Ponavljanje bez ponavljanja

Često u usmenim i pisanim iskazima uočavamo primjere smisaonoga ponavljanja. Gdjekad je ono u suprotnosti s jezičnom ekonomijom koja pretpostavlja što kraći i sažetiji iskaz, a gdjekad je motivirano željom za afektivnim isticanjem komunicirane informacije, činjenice ili ideje. Ovom prigodom želim podsjetiti na dva oblika smisaonog ponavljanja koja se u iskazima umješnih govornika i pisaca iz jezične nespretnosti promeću u stilske figure. Riječ je o sinonimiji i tautologiji.

Čas i hip

Sinonimijom se naziva pojavljivanje dviju ili više bliskoznačnih riječi ili izraza u stihu, rečenici ili kraćem segmentu iskaza. Sinonimi pritom podcrtavaju informaciju, pojašnjuju potencijalno nepoznat pojam, upozoravaju na kulturu, elokvenciju i karakter govornika, pridonose ekspresivnosti i stilskoj eleganciji iskaza.

Tautološki reklamni slogan

Jacques II de Chabannes, gospodar dvorca La Palice, po kojemu je lapalisada dobila ime

Jezikoslovci sinonime razvrstavaju prema različitim kriterijima. Jedna je od preglednijih podjela ona Bernardine Petrović. Ona razlikuje: prave sinonime (veseo-radostan), varijantne sinonime (vlak-voz), sličnoznačnice (psovati-kleti), tuđice (zrakoplov-avion) i tvorbene sinonime (slušatelj-slušalac). U hrvatskome jeziku sinonimija ima bogatu povijest. Pojavljuje se najprije u srednjovjekovnim tekstovima i usmenoj književnosti, gdje susrećemo izraze poput čas i hip, sram i stid, gnjev i srditost, jad i čemer, tuga i žalost, oganj i plamen... Riječ je o sinonimiji „čija funkcija nije objasnidbena, već afektivna s izrazitom stilogenošću sadržanom u pojačavanju dojma o iskazanom značenju“ (Hercigonja). Kasnije je ova pojava prodrla u gotovo sve diskurze, npr.:

– Govore i pričaju o Salominoj pohoti. (P. Selem, Doba režije)

– Implantat ili usadak je materijal stavljen u čeljust. (Vita)

– Čestitke vrhunske kvalitete za svaku zgodu i priliku možete pronaći... (reklama)

– Definitivno, posve, skroz do kraja nije mi jasan konac ovog posta. (blog)

U navedenim primjerima sinonimijom povezani izrazi pripadaju istoj vrsti riječi i pojavljuju se zajedno. Međutim, mogu se pojavljivati i na različitim mjestima u stihu ili rečenici i postati uporištima raznovrsnih oblika estetizacije iskaza, npr.:

– ... jedini jastuk gdje se može počinuti: jastuk domaćeg krova, meki, topli vanjkuš zagrebački! (A. G. Matoš, Kod kuće)

– I dok srpski fudbal pluta u prosječnosti, hrvatski nogomet doživljava trenutke najveće slave. (T. Židak, JL)

U oba slučaja naglašavaju se razlike među sinonimnim izrazima. U Matoševoj rečenici vanjkuš nije samo kajkavska inačica jastuka nego afektivna mistifikacija tog izraza koji se na koncu promeće u simbol zavičaja. U Židakovoj kolumni varijantni sinonimi fudbal i nogomet temelj su prigodne novinarske antiteze.

Madonina sinonimija

Iznimno artističan primjer karakterizacije lika postupkom sinonimije nudi roman Mirisi, zlato i tamjan Slobodana Novaka. U samo jednoj rečenici Madonine replike pojavljuju se četiri sinonimna para, od kojih su dva primjeri međujezične (hrvatsko-talijanske) sinonimije:

– Doveli su te ujutro da mi se pokažeš kako si čist i kako si dostojan, i ja sam ti rekla i obećala da ću te učinit, ako sve bude in ordine i u redu, učinit svećenikom, i da ću te, neka znaš, sam rekla, gledati i promatrati kako ćeš izvršavati u crkvi Božje izabranje i blagoslov od svete vode, la benedizion dell’ aqua santa, sam ti rekla...

