji koji nisu više razumjeli jezik svojih predaka. O tome svjedoči zapis u Talmudu: „Kralj Ptolemej jednom skupi 72 starješine. Smjesti ih u 72 klijeti, svakoga u posebnu klijet, ne otkrivajući im zašto su pozvani. On uđe u svaku klijet i reče: ‘Napiši mi Mojsijevu Toru, knjigu vašega učitelja.’ Bog usadi u srce svakoga od njih da prevede istovjetno kako su svi drugi preveli.“ Taj se prijevod prema broju prevoditelja nazvao Septuaginta i mnogima je služio kao sveti tekst. Od tri stotine starozavjetnih citata u Novom zavjetu dvije trećine njih potječu upravo iz Septuaginte.

Ali o takvim idealnim prijevodima govori se samo u legendi. Već je Jeronim (oko 340–420), prevoditelj Biblije na latinski jezik, svojim prijevodima izazivao polemike. U poslanici prijatelju Pamahiju on piše kako su ga napali kritičari: “A mojim se protivnicima pružila prigoda da laju protiv mene, da pred neupućenima javno govore kako sam krivotvoritelj, ka-ko nisam prevodio riječ po riječ, kako sam mjesto ‘časni’ rekao ‘predragi’... Dos-lovno izražen prijevod s jednoga jezika na drugi zastire značenja i kao da bujnom travom guši usjeve.“ Eto jednoga od prvih priloga teoriji prevođenja, jer Jeronim dodaje: „Prevodim li od riječi do riječi, to zlozvuko zvoni, ako pak iz prijeke potrebe štogod u redoslijedu, u načinu izraza preinačim, činit će se da sam iznevjerio posao prevoditelja.“

Slično razmišlja židovski srednjovjekovni filozof Moses Majmonides (1137–1204) kad u Vodiču za zabludjele piše: „Dopustite mi pretpostaviti jedan zakon. Tko želi prevoditi i nakani prenijeti svaku riječ doslovno, te u isto vrijeme robovski se držati poretka riječi i rečenica u izvorniku, susrest će se mnogo teškoća. To nije pravi postupak. Prevoditelj bi najprije trebao pokušati potpuno uhvatiti smisao predmeta, i zatim iskazati temu sa savršenom jasnoćom u drugom jeziku. To se međutim ne može učiniti bez mijenjanja poretka riječi, stavljanja mnogo riječi za jednu riječ, ili obratno, tako da predmet bude savršeno razumljiv u jeziku na koji se prevodi.“

Slavni nizozemski humanist Erazmo Roterdamski (1465–1536), priređujući novo izdanje Novog zavjeta na latinskom, napominje: „Jezik se sastoji od dva dijela, to jest od riječi i značenja, koja su kao tijelo i duša. Ako se oba dijela mogu prenijeti, nemam prigovora prijevodu ‘riječ za riječ’. Ako ne mogu, bilo bi nerazumno od prevoditelja da zadrži riječi a udalji se od značenja.“

Prevoditelji Biblije na engleski (King James Version, 1604–1611), ne mogavši naći jedinstvena rješenja, na više od osam tisuća mjesta nude alternative, naznačujući razlike između izvornoga teksta i njegovih latinskih verzija. A za svoj i svaki drugi prijevod u predgovoru kažu: „Prijevod je ono što otvara prozor da uđe svjetlo; što razbija ljusku da možemo jesti jezgru; što odmiče zastor da možemo gledati u najsvetije mjesto; što uklanja poklopac sa zdenca da možemo doći do vode.“

Nekoliko desetljeća poslije njih francuska prevoditeljica klasika Anne Le Fčvre Dacier (1654–1720), poznatija za života kao Madame Dacier, objavila je prozni prijevod Ilijade, što joj je donijelo velik ugled u francuskoj književnosti. U predgovoru tomu prijevodu, po kojem su se mnogi Francuzi upoznali s Homerom, stoji njezina poznata rečenica: „Prevoditelj je kao kipar koji nastoji iznova stvoriti rad slikara.“

Prevoditelje je posebno cijenio Johann Wolfgang von Goethe (1749–1832). Na jednom mjestu je napisao: „Protuslovlje prevođenja leži između njegove inherentne nemogućnosti i apsolutne nužnosti... Postoje dvije maksime u prevođenju: jedna zahtijeva da se pisac iz tuđega naroda prenese k nama na takav način da na njega možemo gledati kao na svojega; druga zahtijeva da mi prijeđemo k onomu što je tuđe i prilagodimo se njegovim uvjetima, njegovoj uporabi jezika, njegovim osobitostima.“

