Imperij i ostali/ostalo

Knjiga se zove Melankolija imperija. Na prvi pogled ništa neobično. Ali na drugi pogled – ništa obično. Čitatelj kojemu je do stanovite tekstualne udobnosti razložno će pretpostaviti kako je posrijedi naslov što nagovješćuje melankoličnu refleksiju odsutnosti imperija. Napokon, i autor, Roman Karlović, u eseju u knjizi pod istim naslovom sugerira kako je „nostalgija za mitskim imperijalnim Drugdje trajni basso continuo raščarane duhovnosti liberalne demokracije“. Ali vraga. Kada se ostavi za sobom taj, inače i više nego lijep tekst, postaje očito kako se u knjizi ne raspravlja o investicijama sjećanja u odsutno, a poželjno nigdje/nitko, nego, naprotiv, u sve prisutno svagdje/svatko, ovdje/sada, što luciferski inteligentno (a kako bi drukčije), meandrira između svojih epohalnih izuma kao što su satelitsko uhođenje života, medijsko zavođenje ili guantanamska proizvodnja istine. U brojnim pristupima modernosti i modernizaciji nerijetko je ostalo „zaboravljeno“ kako spomenuti par, osim javno naglašenih, „lijepih“, obilježja ima i nekolika, što u svakoga trijeznoga čiji strah još nije podmićen izazivlje barem nelagodu. Ta je obilježja moguće sabrati na zajedničko ishodište: logorski aspekt modernosti. Reći, dakle, da je modernost zajamčeni antibiotik općega spektra za gašenje logorske infekcije nije odveć različito od zagovora kakve druge, jednako precijenjene, kurative. Satelitsko uhođenje i medijsko zavodništvo stavila je carskim voljama na raspolaganje upravo – modernost.

Trajni predmet sjećanja

Ipak, treba biti pravedan, a to autor i ne propušta. Carstvo je u igri prije zapadne modernosti. Već činjenica da je ono trajnim predmetom sjećanja nagovješćuje njegovu pripadnost teže potrošivim, malo je reći mitskim, orijentirima. Podsjetimo. Carstvo je predložak upravljanja i vladanja s četiri istaknute odrednice. To su: prostorna neomeđenost; nadnaravna misija; vojno mjerilo efikasnosti institucija; građanska udobnost. Rabimo li ta četiri glavna mjerila s nešto priručne pameti (a ona je ionako preporučljiva u analizi bilo koje moći), lako je uočiti da pomažu, kako i autor podsjeća, izravnije odrediti „grandiozne civilizacijske monade“ što ih u svakodnevnom govoru prigodno označujemo riječju: svijet. Pa velimo: rimski svijet; kineski svijet; britanski svijet; zapadni svijet... Čitamo li, s dužnom sućuti, tekstove Béle Hamvasa o veličini simbolične zalihe „zlatnog vijeka“, nije teško uočiti kako je ona teško odvojiva od – sjaja carstva. Prednost je „zlatnog vijeka“ što tamo svi sjaju, ako se hoće, gore, pa sjajem, ili plamenom, čuvaju i svoju neprozirnost, ili, ako se hoće, „nulto stanje“ iz kojega, kako odaberu, mogu djelovati i kao Realnost, s velikim R, i kao Nadrealnost, s velikim N, ukratko, kao neprozirni zavičaj – same zavičajnosti. U knjizi Aleksandrijski kvartet Lawrencea Durrella, koju i autor spominje, Carstvo nije tema. Carstvo je energijsko i jezično polje gdje su, pazite, ne samo zabilježene nego i „logične“, pače očekivane, spasonosne preobrazbe sa sretnim svršecima (slijepe sestre u sretnu ženu, bezruke žene u uspješnu slikaricu...). Činjenica da je to isto, aleksandrijsko, povijesno motreno, britansko carstvo izumilo logor kao tehnički manje uglađena pretka guantanamskoga zatvora ili u međuvremenu fordovski usavršene nacističke industrije smrti, u toj melankoličnoj inventuri ne uzimlje se u obzir. Pa neka ne zvuči cinično: ne treba se ni uzeti. Nije razlog tomu amputacija kritičkih uvida u demonsku, „lucifersku“ stranu Carstva. Ona je, pa ma što mi mislili, zorna već od trenutka kada su carstva postala svjetsko-povijesnim svjetovima, pa je povijest njihovih žrtava najtočnija povijest njihova sjaja. U melankoličnoj inventuri Carstvo se ne uvlači u priču radi ovakve ili onakve optužbe. Nego radi jedne vrsti, možda, katarzična uvida (premda osobno sumnjam u moć katarzična postupka kada se rabi u terapeutičke svrhe), koji se završava ocjenom: Šteta. A toliko lijepih gesta... Na toj podlozi, baš kao Istanbul u knjizi Orhana Pamuka, imperij se promeće u – umjetninu. U njoj odzvanjaju glasovi i onih „gore“ i onih „dolje“, ali sada premješteni u nadmoćnu trajnost priče. Čak i ne nužno velike, kako inače zahtijeva tekuća politička operativa.

