Revalorizacija regionalnog

Niz od osamnaest studija i članaka koje je prošle (2009) godine objavila Anica Bilić, ravnateljica Centra za znanstveni rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Vinkovcima, pokazuje autoričin znanstven pristup obrađivanim temama i autorima već na razini oblikovanja svakog od tekstova u knjizi jer svi slijede strukturu: sažetak – ključne riječi – uvod – tekst – zaključak – sažetak i ključne riječi na engleskom jeziku. Osim što doprinosi preglednosti tekstova nejednake duljine (od deset do trideset stranica), znanstveni stil nudi osnovne informacije o autorima književnih djela i pojedinim aspektima njihova stvaralaštva, što je nužno jer je uglavnom riječ o slabije poznatim imenima hrvatske književnosti. Naslov Zapostavljena književna baština ne odaje tu nacionalnu, ali ni regionalnu i vremensku pripadnost, jer je u knjizi riječ pretežno o autorima koji su stvarali u devetnaestom i prvoj polovici 20. stoljeća, a podrijetlom su iz istočnog dijela Hrvatske.

Na usredotočenost prema književnosti jedne hrvatske regije koja se pokušava sagledati u širem kontekstu upućuje već intrigantna prva rečenica knjige, koja je svojevrstan odjek naslova uvodne studije Zašto su mali pisci prešućivani u hrvatskoj književnoj historiografiji?: „Zašto u književnim povijestima i pregledima nastalim u XX. stoljeću nismo mogli pronaći imena pisaca poput Josipa Karlovića (1853–1905), Mladena Barbarića (1873–1936) ili Josipa Crepića Aurela (1890–1940)?“ Autorica problemu pristupa iz postmoderne perspektive pokušavajući nadvladati određenu „napetost između internacionalnoga, nacionalnoga i regionalnoga, što je evidentno i u samim terminima svjetske, nacionalne i regionalne (zavičajne) književnosti, a osobito nacionalnoga i regionalnoga u hrvatskoj književnoj historiografiji“ te ispomažući se razmišljanjima Antuna Barca o „veličini malenih“ i Vinka Brešića o „novom regionalizmu“ u hrvatskoj književnosti dolazi do zaključka o lakšem ulasku malih pisaca u književnu povijest i znanost u postmodernom stanju, na čemu temelji dalje istraživanje.

Uvodni je tekst jedini koji nudi općenit pregled zapostavljene (hrvatske regionalne) književne baštine, ali njegove se teze kao provodne niti provlače pojedinim studijama i člancima, primjerice u analizama djela autora spomenutih u uvodnoj rečenici (Karlović, Barbarić, Crepić Aurel). Proza Josipa Crepića Aurela podvrgnuta je iscrpnoj lingvističkoj analizi da bi se odredio utjecaj zavičajnog idioma. U analizi je poseban naglasak na frazeologiji štokavsko-ijekavskog književnog idioma, što je posebno zanimljivo u kontekstu hrvatske književnosti u kojoj se uvođenje štokavskog narječja za osnovu standardnog jezika u nekih pisaca već od preporodnih vremena vidi kao udar na književnosti na čakavskom i kajkavskom narječju, zapostavljajući autore koji su ostajali uz štokavski idiom. Crtice iz prošlosti Šarengrada Mladena Barbarića razmatraju se uz pozivanje na Logiku književnosti Käte Hamburger (inače najprisutnije teoretičarke u knjizi) kao djelo „između historiografije i fikcije“, slično kao i (izvan)tekstualni status njegovih pučkih igrokaza, a Josip Karlović spominje se u kontekstu svoje majke, rodoljubne i dječje pjesnikinje Anke Marjanović.

Osim kao sin Anke Marjanović, Josip Karlović navodi se i kao jedan iz skupine iločkih pjesnika u posljednjem tekstu knjige, Hrvatska baština u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Analiza književnosti te županije u knjizi ne ostaje samo na autorima i piscima nego se širi i na historiografski diskurs koji je često u središtu autoričina zanimanja, najvidljivije u dvama tekstovima o iločkom i vukovarskom svecu (Bono i Ivan Kapistran) i njihovoj ulozi u hrvatskoj književnosti i publicistici. No autorica se historiografskim pristupom ne koristi samo kao sredstvom za analizu postojećeg stanja nego i za njegovu kritiku, primjerice u ocjeni važnosti Ivana Kozarca i literarne Slavonije: „Premda je napisao nekoliko književnih djela antologijske vrijednosti, položaj Ivana Kozarca u hrvatskoj književnoj povijesti ukazuje na status drugorazrednosti, provincijalnosti i inferiornosti ne samo njegova opusa nego i kontinentalnoga književnoga diskursa prema mediteranskom književnom diskursu.“ Tekst o Kozarcu uvršten je uz još nekoliko članaka o „mikrotoponimima“ vinkovačkoga predgrađa Krnjaša i zavičajnoga predjela Šokadije, gdje se slavonska književnost pobliže razmatra kao tematski čvrsto povezana s tlom barem od trenutka kada je Relkovićev Satir pokudio Slavonce zbog njihova odnosa prema zemlji nakon odlaska Turaka.

Vrijedi svakako još spomenuti i dvije pomne analize teksta s početka knjige, koje neupućenom čitatelju nude izvrstan uvid u prostor okolice Požege iz stihotvorno zanimljive (asonance, aliteracije) zavičajne pjesme Ota Šijakovića Kolo gorah te intertekstualni pogled na Još jednu slavonsku „Juditu“ Roberta Kauka. U tom tekstu nalazi se zaključak karakterističan za cijelu Zaboravljenu književnu baštinu, u kojem se postavlja opreka između zapostavljene baštine i često spominjane mediteranske bašćine: „Kaukova ‘Judita’ nije zauzela istaknuto mjesto među narativnim žanrovima u stihu te je brzo pala u potpuni zaborav od kojega ga pokušava djelomično spasiti ovaj članak (...) ako ni zbog čega drugoga, onda stoga što je za hrvatsku književnost tako važna tematika doživjela još jednu aktualizaciju i žanrovsku transformaciju, pokazavši kamo je dospio model biblijskoga epa začetoga s Marulićevom ‘Juditom’.“ Takvo sagledavanje cjelokupnog razvoja nacionalne književnosti iz njezina po narječju dominantna, ali ipak naizgled zapostavljena odvjetka uspostavlja zanimljivu i novu perspektivu iz koje se mogućnost revalorizacije zapostavljenoga pokazuje kao bitan i koristan projekt za hrvatsku književnost, čiji bi u knjizi naznačen sljedeći korak mogao biti obrađivanje regionalnog i zavičajnog kod poznatijih i priznatijih kritičara i autora kao što su Vladimir Lunaček, Josip Kosor ili Antun Gustav Matoš.