O jeziku početaka

Glagoljaška je tradicija početak kontinuirana razvoja hrvatskoga književnog jezika.

Glagoljički tekstovi od silnoga su značenja za hrvatsku kulturu i mnogi su postali upravo simbolima: Bašćanska je ploča „dragi kamen“ hrvatskih književnojezičnih početaka, Vinodolski zakonik najstariji je hrvatski i drugi po starini slavenski zakonik, Misal po zakonu rimskoga dvora iz 1483. hrvatski je prvotisak i prvi europski nelatinski i nelatinični tiskani misal. Prve su hrvatske početnice glagoljičke, srednjovjekovni tekstovi drugim pismenima, osobito ćirilični, često su prijepisi glagoljičkih predložaka, a renesansni su se autori uvelike ugledali u glagoljičko nasljeđe. Zahvaljujući glagoljašima hrvatski je jezik vrlo rano ušao u knjigu jer, iako odani sljedbenici rimokatoličke crkve, odupirali su se njezinu univerzalizmu.

Iz svega je jasno da bez referiranja na glagoljički korpus i njegova dobra poznavanja nije moguće razumjeti (ni napisati!) povijest hrvatskoga jezika.

Stjepan Damjanović, jedan od najistaknutijih suvremenih filologa, u plodnom se radnom vijeku najviše posvetio upravo problematici jezika srednjovjekovnih glagoljskih tekstova. Temeljitim i kritičkim pristupom, nastavljanjem na cijenjene jezikoslovce (Vjekoslava Štefanića, Stjepana Ivšića, Eduarda Hercigonju i druge), ali i argumentiranim vlastitim zaključivanjem, Damjanovićevo nas djelo približava (iako se sam od toga skromno ograđuje) cilju, razumijevanju najstarije hrvatskojezične povijesti.

U knjizi Jezik hrvatskih glagoljaša okupljeno je trinaest ranijih autorovih rasprava, nepromijenjenih, manje ili više promijenjenih ili tek prilagođenih, a slijede nakon uvodnoga teksta u kojemu se naznačuje okvir unutar kojega će se konkretni problemi promatrati. Najveći se dio rasprava odnosi na tekstove liturgijskoga korpusa, a manji dio ne, pa se baš raznolikim sadržajem i funkcionalnom usmjerenošću pojedinom problemu i može cjelovito pristupiti. Jezične osobitosti, unutarnje zakonitosti, razvojne i interferirajuće procese, kao i izvanjezične konotacije, istražuje na osnovi pojedinih jezičnih problema, a dekodiranjem jezičnih i nejezičnih pojava kroz sve razine, kombinirajući sintetski i analitički pristup, daje sustavan pregled glagoljičke pismenosti od njezinih početaka te sugerira nove smjerove filološkim kretanjima.

Poglavlje kojim se djelo otvara, Hrvatski glagoljaši i počeci hrvatskoga književnoga jezika, jezičnopovijesni je prikaz hrvatske srednjovjekovne pismenosti. Proučavajući tekstove pisane svakim od triju hrvatskih pisama (latinicom, glagoljicom, ćirilicom) stoljećima zaključuje o dominantnosti glagoljske pismenosti, što potvrđuje različitom (liturgijskom, pravnom, beletrističkom) namjenom tih tekstova. Zapaža nadalje kako se različitim idiomima dosljedno glagoljaši koriste upravo ovisno o namjeni teksta, iz čega zaključuje o visokorazvijenoj jezičnoj svijesti glagoljaša i poznavanju staroslavenske norme te dosljednoj porabi hrvatsko-čakavskih idioma (ovisno od karaktera zapisa: hrvatskocrkvenoslavenski u liturgijskim, čakavsko-crkvenoslavenski amalgam u beletrističkim, čakavski u pravnim i nekad beletrističkim tekstovima), stoga uvriježeno „neuki“ nisu mogli biti!

U idućem se poglavlju Damjanović pita jesu li hrvatskostaroslavenski, hrvatsko-staroslavenski i hrvatski tri oblika istoga jezika ili je svaki od njih zaseban.