Što je u knjizi?

Autora, dakako, ne zanima tek melankolična preobrazba imperija u umjetninu, a time, jer je posrijedi neuklonjiv rizik, i u – strašilo. (Sjetiti se samo Immanuela Kanta, kada raspravlja o estetičkom dojmu što ga izazivlju prirodne sile. Taj je dojam neodvojiv od – užasa. Budući da se i imperiji u pamćenju ustaljuju s „prirodnom“ trajnošću, i oni, predvidljivo, obuhvaćaju zalihu zastrašujućeg.) Autora zanima mehanizam imperija u suvremenim, navodno globaliziranim i otvorenim, mrežama i odnosima. Koliko je vidljivo, on razlikuje pet osnovnih razina tog mehanizma. Prvi mehanizam je, još u Maxa Webera, valjano opisana birokracija: netko mora dnevno upravljati. Ali Weber nije odveć pozornosti obratio na drugu razinu Carstva: sadiste u logorima, gdje Carstvo, budući da djeluje sa svjetsko-povijesnom svrhom, i doslovno ubija Boga u... Drugima. Treća je razina reprezentacijska. Na njoj se rabe veliki označitelji astralnoga temelja Carstva: najčešće su to kraljevski likovi, parlament, nacija, humanitarna intervencija, i srodni. Četvrta je razina korisnici označitelja, ali i udobnosti, Carstva, dakle, građani. Peta je razina odnos Carstva s javnošću, ili, drukčije, javno zavodništvo.

Spomenute razine posredno upućuju na stav kako mehanika suvremenih carstava/Carstva kao općeniti regulativni okvir rabi demokraciju. Inače bi peta razina Carstva bile nepotrebna. A i četvrta razina, korisnici glavnih označitelja, bili bi, kao u „klasičnim“ carskim mehanizmima, rubni. No Carstvo time nije suspendirano. Naprotiv, ono se tako reproducira. Pa je posve uvjerljiva ocjena jednog „ciničnog“ komentatora kako slobodni/stranački izbori u zoni Carstva ne mogu ništa promijeniti, jer kada bi mogli, bili bi smjesta – ukinuti.

