Orient Express u Zagrebu

Branko Dimitrijević, Kao da, adaptacija i režija Predrag Štrbac, SNP Novi Sad

Orient Express u Zagrebu

Predstave su tematski omeđene putovanjem, tranzicijom, što je vjerojatno i autorima tekstovnih predložaka i redateljima koji su ih radili bilo opterećenje

London i Istanbul bili su povezani gotovo izravno i, u to doba vrlo otmjenim vlakom, koji je dva puta tjedno prometovao na toj relaciji. Iako je izravnost te prometne linije bila upitna jer se jedan njezin krak pružao prema Parizu, drugi prema Veneciji, a treći prema Berlinu, činjenica je da su putnici mogli u željezničkim spavaćim kolima i uz udobnost posluge i postojanje restorana u nekoliko dana doputovati do Carigrada. Od 1876, kada je ideja o kompoziciji sa spavaćim kolima i vagon-restoranom kojim bi se putnici prevozili Europom zaživjela pa sve do početka sedamdesetih, kada su spavaći vagoni Orient Expressa rasprodani europskim prijevozničkim kompanijama, a Simplon Orient Express prestao voziti u dotadašnjem obliku, vlak koji je doslovno povezivao dva svijeta – Istočni i Zapadni, ušao je u legendu.

Prizor iz predstave Sedam dana u Zagrebu

Nije to bilo samo zbog poznatoga romana Agathe Christie nadahnuta događajima na Simplon Orient Expressu 1929. nego i zbog simbolike povezivanja različitih svjetova i egzotike putovanja. Tim poveznicama vodila se i Europska kazališna konvencija (ETC), koja je na kazališnom projektu Orient Express okupila šest kazališta, a među njima i Zagrebačko kazalište mladih. Bit je projekta putovanje i prolaženje iz jednog svijeta u drugi. Predstave su tematski omeđene putovanjem, tranzicijom, što je vjerojatno i autorima tekstovnih predložaka i redateljima koji su ih radili bilo opterećenje.

Prizor iz predstave Kao da

Šest predstava (Ex-press Turskoga državnog kazališta iz Ankare, Occident Express Nacionalnoga kazališta Marin Sorescu iz Craiove, Kao da Srpskoga narodnog pozorišta iz Novog Sada, Orkestar Titanic Slovenskoga narodnog gledališča iz Nove Gorice, Osamdeset dana, osamdeset noći Gradskog kazališta Stuttgart i Sedam dana u Zagrebu Zagrebačkoga kazališta mladih) bit će na kraju, nakon mjesec dana putovanja, prikazano na kazališnom festivalu u Stuttgartu od 9. do 19. srpnja. Hrvatska publika u Zagrebu, na šestom peronu zagrebačkog Glavnog kolodvora, vidjet će ukupno tri od šest predstava; hrvatsku, srpsku i tursku.

Predstava novosadskoga Srpskog narodnog pozorišta premijerno je izvedena 6. lipnja na Staroj ranžirnoj postaji gdje su prikazane i predstave iz Rumunjske, Turske i Hrvatske. Predstava Kao da u Zagrebu je izvedena 12. lipnja kao svojevrsna uvertira premijeri hrvatske produkcije. Jednostavna i ponekad uistinu efektna, predstava Kao da govori o nemogućnosti ostvarivanja emotivne veze između djevojke i muškarca koji se sasvim slučajno upoznaju na željezničkoj postaji grada u koji su došli na strukovni seminar. Tipizacija vrlo poopćenih međuljudskih odnosa i različitosti među spolovima dovedena je na razinu simbola te se i likovi koje tumače Tijana Maksimović, Marija Medenica, Nebojša Savić i Milan Kovačević zovu kratkim simboličnim imenima – Ria, Ćos, Ka i Rea. A govor je, osim nekoliko replika izgovorenih na srpskom, pretvoren u niz slogova koji mogu biti iz bilo kojeg jezika na svijetu. Ili kao da jesu. Okruženi kavezom od tankih dasaka, likovi drame proživljavaju pred publikom čitav ljudski vijek, u kojem je ljubav ono što omogućuje trajanje, a slučaj, hrabrost i mogućnost koncentracije na trenutak koji je uistinu bitan ono što određuje nečiji životni put. I jednako kao što se likovi ove dopadljive scenske igre susreću ponovno onda kada to više nije važno i ništa ne mijenja, tako i publika ovaj kratki tečaj umijeća življenja i sposobnosti prepoznavanja te osvještavanja bitnoga trenutka na privremenim kazališnim daskama jednog željezničkog vagona može doživjeti kao intermezzo u vlastitu životu. Dobrodošao i neopterećujući predah u, za kazalište neobičnu, ali zato izazovnu, ambijentu.

