Zijevalica mora zijevati

Zijevalica mora zijevati

Animacija lutke i scene opet u prvom planu? Pustolovine Toma Sawyera Gradskoga kazališta lutaka Rijeka – najbolja predstava Susreta

Bijenalni susret lutkarskih kazališta 22. SLUK (od 31. svibnja do 3. lipnja) u Osijeku ove godine na stanovit način nagoviješta povratak čistom lutkarstvu, u kojemu, pojednostavnjeno rečeno, ne bi više u prvom planu na pozornici bio glumac lutkar, nego lutka. Taj dojam pojačava i svečano otvorena izložba lutaka najvećega hrvatskoga kreatora lutaka i lutkarskih scenografija, Branka Stojakovića (1937 – 1992).

Nije neočekivano što se to događa baš u Osijeku, jedinom našem kulturnom središtu koje ima i sveučilišni studij lutkarstva, te je njegovih tridesetak studenata nastupilo na SLUK-u izborom iz ispitnih predstava, izazivajući u gledalištu odobravanje, no zajedno s nadom, ali i bojazni oko mogućnosti otvaranja novih lutkarskih kazališta, potrebnih sve brojnijim mladim umjetnicima i potencijalnoj publici.

Dugo razdoblje lutkarske prakse, koja isprva revolucionarno, a zatim sve više rutinski, oslobađa glumca lutkara samozatajne nevidljivosti, dopušta mu da ne više samo u ime lutke nego u ime uloge koju ostvaruje zajedno s lutkom ili bez nje, iziđe čitavom pojavnošću pred publiku, progovori, zaigra, zapjeva i zapleše kao drugi glumci – kao da je naposljetku izazvalo obrat, želju za lutkom i čarolijom njezine umjetnošću lutkara i kreatora lutke nadahnutom igrom. Tako je pokraj dvije vrijedne, na različite načine raskošne predstave na velikoj pozornici osječkoga HNK, Držićeva Plakira u izvedbi Zagrebačkoga kazališta lutaka i na SLUK-u nagrađenoj režiji Joška Juvančića s nadasve poetičnim vilinskim svijetom i Regoča prema Ivani Brlić Mažuranić Kazališta lutaka Zadar u režiji Roberta Wartla s istančanim osuvremenjivanjem folklora, snažnim emotivnim nabojem i nenametljivo aktualnom poentom, u prvi plan Susreta iskočila treća, naoko skromnija, manje spektakularna, tradicionalnija predstava – Pustolovine Toma Sawyera u izvedbi Gradskoga kazališta lutaka Rijeka prema romanu Marka Twaina u dramatizaciji Matka Botića i režiji Saše Anočića. Za obojicu bio je to prvi profesionalni rad u lutkarstvu, srećom s toliko uigranim, inventivnim, animatorski vještim, iskusnim, istinski umjetničkim lutkarskim ansamblom, da su obnovom tradicije uzbudljive i duhovite priče na lutkarskoj sceni, igrom punom napetosti i humora oduševili djecu u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića i Ocjenjivački sud koji je Riječanima dao nagradu za najbolju predstavu 22. SLUK-a.

U dugom razdoblju u kojem je lutkarskom pozornicom sve više vladao glumac, a ne lutka, neki su lutkarski ansambli toliko zapostavili animaciju, da su se pogledom i riječima glumci počeli u predstavama obraćati jedan drugomu, a lutku degradirali u rekvizit. Čak se nedvojbeno najboljem glumcu ovogodišnjega SLUK-a u ulozi Držićeva Grižule zamjeralo što je u njegovim rukama lutka zijevalica kadikad zaboravljala zijevati, a to je za profesore lutkarstva prijestup gotovo ravan svetogrđu.

S mladim gošćama iz Petrograda, redateljicom Ljudmilom Fedorovom i scenografkinjom, kreatoricom lutaka Aleksandrom Zubovom, Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku zadivilo je likovnošću i glazbom dramaturški kaotično uprizorene Puškinove Bajke o caru Saltanu. Pavo Marinković napisao je u tradiciji Kasperltheatera za Dječje kazalište Dubrava u Zagrebu dinamični i duhoviti igrokaz Gašpar i napitak zločestoće, kojim je troje mladih animatora osvojilo djecu u gledalištu. Marionete je ponovno na SLUK dovelo Gradsko kazalište lutaka Split, u kojem je gost iz Bugarske, redatelj Slavčo Malenov, prema narodnoj priči režirao lutkarsku bajku Mala vila. Predstave manjih prostornih dimenzija, poput Grašak na zrnu kraljevne prema Andersenu u djeci vrlo bliskoj izvedbi Tvornice lutaka Zagreb i nadasve suptilni Kositreni vojnik Amaterskoga lutkarskog kazališta Lutonjica Tuporko iz Samobora i lutkarice Mirjane Jelašac našle su vrlo pogodan prostor u osječkoj Barutani, gdje nažalost nije nastupila i Dječja lutkarska scena Hrvatskoga narodnoga kazališta iz Varaždina s kajkavskom predstavom Vrak Mrak i Seljo Beljo Dubravka Torjanca, koja je stiješnjena u prostor glumačkoga kafića HNK u Osijeku izgubila preglednost i najveći dio privlačnosti. Sva su gledališta bila prepuna publike svih dobi od predškolske do najstarije.

Ako na različite načine konac djelo krasi, onda je to bila predstava kojom je (uz Peru Juričića kao Grižulu i Dragana Veselića kao Regoča) na SLUK-u glumački vladao najzapaženiji, neumorno izložen, beskrajno autoritativan komičar Mario Kovač u vlastitoj režiji u predstavi Tigar teatra iz Zagreba, koja se trebala odigrati na otvorenom, ali ju je kiša otjerala u dvoranu Dječjega kazališta, gdje je njezina drastična, od svega viđena na Susretima različita komika došla do još većeg izraza. Tragom ruskoga avangardista Danila Harmsa i njegova za ovu prigodu režijom estradizirana teksta Cirkus Šardam Tigar teatar odigrao je neobičnu predstavu rugalicu, ne mareći baš mnogo za lutke (tj. posve bez lutaka osim jedne krpene vudu, koja će kao crkotina na kraju pasti cirkuskom direktoru, Mariju Kovaču, pod cirkuskim cilindrom iz visine na rame poput lente), ali u najživljoj komunikaciji s publikom, koja se smijala u sav glas. Vratila se ta predstava na neki način na početak prije početka, na ulično i sajamsko lakrdijaštvo, na prvi pogled jeftino kao na prvu loptu, no istodobno duboko subverzivno i vitalno.

Pokraj čitavoga lutkarskoga ansambla iz Rijeke s dobitnicama nagrada Boženom Delaš i Almirom Štifanić animacijom su osvojile nagrade lutkarice Snježana Ivković iz osječke i Alin Majica iz splitske predstave; za kreaciju lutaka u predstavama Plakir i Tom Sawyer nagrađena je Vesna Balabanić, za glazbu u predstavi Regoč Tamara Obrovac, a Ivo Nižić za dizajn rasvjete u toj predstavi. Lutkarstvu ne prijeti inflacija nagrada, to je naporna i u svakom slučaju samozatajna disciplina, kojoj je radost igre s mališanima stalna nagrada, a sljedeći SLUK doći će tek za dvije godine.

Marija Grgičević