Hrvatska ponovno uspješna u Leipzigu

ALIDA BREMER

Od 18. do 21. ožujka u Leipzigu je održan tradicionalni sajam knjiga, na kojemu je nastupila i Hrvatska. Nakon kraće stanke vodstvo na hrvatskom štandu preuzela je vrsna prevoditeljica i promicateljica hrvatske književnosti u Njemačkoj Alida Bremer. Evo što nam je rekla o ovogodišnjem hrvatskom nastupu u povijesnom gradu njemačkoga nakladništva.

Svaki put kad se u Hrvatskoj obavljaju pripreme za nastup na nekom književnom festivalu u inozemstvu nastaje gužva i pomutnja tko će birati i tko će biti izabran za obranu hrvatskih boja, kao da ih netko napada. Kako je to bilo ove godine prije nego što se bili određeni da predvodite hrvatsku književnost u Leipzigu?

Do pomutnje dolazi zbog nerazumijevanja o čemu je pri sajamskim prezentacijama u Njemačkoj zapravo riječ. Dok bi u Frankfurtu trebalo imati odlično prevedene kataloge na engleskom i njemačkom jeziku s probnim tekstovima koji se nude međunarodnom tržištu te ugovorene susrete s agentima i za otkup prava eventualno zainteresiranim nakladnicima iz Njemačke i drugih zemalja, u Leipzigu treba imati osmišljen program predstavljanja novih knjiga na njemačkom jeziku ili samih pisaca, koji prilozima u raspravama i programima sajma i festivala Leipzig čita mogu zainteresirati njemačku publiku i javnost, a time posredno i nakladnike. Uvijek se iznova iznenadim nad zbrkom koja nastane u Hrvatskoj; postoji zbilja kakvu pojedine osobe u Hrvatskoj zamišljaju i ona koju Nijemci na svojim sajmovima stvaraju, a te se dvije zbilje uopće ne dodiruju, a kamoli preklapaju.

Tko je donio odluku o tome da opet vodite hrvatski nastup na sajmu?

Ove godine obratio mi se Zdenko Ljevak iz Zajednice nakladnika i knjižara s molbom da sastavim program hrvatskoga nastupa. Kako sam ja za sajam ionako koordinirala nastup svih zemalja jugoistočne Europe, nije mi bilo teško odazvati se molbi. Zbog količine posla – koordinirala sam program s četrdeset autora, pripremala njemačko izdanje Betona, novina koje su izdali urednici internetskog portala elektrobeton.net (o čemu je onda odmah po zaršetku sajma pisao i berlinski TAZ), a i čitala korekture svojih prijevoda, koji su izlazili za sajam – nisam stigla razmišljati o mogućim napadima na mene u Hrvatskoj, odnosno unaprijed sam odlučila ne čitati hrvatske novine i komentare o Leipzigu. Ja sam inače valjda jedina prevoditeljica na svijetu kojoj je javno predbačeno da osobno poznaje pisce koje prevodi. Otprilike slične kakvoće bili su i svi drugi napadi na mene, pa sam odustala od razmišljanja o njima.

Nastupili ste, između ostalog, s malom antologijom prijevoda hrvatske poezije. O čemu je riječ?

Ova je antologija nastala u okviru projekta Poezija susjeda kao 22. antologija po redu, dakle projekt ima bogatu tradiciju, svoju publiku i svoje mjesto u okviru njemačke kulture. Ne bih je nazvala malom – to je sasvim pristojna knjiga zanimljiva sadržaja. Projekt se sastoji od više segmenata: Prvo urednik antologije, u ovom slučaju bio je to njemački pjesnik Hans Thill, odredi pjesnike s obiju strana (po šest iz svake zemlje), onda pjesnici pošalju originale (izbor od dvadeset pjesama) interlinearnom prevoditelju, to sam u ovom slučaju bila ja, potom interlinearni prevoditelj radi na prijevodu 120 pjesama. Ti se prijevodi onda šalju njemačkim pjesnicima, koji ih prepjevavaju, a otvorena pitanja rješavaju se unutar radionice u Umjetničkoj kući u Edenkobenu, gradiću u vinskom kraju na jugozapadu Njemačke. Prvi se rezultati prezentiraju u Edenkobenu i u Mainzu, u našem je slučaju to bilo u lipnju 2009, o čemu su naši autori pisali u časopisu TEMA, broj 5–6 (2009). Broj je uredio Branko Čegec, koji je bio i jedan od pjesnika s hrvatske strane. Ostali su pjesnici bili Delimir Rešicki, Zvonko Maković, Ivana Simić Bodrožić, Gordana Benić i Tomica Bajsić.