Pjesnik ranoga njemačkog romantizma Novalis (1772 –1801) u pismu A. W. Schlegelu kao da piše s današnjih pozicija: „Da bi se čovjek prihvatio stvarnog prijevoda, zahtijeva se poetski moral i žrtva vlastitih sklonosti. Čovjek prevodi iz čiste ljubavi prema ljepoti i za književnost svoje nacije. Prevoditi znači proizvoditi književnost, upravo kao pisati vlastit rad – a mnogo je teže, mnogo rjeđe. Na koncu konca sva je književnost prevođenje.“

Robert Frost (1874–1963), najpopularniji američki pjesnik dvadesetog stoljeća, inzistirao je na zvukovnoj vrijednosti poezije: ”Uho je jedini pravi pisac i jedini pravi čitatelj. Poznavao sam ljude koji su mogli čitati bez osluškivanja zvukova u rečenicama i to su bili najbrži čitatelji. Oni samim pogledom mogu shvatiti značenje. Ali oni su loši čitatelji jer propuštaju najbolji dio što ga pisac stavlja u svoj rad.” Razumije se da u prijevodima najviše nastrada upravo ta glazba, nju je najteže i gotovo nemoguće nadoknaditi, što je sažeto u njegovoj slavnoj izreci: Poetry is what gets lost in translation.

Ezra Pound (1885–1972), američki pjesnik i utjecajni kritičar, bavio se i teorijom prevođenja te napisao: „Prijevod pjesme koja je imalo duboka završava na dva različita načina: ili je to prevoditeljev iskaz, zapravo nova pjesma, ili pak takoreći fotografija, točna koliko je to moguće, jedne strane skulpture.“

Ludwig Wittgenstein (1889–1951), po mišljenju mnogih najveći filozof dvadesetog stoljeća, napisao je u Napomenama o filozofiji psihologije nešto što se piscu ovog članka naročito sviđa: „Prevođenje s jednog jezika na drugi je matematički zadatak, a prevođenje lirske pjesme na strani jezik je, primjerice, posve analogno matematičkom problemu.“

Walter Benjamin (1892–1940) u eseju Prevoditeljeva zadaća između ostaloga kaže: „Značenje vjernosti, koja se osigurava s pomoću doslovnosti, sastoji se u tome da se u radu mora osjetiti velika čežnja za komplementarnošću jezikâ. Pravi prijevod je proziran, on ne skriva izvornik, on ne krade njegovu svjetlost, nego dopušta čistom jeziku, kao da je ojačan kroz vlastiti medij, da padne na izvorni rad s većom punoćom. To leži iznad svega u snazi doslovnosti u prevođenju sintakse, i čak pokazuje da je riječ, a ne rečenica, prevoditeljev izvorni element.“

Bližeći se našem vremenu, spomenimo da je Vladimir Nabokov (1899–1977), rusko-američki romanopisac i entomolog, nakon mučna iskustva s prijevodom Puškinova remek-djela na engleski u prozi, ustvrdio: „I najnespretniji doslovni prijevod je tisuću puta korisniji nego najljepša parafraza. [... ] Želim prijevode s obilnim bilješkama, s bilješkama koje se dižu kao neboderi do vrha ove ili one stranice tako da se ostavlja tek tračak jednoga retka teksta između komentara i vječnosti.“

Završit ćemo sa suvremenim piscem koji je bdio nad prijevodima svojih knjiga na strane jezike i stekao grozno mišljenjo o prevoditeljima. Milan Kundera (1929), u autorovoj bilješci uz definitivnu verziju Šale na engleskom, opisuje iskustvo čitanja prijevoda: „Stjecao sam sve jači dojam da ono što čitam nije moj tekst: riječi su često bile daleko od onoga što sam napisao; i sintaksa se razlikovala; bilo je netočnosti u svim misaonim ulomcima; ironija je bila preinačena u satiru...“ Svoju ogorčenost iskalio je u drami Jacques i njegov gospodar, gdje stavlja u usta svojem liku: „Smrt svima koji se usude iznova pisati ono što je već napisano. Nabijte ih na kolac i pecite ih na blagoj vatri! Kastrirajte ih i odsijecite im uši!“