Šokantan roman o hrvatskoj zbilji

Još u kratkom romanu provokativna naslova Pajo, ti si Srbin (2002), svojoj drugoj knjizi, Karlovčanin Goran Gerovac (1967) predstavio se kao darovit i žestok pripovjedač, s naznakom potencijala snažne, gotovo izravne geste. Činjenicu pak da je do potvrde tog potencijala proteklo toliko vremena – roman Razbijeni koji smatram tom literarnom potvrdom tiskan je naime potkraj minule godine – valja promatrati u njezinu realnom okviru. U Gerovčevu slučaju taj okvir određuju uglavnom dva podatka. Prvo, autor Razbijenih novinar je i urednik s radnom adresom u Zagrebu, a s prebivališnom u Karlovcu, što podrazumijeva nedostatak vremena za pisanje unatoč silnoj volji da se to ipak čini; i drugo, roman je ipak bio dovršen koju godinu prije izlaska u javnost, a to znači da mu se zalomila ležarina.

Možda i nije posve primjerena usporedba rađanja Gerovčeve knjige s nastajanjem Cvetnićeva drugog romana, ali zacijelo je zanimljiv podatak da su iste godine objavljena dva tako opsežna i slojevita prozna djela o hrvatskome društvu u dvama njegovim kriznim, dramatičnim momentima – Cvetnićev o samu predvečerju rasapa Jugoslavije i početka rata (Polusan) i Gerovčev o samostalnoj Hrvatskoj koja puca po svim šavovima desetak godina nakon rata (Razbijeni). Iz vremenske koincidencije pojavljivanja tih romana ne treba tražiti ništa što bi izlazilo izvan književnih okvira, ali sasvim je jasno da su te dvije prozne freske umjetnička sublimacija ključnih kolektivnih i osobnih strahova i frustracija koje smo proživljavali zadnjih dvadesetak godina. U obama je romanima sadašnje vrijeme (ono kad se zbiva radnja) vrijeme mira, ali se u obama, i to na različite načine, podrazumijeva i rat – u jednom kao budućnost, u drugom kao prošlost: u Cvetnića kao neodređena slutnja, kao nešto što bi možda moglo riješiti nagomilane društvene sukobe i osobne frustracije, ali sve to još apstraktno i neosviješteno s obzirom na konačnu cijenu, što u likova rađa tek nespokoj i nelagodu; u Gerovca je to mir poslije rata, s jasnom sviješću o pogubnim posljedicama i za pojedinca i za društvo.

Roman Razbijeni čini devet obujmom ujednačenih poglavlja, s devet različitih pripovjedača u prvom licu koji iznose svoje viđenje nekih događaja u kojima su skupa sudjelovali; riječ je dakle o tipu pripovjedača kao fiktivne osobe koja pripada predočenoj romanesknoj zbilji (prema H. Markiewiczu). Fragmentarnost, razbijenost njihovih priča podupire temeljnu metaforu iskazanu u naslovu djela. Tko su zapravo ti razbijeni iz Gerovčeva romana? Razbijeni su u psihičkom, a ponekad i doslovno u fizičkom smislu pojedinac, obitelj i društvo u cjelini. Stranicama romana defiliraju sve sami društveni marginalci i autsajderi, odreda životni gubitnici, s razorenim brakovima, preljubima i nevjerstvima, s izgubljenim iluzijama i sumnjivim prijateljstvima; zarobljeni alkoholom i drogom, zapleteni u mrežu organiziranih nasilnika, dilera, svodnika, ucjenjivača, kojima pak manipuliraju pojedinci iz tajne policije, oni ne vide izlaza pa ga više i ne traže.

Gerovac je napisao šokantan roman o hrvatskoj društvenoj zbilji, koji je i antiratni roman jer izravno upire u uzroke iz kojih je zlo metastaziralo. Toj svojoj nakani, da potrese čitatelja i tako upozori na dramatično stanje stvari u društvu, autor je podredio svu svoju literarnu strategiju: izbor likova, oblikovanje situacija u kojima se oni susreću i razrješuju međusobne odnose, brutalan vokabular, depresivne atmosfere, maloljetničko i obiteljsko nasilje i nasilje organiziranih grupa. Jedan od ženskih likova u Razbijenima ovako opisuje tematski okvir romana: „Zar misliš da je slučajno što je najveća smrtnost od raka baš na bivšim ratnim područjima? Tomu treba pribrojiti alkohol, droge, samoubojstva, sve se nataložilo. Svaki metak i svaka granata možda nas nisu pogađali izravno, ali nisu ni promašili. (…) zar misliš da se traume neće vući generacijama. Djeca bez očeva, udovice bez muževa, muževi bez poslova, društvo bez temelja.“

Poput redatelja crnih filmova, koji su za svoju interpretaciju društvene zbilje rado posezali za opskurnim interijerima, scenama smještenim u noćne, tamne, zlokobne ambijente, likovima iz polusvijeta ili društvenim marginalcima i bizarnim tipovima, poslovima izvan zakona ili morala, i sl., tako i Gerovac za svoj prozni film noir bira strogo određene, funkcionalne detalje. Smisao je takvih akumuliranih detalja ne da stvore iluziju života kao svojevrsna amalgama dobrih i loših trenutaka, iluziju koja bi sugerirala da u ljudskom životu osim mračnih strana ima i ponešto ohrabrujuće, nego da svoju (samo) negativnu energiju, dakle hiperboliziranu, usmjere prema čitatelju i izbace ga iz stanja ravnodušnosti, situacije da „nikog nije briga“. Konačni je cilj – i samo se u tom kontekstu može razumjeti kao književno legitimno autorovo ustrajavanje na mračnim slikama svakodnevice – da se u čitatelja probudi osjećaj za pravdu, za razlikovanje dobra i zla, za razumijevanje.

Gradeći roman na relativno jednostavnoj priči, s dvjema fabularnim linijama, od kojih jedna govori o drami obitelji koja se raspada, a druga o organiziranju tajne primopredaje novca korumpiranom političaru, Gerovac je u igru uveo brojne aspekte suvremenoga života, mnoštvo likova i čak tri generacije. Upravo baveći se specifičnom problematikom različitih naraštaja jedne porodice – oca Saše kojemu su žena i sin postali neizdrživ teret; majke Lee koja je izgubila posao, propila se i sanja o tome da spali muža; sina Marka koji ima velikih problema u školi, nasilan je i već se susreo s drogom i alkoholom; djeda Bere i njegove „staračke komune“ – Gerovac je vrlo vješto i vrlo uvjerljivo pokazao, birajući namjerno samo crne strane života, kako je hrvatsko društvo teško bolesno i krizom premreženo na svim razinama. Pojedini pak žestoki i beskompromisni detalji romana (korumpirani političar Župan, opskurni tajni policajac Kinfa, Mirin dijalog s velečasnim, zasićenost teksta psovkama) stoje usuprot vladajućim političkim, religijskim i estetičkim normama, oni se implicitno kritički odnose prema stvarnosti, pa se i to može shvatiti kao još jedan element Gerovčeve strategije da zaokupi čitateljevu pozornost.