Tko je zapravo tu lud

Tko je zapravo tu lud

Mateja Koležnik zasigurno nije pronašla pravi ključ za čitanje tog teksta u današnje vrijeme. Zato je njezina predstava dosadna i ne ostavlja nikakva traga

U burnim i revolucionarnim šezdesetim godinama ismijavati lažnu moralnost i društvenu konzervativnost otvorenim govorom o seksu, komedijom o bračnim prijevarama i perverznim željama, na način kako to čini Joe Orton u komadu Pornoskop ili što je vidio sobar (napisao ga je 1966), moglo je izazvati šok i sablazan većega dijela publike. Budući da je sam pisac pripadnik homoseksualne zajednice, njegova se komedija, u to doba prvih rušenja tabua, mogla shvatiti i kao sredstvo političke borbe. Tada bi vjerojatno bila dobro pogođen izbor za naš festival Dani satire, jer smijehom drsko izaziva, cinizmom provocira. No danas ona nije nimalo provokativna, ne izaziva više ni najžešće konzervativce, a malokoga može od srca nasmijati. U to nas je barem uvjerila predstava mariborskoga Slovenskog narodnog gledališča, koja je 10. lipnja gostovala na ovogodišnjim Danima satire.

Što je zapravo redateljica Mateja Koležnik iz Ortonova komada htjela izvući, nije dovoljno jasno, jer nije iskoristila nijednu priliku koja joj se u pojedinim prizorima nametala. Primjerice, prva scena. Mlada djevojka dolazi u kliniku za duševne bolesti na razgovor za posao. Njezin je poslodavac, služeći se prozirnim smicalicama, dodiruje i nagovara je da se skine. U društvu u kojemu je nasilje na poslu vruća problematika i sve češća pojava, kao i psihičko i seksualno zlostavljanje, Mateja Koležnik preko te scene prelazi olako – do banalnosti tipizirajući likove na naivnu i priglupu djevojku Geraldine Barclay, koja prihvaća svaki prijedlog sa smiješkom i čuđenjem u očima te beskrupuloznoga bahatog liječnika Prenticea. Osim toga, redateljica je bolje mogla iskoristiti još jednu manipulativnu figuru – doktora Rancea, predstavnika vlade, koji sve što ne razumije proziva ludim. Budući da ima moć, njegove odluke na druge pogubno djeluju, pa tako jadna djevojka završi u luđačkoj košulji, a doktor Prentice zamalo ostaje bez svoje klinike.

Orton nudi izopačenu sliku svijeta, svijeta kao ludnice u kojemu je sve naopako – gdje su psihijatri luđi od pacijenata, u kojemu su policajci groteskne figure bez ikakva smisla, no uprizorenje Mateje Koležnik time se detaljnije ne bavi. Najprovokativnije pitanje: Tko je zapravo tu lud?, ostaje visjeti u zraku.

Tako ostaje da su ludi jedino oni koji sjede u gledalištu, jer dugih pedeset minuta gledaju igre skrivača i lovice, u kojima se muškarci preodijevaju u žene, a žene u muškarce, jedne kako izlaze kroz jedna vrata, druge kako ulaze na druga i tako u nedogled. Vrhunac dolazi na kraju, kada se spušta deux ex machina, odjeven u estradnu zvijezdu šezdesetih, kako bi Prenticeovoj ženi otkrio da je majka svoga mladog ljubavnika, a Prenticeu da je otac djevojke koju je snubio. I tako je obitelj ponovno na okupu, kraj je sretan, a glumci uzimaju mikrofone i veselo pjevaju šlager o tom susretu i divnoj incestuoznoj vezi. U tim posljednjim minutama, poetika trasha i kiča, koja se pojavljivala u naznakama (u karikaturalnim odmacima, pojedinim kostimima i scenografiji) potpuno uzima maha – kao da njome Koležnikova upućuje komentar o tome što zapravo misli o Ortonovu tekstu.

Ono po čemu tu redateljicu poznajemo jest snažna i dojmljiva vizualnost, koja nije izostala ni u ovom kazališnom radu. Sve se događa u jednom prostoru – u sterilno bijeloj i modernoj ordinaciji doktora Prenticea. No njezini zidovi kriju iznenađenja pa tijekom predstave otkrivamo sve više tajnih prolaza, bijeli zid s druge strane skriva blistavi šank te šljokičave crvene zastore za presvlačenje i još jedan krevet. Ozbiljan i skup prostor liječničke sobe tako počinje sve više sličiti jeftinom bordelu. Scenografija zapravo više od likova govori o dvostrukom moralu i razotkriva društveno licemjerje, a to čine i pojedina kostimografska rješenja (osobito seksi donje rublje doktora Rancea).

O važnijim glumačkim ostvarenjima teško je govoriti. Matjaž Tribušon bio je solidan doktor Prentice, balansirajući pomno i odmjereno između karikaturalnosti i realnosti, dok su veću dozu karikiranosti svojim tipovima dali ostali glumci: Ksenija Mišič, Milada Kalezić, Kristijan Ostanek, Vlado Novak i Bojan Maroševič, a Ivo Mojzer pojavljuje se samo kao raspjevani deus ex machina na kraju komada.

Iako Ortonova drama Pornoskop ili što je vidio sobar nije jedna od onih koja pobuđuje veću pozornost, Mateja Koležnik zasigurno nije pronašla pravi ključ za čitanje tog teksta u današnje vrijeme. Zato je njezina predstava dosadna i ne ostavlja nikakva traga.

Katarina Kolega