Pojam sinonim u središtu je interesa stilistike. Moglo bi se kazati da su u stilistici sučeljena dva tipa njegove konceptualizacije. Prema jednome, u jeziku postoje različiti načini da se nešto izrazi te govornik, birajući između više mogućnosti da kaže isto, oblikuje svoj stil. Prema drugome, ne postoje dvije riječi koje bi u svim kontekstima značile posve isto, a kada bi se, kojim slučajem, pojavio takav leksički par, jedna bi riječ vrlo brzo nestala zbog logike jezične ekonomije. U kontekstu govora o figurama, druga je konceptualizacija nesumnjivo uvjerljivija. Upravo su različiti stupnjevi semantičkoga preklapanja ono što sinonimiju kao postupak čini poželjnom i uzbudljivom.

Sinonimiju kao govorničku figuru razvili su i opisali grčki retoričari i filozofi Prodik, Platon i Aristotel. Grci su je nazivali još epihiza i epimona, a Rimljani commoratio i communio nominis. U novije doba ovom su se pojavom bavili Frege, Russel, Wittgenstein, Carnap, De Saussure, Grice, Bally, Lyons, Genette, Goodman i dr.

Doslovno i nedoslovno udvajanje

O tautologiji (grč. ôáýôďëďăßá, iznova rečeno, istorječje) govori se u različitim kontekstima. U logici, tautologija je kompleksna, uvijek istinita, tvrdnja čiji predikat govori isto što i subjekt. Struktura tautološke tvrdnje može se predočiti formulom A = A. Npr:

– Ja sam onaj koji jesam.

– Sutra je novi dan.

Filozof Ludwig Wittgenstein konstatirao je da tautologija pripada simbolizmu jezika na sličan način na koji nula pripada aritmetičkome simbolizmu. Tautologija i njezina suprotnost – kontradikcija, zaključio je Wittgenstein, nisu slike stvarnosti i ne prikazuju nikakvo moguće stanje stvari: „Jer prva dopušta svako moguće stanje stvari, druga nijedno.“

U retorici i stilistici, tautologija je figura kojom se u rečenici, ulomku ili iskazu udvaja sadržaj već rečenoga. Ona se najčešće realizira kao mikrostrukturalna figura kojom mislima dodajemo riječi i izraze koji uvode pomoćne, podređene ideje te se tako ili što dodatno pojašnjava ili se uvećava iskazivačka energija.

Tautološko je udvajanje dvovrsno: doslovno i nedoslovno. Doslovno se preklapa s oblicima antanaklaze te ga pojedini retoričari (poput Fontaniera) tretiraju tzv. visokom antanaklazom kojoj je svojstven i visoki stil. Npr.:

– Zakon je zakon.

– Što je previše, previše je.

– Politika je politika.

Tvorci reklamnih poruka i slogana prepoznali su u doslovnome ponavljanju izniman nagovarački potencijal te rado posežu za njim:

– Domače je domače. Sljeme kao domače.

– Dobar proizvod je dobar proizvod (ma koliko mi šutjeli o tome).

U prvom sloganu tautologiju podupire evokacija na razgovorni frazem koji sugerira da zagovarana tvornica mesnih prerađevina ne nudi industrijsku hranu nego hranu pripremljenu s ljubavlju. Poruka tvornice cigareta istodobno propagira cigarete, blago polemizira sa zakonom koji zabranjuje njihovo izravno zagovaranje i urotnički komplimentira pušačima koji – unatoč nesklonu kontekstu – ustraju u svojoj navici.

Nedoslovno se udvajanje, među inim, pojavljuje u sljedećim primjerima:

– Hrvatska je europska zemlja!

– Pet milijuna – to je brojka!

– Ja sam čuo, i kažu mi ljudi.

– Kad je vedro i kad grije sunce.

Prva dva primjera su tvrdnje koje nude samorazumljiva pojašnjenja koja se tiču konteksta i iskazne perspektive. Druga dva primjera su stihovi iz usmene poezije koji za tautologijom najviše posežu iz ritmičkih razloga (oba stiha su deseterci). Nedoslovno je ponavljanje nerijetko uporište ludičnosti kakvu nalazimo u aforizmima ili grafitima. Npr:

– Razlika između mene i luđaka je ta što ja nisam luđak. (S. Dalí)

– Dobro je dok incest ostaje u krugu obitelji. (grafit)

Dijalogičnost tautologije

U pjesništvu, tautologija se realizira u granicama stihovne rečenice, fragmentu pjesme ili na razini teksta. Među inim, u pojedinim tekstovima Danijela Dragojevića i Tina Ujevića ona je izrasla u makrostrukturalnu figuru. Pojedine njihove pjesme premrežene su, naime, doslovnim i nedoslovnim ponavljanjima. Dubinsku strukturu Dragojevićeve pjesme Mjesto, njezinu sintaksu i semantiku obilježava doslovno ponavljanje. Tekst je oblikovan kao dijalog lirskoga protagonista sa samim sobom:

Jesam li tamo sâm? Da, tamo sam sâm.