Kako sam ja sugerirala uredniku taj izbor, uistinu se nadam da to neće otvoriti tipične hrvatske rasprave o tome tko je meni dao pravo nekoga birati i slične. Pravo sam dobila od njemačkog urednika, to je prilično jednostavno. On je pak izabrao Nijemce – osim njega, prepjeve su pisali Ann Cotten, Urs Alleman, Karin Kiwus, Kurt Drawert i Hans Arnfrid Astel. Zatim knjiga – jako lijepo opremljena – izlazi kod izdavača Das Wunderhorn u Heidelbergu, predstavlja se u Leipzigu i ide na turneju po Njemačkoj – turneja traje godinu dana; Hans Thill pozvao je neke od hrvatskih pjesnika da se na nekim prezentacijama pridruže turneji. Zanimanje je za taj prilično poznat projekt veliko; nastup hrvatskih pjesnika u klubu naTo u Leipzigu to je dokazao.

S obzirom da živimo u vrijeme televizije i interneta, postoji li stvarno spomena vrijedno zanimanje za pjesništvo, pogotovo malog i nepoznatoga jezika kao što je hrvatski?

Poezija uvijek ima svoju publiku, a kad već govorimo o internetu, internetom se koriste pjesnici možda čak više od proznih pisaca, što pokazuje i projekt lyrikline.org, čiji su dio i hrvatski autori, a koordinator toga međunarodnog projekta za Hrvatsku je Zvonko Maković, koji je hrvatskim pjesnicima otvorio mogućnosti prezentacije u toj velikoj audiodatoteci svjetskih pjesnika.

Za sajam u Frankfurtu kaže se da je naglašeno komercijalan, dok je ovaj u Leipzigu više susretište autora i njihove publike. Kako su se snašli hrvatski književnici u tom nešto manjem Babilonu, u dodirima sa stranim piscima, u komuniciranju s publikom?

Odlično su se snašli, jer čak i kad su mladi, kao Marko Pogačar, koji je osim u Leipzigu predstavio svoju zbirku na njemačkom jeziku i u Berlinu u Literaturwerkstattu (gdje je održan nastavak programa Mali jezici – velike literature), svi oni imaju iskustva s nastupima po svijetu, a i kod kuće.

Izvjestitelji su zapazili da je knjiga neuništiva, što nas neobično veseli, te da mlađi svijet, unatoč zavodljivosti elektronike, ipak još poseže za Gutenbergovim izumom. Kakva su vaša zapažanja s tim u vezi?

Mislim da je mjesto knjige već više puta potvrđeno kao nezamjenjivo. Kao što ni film ni televizija nisu ugrozili knjigu – a vjerovalo se da će se to dogoditi, tako to nije učinio ni internet, iako su se s njim dogodile velike promjene u kulturi i komunikaciji. Dapače, mislim da anonimnost interneta i tekstova na njemu počinje sve više podcrtavati vrijednost autorstva.

Suradnja hrvatskih književnika s piscima iz bliže okoline, s kojima se bez poteškoća mogu sporazumijevati na razini svakodnevice, ali i preko literarnih tekstova, ipak ima i političke aspekte, posebice ako ih netko (zlo)namjerno traži. Jesu li vas dodirivale te političke sjene i kako ste im odolijevali?

Uopće me nisu dodirivale, dapače, ja sam naime koordinatorica cijeloga programa jugoistočne Europe – u ime Sajma i u ime fundacije Robert Bosch i mreže Traduki. Dakle, ja sam taj zajednički program osmislila i hrvatskim autorima unutar programa dala dostojno mjesto; kako je program bio središnje događanje cijelog sajma, o tome su izvijestili svi njemački mediji, a kako je Hrvatskoj u njemu pripalo istaknuto mjesto, jer je na kraju krajeva proizašao iz hrvatskog nastupa 2008, kad smo bili zemlja gost, mislim da je svako zlonamjerno komentiranje te suradnje jednako besmisleno i promašeno kao i domaća nagađanja koja bi se knjiga trebala u inozemstvu predstaviti – mimo svih običaja i očekivanja zemlje u kojoj se prezentacija događa.

Osim toga velika je prednost moći upoznati veselog i duhovitog Jetona Neziraja s Kosova ili razumjeti zašto je knjiga Ben Blushija postala bestselerom u Albaniji ili slušati kako Nataša Kramberger iz Slovenije čita svoje priče na njemačkom ili upoznati kritičnog i odmjerenog književnog kritičara Sašu Ćirića iz Srbije ili slušati makedonskoga glazbenika, sveučilišnog profesora i pjesnika Vladimira Maritnovskog, koji je doktorirao na Sorbonni, kako svira u etnogrupi zvanoj Baklava. Mislim da su i hrvatski pisci zaslužili da ih kolege iz regije upoznaju, a i da im je bilo drago upoznati druge.