Hrvatskostaroslavenski, jezik liturgijskih spisa, Bašćanske, Valunske i Plominske ploče, od 13. stoljeća bio je i književni jezik, što dokazuje njegova zastupljenost u tekstovima svih namjena (hrvatskostaroslavenkom jeziku posvećuje čitavo poglavlje), dok se od 16. stoljeća njime koriste samo u liturgiji. Uloga je toga jezika u hrvatskoj kulturi usporediva jedino s ulogom latinskoga, zato ne čudi da je bio popularan i pri traženju zajedničkoga slavenskog idioma, ali i ustanovljavanju suvremenoga hrvatskog standarda (Fran Kurelac i Riječka filološka škola). No ti su pokušaji nastupili prekasno da bi snažnije odjeknuli.

U poglavlju u kojem se bavi čakavsko-staroslavenskim interferencijama, na temelju korpusa tekstova 15. stoljeća, Damjanović izlaže iscrpnu gramatičku obradu grafijskoga sustava, fonemskog inventara, glasovnih (pozicijski uvjetovanih) promjena te morfološku analizu, ne zanemarujući ni dijakronijsku, razvojnu nit. Uočavamo ovdje metodološku osobitost, naime asimilacijskim pojavama autor pristupa na suvremen način – uvrštavanjem u formule kako je definirao Josip Silić.

Posebno mjesto zauzima više radova iste teme obuhvaćenih naslovom Glagolitica kajkaviana, gdje donosi popis glagoljičkih tekstova u kojima su prisutni kajkavski elementi, osvrće se na dosadašnja istraživanja te teme te proučava kajkavizme na fonetsko-fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj i leksičkoj razini.

U sljedećim poglavljima Damjanović se na primjeru reprezentativnih tekstova posvećuje konkretnim problemima – dakako gramatičkim, ali i stilskim, pa i književnopovijesnim.

Analizirajući jezik Bašćanske ploče, na temelju zakona otvorenih slogova koji je proveden dosljednije negoli u kanonskim staroslavenskim tekstovima, zaključuje da je pisana hrvatskostaroslavenskim jezikom, a ne, kako se filolozi dugo spore, „staroslavenskim s pokojom hrvatskom crtom“ (Franjo Rački), niti „starohrvatski s naslojavanjem osobitosti knjiškoga crkvenoslavenskog jezika“ (Vjekoslav Štefanić; slično i Branko Fuček).

Baveći se tekstom Regule sv. Benedikta opaža literarno nadarena prepisivača, ali uz stilske postupke bavi se i jezičnim pitanjima, analizom vrsta riječi tog „jezično šarenog“ dokumenta te uočava i probleme s prilagođavanjem tuđica (što je vidljivo iz nesustavna bilježenja pojedinih glasova). Jezik prvotiska, Rimskoga misala iz 1483, kao liturgijski predložak rabi za usporedbu takva jezika s jezikom neliturgijskih tekstova (Kolunićeva i Petrisova zbornika) i zapaža da su razlike kvantitativne, tek rijetko kvalitativne. Naime, popisi su jezičnih elemenata slični, variraju samo učestalošću.

Čak četiri teksta proučavaju pojedine aspekte zbornika koji nosi ime po prepisivaču Brozu Koluniću (Damjanović je i magistrirao temom o vokalizmu u Kolunićevu zborniku), bave se stilskom analizom propovijedi, refleksima jata, vokalom a te slogotvornim r i l. Posljednja dva teksta govore o glagoljičkim spomenicima izvan uobičajenoga prostora gdje smo navikli glagoljicu očekivati, u Lici te Bosni i Hercegovini.

Na kraju, usporedba samih naslova prve Damjanovićeve knjige Tragom jezika hrvatskih glagoljaša, i ovog, jamačno ne slučajno slična, pokazat će ne samo veću sadržajnu produbljenost nego i veću teorijsku sigurnost te velik pomak ka, itekako potrebnoj, cjelovitoj unutrašnjoj povijesti hrvatskoga jezika unutar istih korica.