Jesam li tamo u dvoje? Da, tamo sam u dvoje.

Jesam li tamo sa svima i sa svime što je tamo? Da, tamo sam sa svima i sa svime što je tamo.

Jesam li tamo sa svima i sa svime čega tamo nema? Da, tamo sam

sa svima i sa svime čega tamo nema.

Jesam li tamo kada me tamo nema? Da, tamo

sam i kada me tamo nema.

Tamo je svjetlost kojom se hrani početak i svršetak u stablu, golubu, kućama, tlu, nebu, kipu, prolazniku i meni. Tamo i ne znajući kažem hvala.

Ovaj začudni dijalog u funkciji je lirske ‘potrage’ za naslovnim mjestom (označenim prilogom tamo), za žuđenom točkom u prostoru u kojoj je u istom trenutku sve prisutno i odsutno, što je istaknuto na kraju pjesme kada je tautološkome udvajanju pridruženo i lirsko pojašnjenje. Ujević u Pobratimstvu lica u svemiru poseže za nedoslovnim preispisivanjem jedne rečenice drugom:

Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego

ti

koji nepoznati od tebe žive tvojim

životom

(…) Sa svakim nešto dijeliš, i više vas

ste isti.

(…) o vasiono! ja živim i umirem u

svijema;

ja bezimeno ustrajem u braći.

Pjesma je okupljena oko ideje međuprožimanja pojedinca i svijeta. Ujević višestruko formulira tu ideju, stvarajući prigodne kontraste i paradokse, te ustrajavajući na tautološkome prikazivanju.

Iako nudi već postojeće, za osnovni smisao iskaza nebitne informacije, tautologija diskurzu može priskrbiti ili profinjenost ili čistoću ili snagu ili energiju... Kada te „suvišne riječi“ nemaju nijedan od spomenutih učinaka, riječ je o stilskoj grešci. Recimo, u slučaju naziva Gradsko poglavarstvo Grada Zagreba suočeni smo samo sa zalihosnom konstrukcijom.

Živjeti do svoje smrti

Podvrsta tautologije kojom se izriče posve očita istina naziva se lapalisada. Riječ je o tvrdnji koja se podrazumijeva, koja je toliko zalihosna da njezino izricanje izaziva smijeh. Npr:

– Moj muž stari s godinama.

– Najbolji način da se kaže istina je – ne lagati.

– Djeca su mlađa nego roditelji.

– Umro je u subotu, zadnji dan svoga života.

Ponavljanje se u pravilu realizira na razini rečenice, i to tako da drugi dio rečenice informacijski udvaja upravo rečeno. Etimologija naziva lapalisada vezana je uz ratnika Jacquesa II de Chabannesa, gospodara dvorca La Palice. Kada je 1525. godine dotični poginuo, vojnici su u njegovu čast ispjevali pjesmu koja je završavala distihom:

Četvrt sata prije smrti,

on je još bio živ.

Humorni učinak ovoga distiha je slučajan, jer sročili su ga vojnici koji su vičniji rukovanju oružjem nego pisanju. No, njegova nespretnost i upravo groteskno (iako nenamjerno) ponavljanje bjelodane činjenice otele su vlasnika dvorca La Palice zaboravu i zauvijek ga vezali uz jedan retorički postupak. U hrvatskome jeziku učinak sličan učinku distiha francuskih vojnika izaziva distih šlagera koji je svojedobno otpjevao Ivica Šerfezi:

Svijet oko mene nek se vrti

živjet ću sve do svoje smrti.

Lapalisada je najčešće stilska greška, antifigura, i treba je izbjegavati. Međutim, ako se, recimo, pojavi u priči, romanu ili drami kao oblik karakterizacije lika, ona može postati figura s komičnim učinkom.