Okrutnost unatrag

Sukladno tomu, na djelu je umreživanje i ponavljanje posebnih likova zbilje carstva. Na tom tragu vrsni su tekstovi o krizi školstva, decentralizaciji novih medija, o zabavnoj glazbi o svojevrsnoj „industriji gnosticizma“. Komentirati svaki od spomenutih tekstova posebno nije moguće u okvirima kratka osvrta, kao što je ovaj. Spomenuti je tek da autor, analizirajući spomenute sektore zbilje, zagovara viševrsna stajališta koja uvjerljivost crpe iz veze s viškom kognitivnog i simboličnog kapitala, da pokrademo sama autora, nužna u točnu razumijevanju ne samo prakse Carstva nego i pojedinih modaliteta kritike kao drugovrsnih likova prakse tog istog Carstva. Ili, drukčije rečeno, osim dekonstrukcije samih praksa, u promatranim slučajevima stanovitog skupa institucija: škole, medija, kulturne industrije, potrebna je i dekonstrukcija brojnih kritičkih refleksija tih praksa, jer su, nerijetko, te kritičke refleksije ostajale ispod razine postojeće prakse ili su zagovarale premještanje u preinačene, ali u bitnom već prošle, likove Carstva. Na tom tragu brojni primjeri, nerijetko i razvikanih, kritičkih pristupa srodniji su okrutnosti unatrag, nego što su mjerodavni pristupi uporabljivi u praktičnu poslu. Da je i hrvatska institucionalna praksa premrežena takvim „kritičkim“ pristupima, nije ni potrebno posebno dokazivati.

Carstvo u tranziciji

Posebni dio knjige odnosi se na specifični način aktualne obnove likova Carstva na istočnoj europskoj periferiji, iliti na tranzicijskom području. Specifičnost je u tome što se likovi Carstva, koje se demokratski legitimira, ma što to značilo, na spomenutom području ostvaruju aktivnom suradnjom s tvorcima i nositeljima dojučerašnjega konkurentskog carskog modela, komunističkog, koji je u teorijskoj perspektivi oprečan, ili disjunktivan zapadnom carskom modelu. Autor bi rekao kako je posrijedi odnos između nenaoružanih i naoružanih proroka, dodajmo s nešto prigodne točnosti: narodnih kapitalista i narodnih batinaša. Paradoks je u tome što su zapadni upravljači Carstvom procijenili kako su im valjani partneri na tranzicijskom istoku činovnici i sadisti bivšeg carstva, a ne „samonikli“ lokalni „liberali“, „nacionalisti“, i ostali lokalni isti, koji su se ovako ili onako, kako su znali i umjeli, tom sada bivšem carstvu opirali. Utješno je, dakako, na što autor ne bez humora podsjeća, kako se povijest komunizma sada može studirati kao i povijest svakoga drugog povijesnog sklopa što je urezao važne tragove. No ta utjeha u hrvatskom društvu mora biti nešto skromnija. „Ono što začuđuje u načinu na koji hrvatski aktivisti na ljevici preuzimaju program zapadnjačke liberalne demokracije posvemašnja je odsutnost, u hrvatskoj inačici, njegova bitno antikomunističkog (podcrtao autor) usmjerenja.“ Nije posrijedi učvršćivanje samo sindroma razmahanoga F. T. Marinettija (pjesnik „ubojstva“ mjesečine, eda bi na kraju završio u Akademiji koja o mjesečini i nema tako loše mišljenje). Posrijedi je aktivni napor da se u hrvatskom društvu konzervira zaliha totalitarizma potrebna za dugoročno učvršćivanje periferijskih ili, kako autor sugerira, poluperiferijskih, likova Carstva. Na toj podlozi oblikuje se neočekivani paradoks: liberalni diskurs urasta u klopku funkcionalnog uključivanja u – obnovu totalitarnih mehanizama upravljanja. Brižni liberali, rekli bi naši boduli.

Uzme li se ta činjenica u obzir, lako je objasniti specifičnu hrvatsku konfuziju na tzv. desnoj strani političke zbilje. Budući da je javni jezik liberala zarobljen rekonstrukcijom manje vidljivih, ali nedvojbeno čvrstih, likova totalitarizma, kandidati za javno posredovanje „desnih“ modela dekonstrukcije totalitarnog nasljeđa, i njegove aktualne obnove, ostali su – bez teksta. Ili, poslužimo se ponovno književnim zemljopisom Carstva, točnije Kakanije Roberta Musila, stjerani su na položaj neartikuliranih govornika sa sjenom zločinačkog nasljeđa, kakav je u Musilovoj knjizi Moosbrugger.

