Istražitelj pustinje

Branimiru Bošnjaku prošlogodišnje ovjenčavanje Goranovim vijencem nije bila samo svojevrsna rekapitulacija pjesničkog opusa, nego i dobro pogođeno akcentuiranje intenzivnoga stvaralačkog razdoblja, što dokazuje i njegova nova, nedavno objavljena, zbirka pjesama Izgubljen u internetu.

U nedavnom intervju Bošnjak je rekao da se „sve mora ponovno napisati“, a jedan od najzapaženijih njegovih stihova u posljednje vrijeme bio je da je „smrt resetirala svjetove“. Kondenzirano je to iskustvo stalnoga bošnjakovskog prosedea (dominantan je i u novoj zbirci) u kojem se svijet „rašiva i šiva“, dekonstruira pa rekonstruira. Njegov dekonstrukcijski postupak nije gotovo nikad usmjeren na podrečeničnu razinu pa logocentrizam ne nastoji izbjeći izmicanjem semantičkoga konteksta sama teksta, odnosno značenjskom mikrosegmentacijom. Prije je riječ o diskurziviranome (esejizacija poezije!) prokazivanju raznih Vrhovnih orijentira, koji obično, u represivnom reproduciranju Istog, iza sebe ostavljaju pustoš („Naknadne spoznaje koje smo / nastojali zaboraviti, a one nisu bile važne svijetu. / To je bio njegov nadolazeći nihilizam, korištenje / otpadaka ideologija, glad i jahači apokalipse kao / tvorci nereda iz kojih izranjaju vječni vladatelji“). Moglo bi se čak, ponešto pojednostavnjeno, reći da Bošnjak na konstruktivni (metodični, diskurzivni) način dekonstruira svijet kako bi ga onda, nakon provedene dekonstrukcije, ponovno konstruirao (zato je i nužna svojevrsna smrt svijeta da bi se tekst mogao „ponovno napisati“). Otvoreno je pak pitanje nije li i ta nova konstrukcija samo dio beskonačnaa ciklusa u kojem će i sama neizbježno postati tek podloga za neku novu dekonstrukciju, nije li to samo aktualiziranje nekoga, u davnini već ovjerovljena, kozmološkog kruga stvaranja i razaranja.

Koliko god Bošnjak pak načelno izbjegavao bilo kakvu ideologizaciju teksta, predobro je svjestan da i sama instancija lirskoga Ja gotovo nužno dovodi do značenjskih okoštavanja. Zato je neprestano prisutna i metatekstualna svijest koja dobrohotno relativizira i dosege sama pjesmovnog lirskog subjekta. On naime ni sam ne može pretendirati na neku proročansku ulogu u svijetu koji ionako, kako se kaže na kraju pjesme Svijet u razgovoru iz nove zbirke, „nitko više ne shvaća ozbiljno“. Ta se pak neozbiljnost svijeta, čije se tragedije neprestano pretvaraju u farse, najbolje može izreći, dakako, oksimoronima. Bošnjak to u zbirci Izgubljen u internetu dosad možda i najviše čini, izražavajući, ali i ironizirajući, neviđen stupanj zaglupljivanja kojim novi vladari konzumizma i tehnicizma uvode zahvalne podanike u vedru Apokalipsu.

S druge strane, koliko god ni sama rekonstrukcija ruševina ne podastirala kakvo čvršće i spasenjskije smisaono zdanje, Bošnjaku je i samo pisanje svojevrsna egzistencijalistička gesta koja smisao ne pretpostavlja nego ga stalno iznova stvara. Nije ipak toliko riječ o nekom sveopćem smislu postojanja koliko o parcijalnim smislenostima koje kao gejziri počesto i nepredvidljivo izbijaju iz teksta. Takve smislenosti mogu prhnuti čak i na najpustinjskijim mjestima kao što je tehnicistički otuđen računalni svijet pa će se Bošnjak – u nekom uživljavanju u ulogu mladih blogera, ali i njezinu nadvladavanju – i sam zateći u ulozi „istražitelja pustinje“ koji „zrno po zrno složit će svijet / isti od zrna do zrna / kako bi se potpuno razlikovao“. A pustinja – pa bila ona i internet – kao da ogoljelošću i svekolikom odsutnošću, paradoksalno, raščišćava teren i za kakvu, doduše teško odredivu, prisutnost. Upravo tu pada i riječ o pjesmovnom subjektu kao o „lutajućem duhu interneta“ s kojega sklizne plašt dana pa prebiva „duboko u mraku noći“, u kojem mu „nebeski krojači“ provjeravaju odjeću. Ne radi se tu, vjerojatno, o nekoj mogućoj onostranoj protegi, nego naprosto o onom nekazivom, Drugom, nekom prostoru koji ipak ostaje nezaposjednut farsičnim događanjima ovoga svijeta.