Predstavu Sedam dana u Zagrebu, za koju je tekstovni predložak napisala Tena Štivičić, a s glumcima Zagrebačkog kazališta mladih – Jadrankom Đokić, Ninom Violić, Ksenijom Marinković i Sretenom Mokrovićem, na scenu je premijerno postavila slovenska redateljica Tijana Zinajić. Priču o dvjema tek relativno mladim ženama kao dvama antipodima ženskih sudbina u muškom svijetu Tena Štivičić plete oko dva problema. Jedan je majčinstvo, a drugi uspješna karijera. Odvajanje, odricanje i poništavanje sebe i svojih želja izraženo je kod oba ženska lika, koje ne povezuje samo dugogodišnje prijateljstvo, nego i muškarac kojega dijele. Zanimljivo je da pritom spisateljica ne postavlja pitanje moralnosti postupaka glavne junakinje Nataše (Nina Violić), kojoj je – evidentno je tijekom drame – gotovo autobiografski naklonjena. Jer odnosi među licima drame, njihove osobne priče i njihovi isprepleteni životi nisu stavljeni i (glumački vrlo dobro) predstavljeni gledatelju radi moralne prosudbe. Oni su dijelovi života kakve i sami vjerojatno živimo. Njihove su rečenice poznate jer ih nerijetko i sami izgovaramo. A kvaliteta dramskoga teksta je u tome što te kondenzirane životne istine još (srećom) nisu prešle u polje trivijalnih i trivijaliziranih formula iz toliko popularnih priručnika za samopomoć. Treba li suvremenom čovjeku u vremenu i prostoru tranzicije uistinu konzultant da ga provede kroz životne meandre, treba li nam life-coach, osobni stilist, personal shopper i sve ostale kategorije kojima se Tena Štivičić fino izruguje? Jer njezini likovi žive u svijetu koji su sami stvorili ne dopuštajući da im stvarnost priđe bliže od uskraćivanja potpisa ksenofobičnom susjedu Mustafi (Mokrović). Ili formulara koji svaki potencijalni udomitelj pasa mora ispuniti kako bi se vidjelo ispunjava li kriterije (Marinković). Ali jednako kao što je Mustafa svoju udrugu stanara organizirao kako bi imao mentalnu zabavu i osjećao se produktivnim iako je u invalidskoj mirovini, tako i Nataša živi između svjetskih odredišta nastojeći uvjeriti sebe da je upravo karijera ono što joj može ispuniti život. Koliko takvih Mustafa sa »suludim sjajem u očima« – kako će to napomenuti Danijel (Mašković) – hoda pokraj nas. I ne zapažamo ih sve dok u očaju ne završe na stranicama crne kronike. I koliko je osamljenih Nataša ovoga grada shvatilo kako više nikamo ne pripadaju jer ne zadovoljavaju društvene kriterije za ulazak u posvećene krugove udanih žena, majki ili situiranih parova.

No dramsko pismo Tene Štivičić ne zadire toliko duboko u slojeve tranzicijskih društvenih previranja. Njezini newageovski osviješteni mladi ljudi jesu na životnim prekretnicama, ali one nemaju naznake katastrofe. Odluke koje donose ne rezultiraju dokinućem svijeta na kakav su navikli. Sve to, pa čak i na sceni odglumljen porod kao vrhunac pretjeranosti, nema težinu dublje misli. I cijelu dramu četvero ljudi publika može izabrati, prihvatiti i ponijeti sa sobom ili – kao drugu krajnost – jednostavno reći da to nije svijet koji je zanima. U obama slučajevima neće se mnogo promijeniti. Ipak, uza sve navedeno, gledatelju ostaje melankolični osjećaj prolaznosti i osipanja života, prelaženja iz stvarnosti u zaborav, koji je i kazalištu toliko svojstven, pa zbilo se ono u kazališnoj kutiji ili na peronu Glavnoga kolodvora.

Lidija Zozoli