Čita li se u tom ključu završni tekst, sjajno napisan: Imperij i svatovi, gdje autor ironično zaključuje kako, eto, u ulozi barbara s Balkana, koju nam je dodijelilo Carstvo, imamo i „sakrivenu“ kvaku: možemo jesti kolače, nameće se i neuklonjivi prigovor: Moosbrugger ne jede kolače. Iliti, u morlačkoj inačici: u tradiciji barbara su samo fritule. Drukčije rečeno: kolače moramo od nekoga dobiti. Ako se ne varam, tu vrst razmjene geopolitičkih fritula za dolarske kolače i više nego švercerski inteligentno rabio je Joža Broz. Njega, doduše, nisu ubrzano otposlali u onostranu slastičarnicu kao nebogu habsburšku princezu i francusku kraljicu, bio je jednostavno brži od množine, ali nemamo dokaza da će ponavljanje njegova pokušaja skoka u (vlastitu mu) slobodnu kuhinju barbarizacijom društva dospjeti dalje od – množenja barbara. No sada njihovi likovi više nisu prispodobivi likovima ružnih seljaka, tog tradicionalnog bazena barbarstva u ponoćnim tlapnjama i naoružanih i nenaoružanih proroka. Ako ništa drugo, likovna je naiva već odavno s njih zgulila demonske darove i vratila ih na mjesto prigodnih i ubogih lukavih kokošara iz zapisa Ante Kovačića. Prispodobivi su, naprotiv, reklamnim meštrima neprozirne bankarske matematike kakvi već polagano ulaze u novokomponirane galerije barbarstva i na središnjim adresama Carstva. Posve je nejasno razlikuje li ih publika od ostalih, ako je, dakako, ostalo ostalih, i ostalog.

O metodi pisanja

Karlovićeva je knjiga, vjerujem da se i vidi iz ovoga što je o njoj napisano, a još više, dakako, iz onoga što u njoj samoj piše, izvrstna knjiga. Namjerno pišem: izvrstna. Ne ciljam ni na kakvo posebno jezično stanje. Nego unosom toga t upućujem na važnost disonance u zvučnom totalitarizmu Carstva, na koju u lijepom tekstu o glazbenoj industriji upućuje i autor. E, ta je knjiga prelijepo disonantna. Optuži li me tko za nedoličnu uporabu riječi: prelijepo, baš me briga. Nasuprot brojnim analitičarima sklonim suvremeno autorsko množenje likova lijepoga tumačiti zamašnjacima „kasnog kapitalizma“, ne vidim ni jedan dostatni razlog da takvu redukciju uzmem ozbiljno. Zato i nudim gornju složenicu.

Knjiga je napisana postupkom gdje se u dobru smislu zrcali praksa interdisciplinarnosti. Ta je riječ, znamo, već zastrašujuća i po simboličnom autoritetu i po broju slova za izgovor, pa mogu biti optužen kako posežem za kognitivnim pendrekom ako, kojim slučajem, čitatelj ne vjeruje ponuđenoj ocjeni. Dakako, ni pisac osvrta, a još manje autor knjige, ne zaslužuju takvo što. Spomenuta se strahotna riječ odnosi, zapravo, na nešto jednostavno. Roman Karlović zamršena pitanja i teme o Carstvu, njegovoj prisutnosti i važnosti, napose za nas na periferiji/poluperiferiji, analizira i raspoređuje književnim postupkom odgovornim, ponajprije, a nije netočno reći, i isključivo, sklopu lijepog eseja. Esej nije, što se nerijetko misli, mučenička forma, ili forma pogleda iz žablje perspektive. Esej je uvjerljiv samo koliko je pisac istodobno beskonačno daleko i beskonačno blizu onomu o čemu piše. Pa i nije netočno da je zavičajnim mjestom ironije i tragova razlike, baš kao u prastaroj, a možda i lažljivoj, priči o Sokratu. Eseji su, kažimo to jezikom starog Carstva, lako konjaništvo dobre književnosti. Pa su i točna zrcala autorske kakvoće. Čitajte sjajne eseje Romana Karlovića.