Ipak, u novoj zbirci pjesama dodatno je stanjen, u Bošnjaka ionako skučen, nadonosni sloj koji se u prethodnoj zbirci Svrhe malih stvari još mogao razmjerno frekventno locirati u, kako kaže Branko Maleš, „svijet Sitnoga i neambicioznu ljubav za Malo“, u kojemu „zasad kapital ne pronalazi veći interes pa je nužna instrumentalizacija izostala“. No zbog iznimne brzine i intenziteta sveopće konzumerizacije i virtualizacije života, pjesnik iz zbirke u zbirku može samo ustvrditi da je sve manje toga – da ne kažemo da nije ništa – ostalo izvan njihova zapravo smrtonosnoga dosega („Svi nastoje / biti jednostavno pripravni na brisanje / i nestanak // Internetska kosačica bez želje / smrtonosno odmorna / ne prepoznaje više lica / samo virus nespokojne smrti“).

No raspršenje svake iluzije o svijetu, koji je to više distopičan što je više imao utopijske ambicije, pjesnika kao da vodi do smrti kao zadnjeg zrcala u kojem se treba ogledati. Tek će ona, kako kaže Bošnjak s Cezareom Paveseom, „imati tvoje oči!“. Smrt je, dakle, ipak ono drugotno, nesvodivo za ovu posvemašnju imitaciju života kojoj svjedočimo. Ta je smrt, paradoksalno, ono drugotno i za samu fizičku smrt koje se toliko bojimo („Konačno, ona je drugo lice sreće: nudi nam / lijek od bolesti koja je ona sama, omotana kao / zmija oko našeg srca igra se tom ‘sitnicom’ udaha / i izdaha, našim disanjem koje je uvijek i velika / metafora. Konačno pustite nas disati!“). A pjesničko disanje, kao uostalom i duboko ljudsko, Bošnjak je doista i u ovoj knjizi dodatno usavršio u, kako kaže, „nepristojnom druženju sa smrću“, u kojem se „urušavamo u sebe“.

To je druženje posljedovalo poezijom otrežnjujućih uvida, koja je postala dovoljno iskustveno, misaono i izrazno snažna da se pohrva s krajnjim koordinatama svijeta i teksta – životom i smrću, zbiljom i virtualnošću, trošivošću i vječnošću, jezikom i onim što jeziku nije dostupno. Toj su poeziji, koja neprestano proizvodi, ali i dovodi u pitanje i vlastiti tekst, istodobno dostupni svi registri stvarnosti, izražajnosti i tekstualnosti. Ona će tako u svoju snažnu procesualnu centrifugu uvući gotovo posve apstraktnu diskurzivnost, zatim u prvom redu sinegdohično mišljenje u slikama, posvemašnju detaljističnost, ponešto hermetizirane resemantizacije i aktualizacije antičkih mitova, kao i olakšano ironiziranje ili inventariziranje sitniša svakodnevice.

Baš zbog spomenute dekonstrukcije i konstrukcije svijeta, zbog neprestana šivanja i rašivanja vlastitoga teksta, odnosno trajne metatekstualne zapitanosti o njegovoj procesualnosti, Bošnjakove su poetske forme načelno otvorene. One su prije neka navikom utisnuta sjećanja na načine pjesničkoga oblikovanja kao što su pjesma slobodnoga besjedovnog stiha, pjesma u prozi, poetski mikroesej, nego što su bilo kakva izvanjska stega iznutra motiviranim pjesničkim učincima. Bošnjakov tekst tako posve slobodno, no iznimno usredotočeno i iskustvom usavršeno, pulsira od pomno doziranih značenjskih igara do složenih rečeničnih lukova koji spajaju svjetove. Sudeći, dakle, prema novoj zbirci pjesama Branimira Bošnjaka Izgubljen u internetu, sva je prilika da aktualna hrvatska poezija u mnogim svojim vidovima postaje superiorna intelektualna i iskustvena djelatnost s najboljim plodovima od pjesnika koji su do najvećega majstorstva unutar vlastite poetike došli njezinim dugogodišnjim pa i višedesetljetnim postupnim ovladavanjem.