Vijenac 420

Književnost

Marija Crvelin, Zvijezde nad Kolimom, Bošković, Split, 2009.

Budna poetska promišljanja

Ljerka Car Matutinović

Pjesnikov put u misterij stvari i svega što ga okružuje trebao bi koincidirati s putom čitatelja koji bi, barem se tako očekuje – uz pjesnikovu pomoć – odnosno, uz pomoć njegovih pjesmotvora, trebao dosegnuti tu tajnu pjesnikova svijeta, razotkriti je i učiniti svojom. Poezija je rijetka i najviša emocionalnost koju homo sapiens može slijediti obogaćen iskustvom života i svijeta. A iskustvo pjesnika može postati i našim iskustvom uz uvjet da se mi – kao čitatelji – uzdržano i s diskretnom distancom identificiramo s pjesnikovim poetskim promišljanjima. Kad se poezija i istina svijeta podudaraju, kad se sustižu, onda je poezija u funkciji.

Pjesnikinji Mariji Crvelin ovo je prva zbirka, nakon što je dala Bogu božje, a caru carevo, našavši se, mogu reći, u još budnom životnom razdoblju u kojem doseže i uravnotežuje vlastita mjerila poznavanja svijeta i sebe u jezgrovitim i pročišćenim poetskim sintagmama:

Rođeni na nekom kamenu kamenjaru,

uvali, u nekoj uličici do koje teško dopire

sunce iako ga je puno nebo, postajemo dio

tog kamena, uvale, ulice, vezani okovima

nevidljivim i jakim.

(Nostalgija – nećakinji Mariji)

Sve nepravde, ali i ljepote svijeta i zavičaja, reflektiraju se u duši pjesnikinje koja u svojoj poetskoj i ljudskoj ravnoteži zna pronaći prave riječi:

Lora je sunce. I duboka modrina.

U prozirno i stakleno more

ja uranjam i izranjam

i hitam k Suncu (Lora – ocu Ivanu)

Usklađene kontemplativne refleksije zaziru od poetoloških konstrukcija, vjerujući svojoj unutrašnjoj, oduhovljenoj dinamici koja budna i senzibilizirana osluškuje:

Ali val sam koji nosi

u srži svoje biti,

u svakoj svojoj niti

živu iskru duha.

I moćnija sam od Rajne. (Pozdravljam Rajnu)

Poetsko sjećanje u pjesmama Marije Crvelin istinito je i odraz ispunjena srca, jer nije biljeg trenutka, nego postojano, prirodno stanje duše, zaodjenute u inteligenciju ljubavi:

Kamo s vedrinama,

maglinama i tminama.

Kamo s radostima

i bolima.

Kamo s toliko ljubavi.

Zar sve u grobnu raku?

(Kamo s toliko ljubavi – bratu Božidaru)

Unutrašnjom poetskom arhitekturom pjesnikinja ne pristaje na razne literarne mode, njezin je poetski govor jednostavan i otkriven (Udaljujemo se, To nisi bio ti, Vratite mi granu, Ali to ne zanima više nikoga).

Jednostavnošću oduhovljenih pokreta pjesnikinja niže stihove dijeleći ih prirođenom blagošću kao da lomi kruh za blagovanje. To je osviješteni ritual budnoga srca:

Svi su gradovi isti,

Sva su neba ista.

Sve je isto ravnodušno.

Čovjek stoji sam pod zvijezdama

sa svojom tugom

i vječnim čežnjama.

(U krugu – djeveru Josipu Pinu)

Pjesme Marije Crvelin posvećene i članovima obitelji svojevrstan su poetizirani album koji će davne dane otrgnuti od zaborava, od fenomena prolaznosti. U njima se povezuje nemir davne mladosti sa zrelošću iskustva. I upravo taj uznemireni duh što promišlja i propituje u kontrapunktu s vremenom koje žuri ne pristajući na nagodbe, ta jednostavna, transparentna komunikacija s čitateljem, smisao je ove knjige. I nužnost stvaralaštva da bi se potpunije živjelo, otkrivajući ono što nam je stvarnost uskratila i što nam uskraćuje u neumitnom paradoksu Vremena.


Vijenac 420

420 - 8. travnja 2010. | Arhiva

Klikni za povratak