Tri priče o riječima

Nedavnu novinsku vijest da je sa smrću jedne žene na otoku u Indijskome oceanu upravo pred očima i ušima globalizirana svijeta umro jedan od šest tisuća jezika zapazili su vjerojatno samo marni čitači jer, ništa čudno, umrijet će brojni jezici. Na gotovo zagaslo ognjište s kojeg se ne može smesti pepeo da bi se jednom iznova rasplamsala vatra podsjeća i javna briga o hrvatskome jeziku, no na sreću postoje pojedinci koji svojim djelom i djelovanjem bude nadu u opstojnost riječi. Potkraj protekle godine iz tiska su izišle tri knjige o riječima ugledne jezikoslovke Nives Opačić koje su svojevrsne međašnice i prijelomnice u pristupu hrvatskome jeziku. Riječi s nahtkasna i kantunala (preko noćnog ormarića) i Moju dragu školu objavio je Profil, a knjigu jezičnih savjeta u obliku više od tisuću natuknica Reci mi to kratko i jasno s podnaslovom Hrvatski za normalne ljude – Novi Liber.

Moja draga škola autobiografski je zapis o školskim danima, o vremenu u koje nas autorica vraća pričama o riječima. No riječi nam se na svoj način osvećuju kad se iz straha od toga da nećemo biti društveno poželjni i prihvaćeni hvatamo samo jedne, a kao na plesnome podiju svoje mjesto čekaju i druge da zabljesnu, a jedan od najboljih primjera uradak je koji je zamijenio (neopravdano) domaću zadaću. Taj primjer pokazuje kako zapravo ispadamo smiješni bježeći od jednih, a utječući se drugim, društveno i politički prihvatljivijim i podobnijim riječima. Kako i riječi podliježu modi, ali i običajima, i nestaju s utrnućem pojedinih običaja, baš kao što se jezici zatiru sa zadnjim svojim govornicima. Da bismo osjetili duh vremena koje je s običajem čuvalo i posuđenice, npr. iz francuskoga jezika, autorica nas podsjeća i u potpisu pod fotografije iz vlastita arhiva spominjući kotiljon (fr. cotillon). Posrijedi je sitnica, darak što ga plesačica daruje svojem plesaču. Priča je u ovome primjeru, u zanimljivu, proširenom potpisu pod sliku, sačuvala riječ jednoga vremena, odgodivši, posve sigurno, umiranje i hrvatskoga jezika.

Naslovom i nadnaslovom najbliže riječima prva je knjiga Nives Opačić Iza riječi što ju je u Biblioteci Vijenac objavila Matica hrvatska 2005. (prvo izdanje), koja je anticipirala potragu za riječima što je prošle godine ukoričena u trima knjigama. Priče o riječima za laku noć – zabavne, pametne i korisne nadnaslov je druge knjige sabranih kolumni iz Vijenca, naslovljene Riječi s nahtkasna i kantunala (preko noćnog ormarića) koju, priču po priču, s noći na noć možemo čitati doslovce onako kako je naznačeno u podnaslovu. Kako riječi nastaju, kako meandriraju svojim značenjima, kakve su one, ti glavni i omiljeni autoričini likovi, čitatelji će shvatiti ponajbolje iz kolumne Riječce za čas kratiti. Citirajući stihove iz pjesme u prozi Danijela Dragojevića Svjetiljka, autorica potvrđuje da ima „teških, oblih i uglatih riječi, a ima i onih divnih malih koje potiču još nerazgoren plamičak svijeće da se ne ugasi“. Jedna od tih divnih riječca je i neka, koji je, prema rječnicima veznik ili čestica, a autorica, prteći stazom, ma kako teškom, nalazi da je i glagol. Utječe se pritom i drugim slavenskim jezicima i hrvatskim narječjima (kajkavskome npr.). Ovim primjerom stručno, argumentirano i nadasve zanimljivo otpućuje i tzv. obične čitatelje i učitelje hrvatskoga jezika da krenu svojim prtinama, za riječima, sloj po sloj, koje samo zbog našega posvemašnjega neznanja gube trenutačno bitku s toliko „bogatim“ engleskim jezikom.

Što se pak događa s jezikom kad se sve više izvorni govornici okreću šortkatima (prečicama), a podloga je i sociolingvistička i psiholingvistička, Nives Opačić pokazuje na primjeru običnoga deterdženta za pranje posuđa, čarlija. Naziv je zapravo pokrata, no naengležene hrvatske glave, čak i mlade kroatističke, pomislile su da je nastao od engleskoga imena Charlie / Čarli. Kakve to pak veze ima s glagolom ćarlijati, autorica duhovito objašnjava u kolumni Pokondirena tikva.

Knjiga jezičnih savjeta u obliku natuknica, Reci mi to kratko i jasno (Hrvatski za normalne ljude) sažima 35-godišnje autoričino iskustvo u radu sa studentima kroatistike na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U njoj su obrađene najčešće pogreške (pravopisne i gramatičke) u medijima, a brojne su natuknice nastale i na osnovi pitanja čitatelja i gledatelja kojima je autorica odgovarala u emisijama na Hrvatskom radiju i Hrvatskoj televiziji. Osim natuknica knjiga ima i tablicu s glagolima, tablicu s mocijskim parovima te pojmovnik i indeks, a dajući stručne, argumentirane i nerijetko duhovite savjete, autorica pokazuje i kako treba učiti mlade hrvatskome jeziku. To je veoma važno jer iz škola izlaze naraštaji i naraštaji mnogih nekompetentnih u materinskome jeziku, čime se pojačava i strah od jezika i umjetno stvara potreba za preuzimanjem engleskih izraza i struktura koje nisu primjerene hrvatskome kao slavenskome jeziku. O tome kako sociolingvistički i psiholingvistički razlozi presuđuju uporabi pojedinih hrvatskih riječi umjesto drugih hrvatskih riječi, ali politički i drukčije nepodobnih autorica britko objašnjava na primjeru djelatnika koji je devedesetih godina prošloga stoljeća bio svojevrsna jezična Katica za sve. Počeo je istiskivati i radnika, i službenika, i namještenika jer je većina normalnih Hrvata bila u strahu da štogod politički ne zglajza upotrebljavajući tako običnu riječ kao što je radnik umjesto svepoželjnoga djelatnika. A riječi se od silne uporabe i potroše i iziđu iz mode baš zato što ih na silu upotrebljavamo ondje gdje to nije primjereno. Kako pak mijesiti pravo tijesto od riječi iz svih hrvatskih narječja, obogaćujući neprestano standard i učeći o svome jeziku, kao što svi civilizirani narodi uče o svojim jezicima, Nives Opačić pokazuje u svim trima knjigama – miljokazima u vremenu nesklonu i učenju i hrvatskome koji se u globalnoj jezičnoj mreži koprca, gubeći, zbog nedostatka svijesti o vrijednosti i malih i velikih riječi, mjesto koje je netom stekao u atlasu jezika svijeta.