Dies Irae

Na dan Srdžbe, dan bjesnila

sažgat će se svjetska sila,

vele David i Sibila.

Kako li će sve se tresti

kada Sudac dođe sjesti

i svakoga skroz pretresti!

Čudan zvuk se s trublje vinu

nad grobišnu pustolinu,

da pred Prijestol svakog rinu.

Smrt i narav bit će u čudu

kad stvorenja stala budu

sučelice Sudcu i Sudu.

Pisana se knjiga nudi,

u njoj stoji sve, dajbudi,

zašto li se svijetu sudi.

Sudac kad se sudnje lati,

sve skriveno će se znati,

nekažnjenim ništa zvati.

Što ću jadan tada reći,

zaštitniku kom se uteći,

kad i prav će jedva prijeći?

Kralju, strepnjo veličajna,

darovniče spasa trajna,

spasi, česmo milodajna.

O Isuse, pomno pazi

na me, razlog tvojoj stazi;

tog me dana ti ne zgazi.

Išteš me u silnu trudu,

otkupnik na križu hudu;

tolik rad nek nije zaludu.

Višnji sudče, osvetniče,

otkupljenje tvoj dar bit će,

dan prijeboja još ne sviće.

Jecam, krivac ucviljeni,

lice s grijeha mi crveni,

klekoh, Bože, prosti meni.

Mariju si uzdigao,

razbojnika uslišao,

meni barem nadu dao.

Nevrijedna mi prošnja zbori,

ti je, dobri, dobrom stvori,

vječnim ognjem da ne gori.

Uz ovce mi stvori mjesta,

nek se skloni jarad bjesna,

postavi me sebi zdesna.

Pridruži me potom svima

utješenim prokletima,

nakon ognja blaženima.

Smjerno molim na strmini,

pepelom se srce čini,

evo kraja, ti me zbrini.