Da tog programa i hrvatske uloge u njemu nije bilo, onda na otvaranju hrvatskoga štanda ne bi kao počasni gost sjedio Werner Wnendt, direktor Odjela za kulturu i komunikaciju njemačkoga Ministarstva vanjskih poslova, čovjek koji je niz godina proveo u Bosni i Hercegovini i na Kosovu i koji je izniman poznavatelj prilika u ovom dijelu svijeta. Kad bi hrvatska uloga bila drukčija, onda ne bi njemački mediji ovih dana pozitivno naglašavali da je iz hrvatskoga nastupa 2008. došlo do nastupa ove godine, kad je jugoistočna Europa postala tema u žarištu. Eventualna izolacija Hrvatske bila bi apsurdna i ulozi hrvatskog nakladništva i hrvatskih autora neprimjerena – Hrvatska se u Leipzigu predstavila kao avangarda upravo po pitanjima prezentacije na sajmu, nazočna je u Leipzigu od 2002. kao prva zemlja jugoistočne Europe koja je ovdje imala štand, imala je dosad najzapaženiji nastup kao zemlja gost, hrvatski pisci probili su led lokalnih medija, koji su počeli redovito pisati o njima. Godine 2007. Kreuzer (gradski magazin) na naslovnici je objavio fotografiju Ede Popovića, a od te godine hrvatski pisci počeli su s uspješnim velikim predstavljanjima u gradu, koja su uvijek bila dobro posjećena, broj prevedenih knjiga s hrvatskog na njemački posljednjih je godina daleko veći nego iz bilo koje zemlje iz susjedstva, Hrvatska je prva uvela gostovanja pisaca iz regije unutar svog programa i po mom mišljenju poželjno je da tako bude i dalje.

Svakoga bi trebalo veseliti da je Bosna i Hercegovina ove godine prvi put nastupila u Lepzigu. No u toj zemlji postoje tri jezika i tri književnosti, što zapravo ne bi trebalo biti sporno. S druge pak strane ima ih u Bosni, ali i izvan nje, koji to nastoje zataškati, prenaglašavajući zajedništvo. Ali ima i onih koji ništa zajedničkoga ne vide, posebice kad imaju pred očima posljedice posljednjeg više nego tragična rata, čiji ožiljci i danas bole. Kako ste vi doživjeli ovu premijeru književnostî iz Bosne i Hercegovine?

Hana Stojić, koja je organizirala ovaj i od njemačkih medija zapažen nastup Bosne i Hercegovine, pametna je, nadarena i obrazovana mlada žena, odrasla u Austriji i po svojim pogledima na svijet bliska mladima u Njemačkoj i Austriji te potpuno neopterećena razmišljanjima o podjelama ili jedinstvu među piscima iz Bosne i Hercegovine. Mislim da ju je više zanimalo kako će dizajnirati i na njemački prevesti razglednice na kojima su bila imena pisaca i po jedan citat, a koje su odlično izgledale, te kako će izdati najbolji katalog ove godine na sajmu – katalog koji je bio svojevrsna antologija suvremene bosansko-hercegovačke literature bez obzira da li zajedničke ili ne, nego što se opterećivala tim definicijama. S jako skromnim sredstvima uspjelo joj je ostvariti odličnu premijeru u Leipzigu, o čemu svjedoči i činjenica da je gradonačelnik Leipziga na svečanom otvaranju u Gewandhausu naglasio važnost tog nastupa.

Bila sam oduševljena i autorima koji su došli i načinom prezentacije i skromnošću Hane Stojić, koja je osim svega što je uradila u pripremnoj fazi, kao i u Leipzigu, za pisce iz Bosne i Hercegovine dodatno nesebično uskakala na sve nastupe na kojima je nedostajao prevoditelj, tako je npr. prevodila na hrvatskom štandu razgovor Hansa Thilla s Brankom Čegecom, Tomicom Bajsićem i Alijem Podrimjom o odnosu poezije prema takvim temama kao što su rat i politika. Haninoj generaciji osim toga mnogo su bliži ovakvi identiteti kao njezin – bosansko-hercegovačko-austrijski – nego pitanje stroga razdvajanja nacija unutar zemlje. Pisac Bekim Sejranović, rođen u Brčkom, odrastao u Rijeci, studirao je hrvatsku književnost, a danas živi u Oslu – i član je norveškoga Društva pisaca. Ulomak iz njegova romana, pročitan u Balkanskoj noći, publika je oduševljeno prihvatila...

Jesu li književnici i nakladnici iz Hrvatske i okolnih zemalja otišli kućama zadovoljni onim što su doživjeli i postigli u Leipzigu?

Mislim da jesu. Pjesnici iz antologije Koncert za led (nazvane po stihu Branka Čegeca), svi osim spriječenoga Delimira Rešickog, u kovčezima su nosili primjerke nove knjige, a njemački su pjesnici dobili na dar Temu i majice s natpisom Hrvatska 2010 – Koncert za led. I hrvatski su se autori čudili da ih je u večernjem predstavljanju u gradu slušala prepuna dvorana i uvjeravali su me da to u Zagrebu ne bi bilo moguće. No Leipzig je grad knjige i to je opet pokazao na najljepši način.