Strah, samoća, beznađe i diktatura

Sredinom prošle godine nakladnička kuća Znanje dobila je novoga, financijski vrlo moćna vlasnika (Agrokor), oformljeno je novo uredništvo (gl. ur. Davor Uskoković kojemu Zlatko Crnković pomaže u ulozi savjetnika), koje za glavni cilj ima svojim dvjema poznatim bibliotekama (Hit i ITD) vratiti čitateljsku publiku. U okviru rečenih edicija već je objavljeno desetak novih naslova, među kojima je i zbirka kratkih priča suvremenoga čileanskog književnika Diega Muńoza Valenzuele. Riječ je o 54-godišnjem autoru četiriju zbirki pripovjedaka i dva romana, dobitniku brojnih književnih nagrada i jednom od rijetkih čileanskih pisaca znanstvene fantastike.

Knjiga Tajna mjesta sadrži dvadeset i šest kratkih priča (od tri do jedanaest stranica dužine) podijeljenih u dvije skupine: priče koje problematiziraju pakao i besmisao egzistencije te sumornost života u osami i otuđenju i priče koje u osnovi imaju upozorenje na teške uvjete života i zatiranje ljudskih prava u vrijeme Pinochetova diktatorskog režima. Prvu skupinu sačinjavaju tekstovi mračne, kafkijanske atmosfere i tjeskobna ugođaja, s likovima koji se često zatječu u nadrealnim, neobjašnjivim situacijama, otuđeni i lišeni interakcije s drugim ljudima. Otklon u fantastiku pritom je blag, nastupa spontano, postupno i nježno, bez naglih rezova, a odraz je pomaknutosti junakove svijesti zbog asocijalna života u osami ili pak kao posljedica više ili manje davno proživljene traume. Među takve ubraja se potresna priča Auschwitz o starcu kojega vožnja podzemnom željeznicom vraća u prošlost te ponovno proživljava mučno iskustvo deportacije u koncentracijski logor iz naslova priče.

Zanimljivo je da se pri problematiziranju besmisla egzistencije i otuđenja autor ne zadržava isključivo u prostorima zbilje, nego se rečenom tematikom bavi i u pričama znanstvenofantastičnog žanra. Jedna od takvih, vrlo dojmljivih priča je i ona naslovljena Neonska svjetla, u kojoj pratimo čovjeka kako luta ulicama grada lišen ikakva pamćenja i znanja o samu sebi, besciljan i začuđen pred stvarima koje uočava, građevinama koje mimoilazi i ljudima koje susreće, da bismo na koncu saznali kako je riječ o robotu, androidu koji je greškom pušten u svijet bez ugrađene kartice s memorijom i bez uprogramiranih identitetskih odrednica i podataka.

No bilo da su stvarnosno utemeljene i u današnji prostor i vrijeme ambijentirane ili da je riječ o znanstvenofantastičnim konfabulacijama i projekcijama zamišljene, moguće budućnosti, sve su to priče koje u osnovi imaju podsjećanje na nestalnost ljudskih jedinki, na krhkost našeg postojanja, koje nestaje kao voda ili pijesak između prstiju. Također, tu je i stalna prisutnost izvanjske, često neimenovane i tajanstvene prijetnje i sugeriranje stalne izloženosti tuđoj prosudbi i odluci o našem bivstvovanju, sudu koji je često i ideološki uvjetovan, a izvor je neprestana straha i neizvjesnosti (npr. priča Knjižnica o profesoru kojega vlast odvodi u nepoznato, kažnjavajući ga zbog čitanja).

Većina priča za protagoniste ima osamljenike, samotnjake koji žive bez interakcije s drugim ljudima, lišeni bliskosti, pri čemu su žuđeni kontakti često u sferi nemogućeg, neostvarivog (starac što oplakuje pokojnu suprugu, ostarjeli roker koji sanjari o ženi iz pjesme Micka Jaggera, robot koji kontemplira o drugom segmentu, odnosno mogućnosti postojanja bića komplementarna njemu, s kojim bi mogao stupiti u kontakt i ostvariti bliskost). Nedostatak komunikacije uvjetuje, odnosno sužava diskursni raspon pa u pričama prevladavaju unutarnji monolozi i većinom je riječ o naraciji u prvome licu jednine, u nekoliko slučajeva u obliku dnevničkih bilješki ili epistole. No nedostatak bliskosti i komunikacije čovjeka zna odvesti u mizantropiju, na što nas autor također podsjeća u trima dojmljivim studijama karaktera trojice čovjekomrzaca – u lascivnoj priči Omnibus u svitanje pisanoj u maniri Charlesa Bukowskog te u kafkijanskoj crnohumornoj štoriji Poslijepodne u uredu i u na groteski, naturalizmu i gruboj erotici zasnovanoj priči Kao da ja to ne znam.

Jedan od vrhunaca zbirke svakako je priča Drugi segment, najduži tekst knjige u kojemu se Diego Muńoz Valenzuela bavi propitivanjem smisla postojanja, ovoga puta na primjeru robota intimno raspolućena zbog sumnji koje ga muče (a ne bi ih smjelo biti) i koje su u neprestanu sukobu s logikom računala što mu je usađena i koja ga priječi da djeluje svojevoljno. Pritom je upravo svijest o tome da je sposoban razmišljati, ali mu nije dopušteno samostalno odlučivati o vlastitim postupcima paradoks koji cjelokupno njegovo postojanje čini apsurdnim. Štoviše, podložnost osjećajima (kojih također ne bi smjelo biti) čini ga nepredvidljivim, jer njegovi sudovi ovise i o njegovu emocionalnom stanju, a ne samo o intelektu i znanju.

Kako već rekosmo, drugu, nešto manju skupinu priča čine tekstovi u kojima Diego Muńoz Valenzuela tematizira diktatorski Pinochetov režim, a među tim pričama dojmljivijima se ispostavljaju one u kojima autor poseže za alegorijom i metaforom od izravnih i doslovnih priča, koje svrhu imaju u angažiranosti, odnosno osudi režima i upozorenju na nepravde, zločine i neslobodu. U nekoliko priča iz te skupine autor varira motive sjećanja na djetinjstvo i rekonstrukciju dječjeg, zaigranog i maštovitog pogleda na svijet kako bi oprekom između dječje zaigranosti i nevinosti i grube stvarnosti života u uvjetima represivnog režima apostrofirao osudu diktature. A od nje netko spas pronalazi u bijegu, a netko čak i u ludnici, kao jedinoj oazi slobode u potresnoj priči Prijeći ulicu, čiji naslov izražava pripovjedačevu dvojbu, nedoumicu da li da i sam odustane te egzil pronađe na tom slobodnom teritoriju (iako zatvorena tipa).

Konačno, tražimo li zamjerku knjizi, pronaći je možemo na samoj naslovnici (premda ne i na stranicama), čiji dizajn, otvorenom, vedrom, žutom bojom te humornom stripovskom ilustracijom nije u skladu sa strahom, samoćom, beznađem, egzistencijalnim besmislom i političkom strahovladom kao glavnim temama kojima se autor bavi u svojim lucidnim i vrlo dojmljivim pričama.