Dvorana, dućan, ulica...

Dvorana, dućan, ulica...

Jedan od fenomena preživljavanja domaćega suvremenog plesa u okolnostima koje su -možda nepodnošljive njegova je nepredvidivost i mogućnost prilagodbe. Ta druga karakteristika čuva ga od gašenja i samoukidanja, prva mu daje određenu svježinu, s obzirom na nevelik broj subjekata koji čine hrvatsku suvremenoplesnu scenu. Tako je, primjerice, prošlogodišnji Tjedan suvremenoga plesa imao upravo minimalnu domaću selekciju pa se čak potiho spominjala i riječ bojkot, dok je ove godine situacija upravo obrnuta, pa je Hrvatska plesna platforma, sastavni dio najveće plesne manifestacije ne samo u Hrvatskoj nego i u regiji, bila upravo zasuta prijavama. Od četrdesetak i nešto naslova izabrano je čak četrnaest, kao svojevrsna potvrda snage te raspona stilova, poetika i autorskih mogućnosti domaćega plesa.

Male, kratke forme, konceptualni radovi u kojima više nitko ne pleše, istraživanja tijela prije riječima i svjetlom nego pokretom, ispitivanje odnosa zadanog materijala iz drugih umjetnosti s plesom kao izražajnim potencijalom i stilističkom opremom, ali i naivno klizanje plesom prevučenom metaforikom svakodnevice, pa do klupskoga plesa s nedovoljnim razlogom prenesena u dvoranu, sve to čini nekoliko različitih okosnica iznimno bogate ovogodišnje ponude. Rijetki su stigli ili uspjeli pogledati baš sve, a s obzirom da je dio tog, uvjetno rečeno, nacionalnoga programa održan i u Rijeci tijekom trajanja festivala, bilo je to i gotovo nemoguće. Ipak, tendencije ostaju, kao zalog suvremenosti, koliko god to paradoksalno zvučalo, domaćega suvremenog plesa, ali i kao sporadični dokazi njegove nesvodivosti na zajednički nazivnik, ukoliko on nije tek onaj primarni plesni poticaj zbog kojega se stalno pojavljuju nove i nove generacije plesača, unatoč izvaninstitucionalnom i nedovoljno utvrđenu, čak i definiranu, položaju plesa u domaćoj kulturi.

Većina njih u jednom trenutku razvoja mora otići preko granice, u potrazi za školovanjem ili boljim financiranjem, gdje ponekad i ostanu, kao Jasna Vinovrški, koreografkinja i izvođačica koja se redovito s novim autorskim radovima vraća na Tjedan suvremenoga plesa, pa je njezin razvoj i ovdje prepoznat, barem u vjernoj publici. Njezin projekt Under Construction ujedno je i jedan od malih, u skladu s nazivom njezine njemačke kompanije Public in Private, gotovo privatnih vrhunaca ovogodišnje ponude Tjedna. Za sebe je smislila koreografiju sastavljenu od ostataka tuđih, ali onih koreografa koji su obilježili njezin formativni put, ali je snimku tog intimnog plesnog dnevnika poslala izvođačima u različitim gradovima pa tako i Pravdanu Devlahoviću u Zagreb. On je imao težak i naizgled uzaludan posao skidanja pokreta s videa bez znanja konteksta kako koreografije tako i sama projekta, jer se s njim upoznaje tek pred publikom. Odnos naučene koreografije i onoga što stoji iza nje gotovo je edukativan, kako za plesača tako i za gledatelje, koji putem razgovora autorice i izvođača saznaje tragove zapisane u pokretu, njihovu pozadinu s aspekta plesne, ali i sasvim privatne povijesti, dok se izvedba neopazice puni značenjem koje nije samo objašnjenje nego i kvalitativno punjenje.

S druge strane, Marjana Krajač, Iva Korenčić i Nina Kurtela odustale su naizgled od plesa i, kao i svaki sportaš koji misli na budućnost, pokrenule biznis, točnije dućan ili The Store, u kojem su nekoliko dana prodavale platnene vreće, rokovnike, bedževe, majice i plakate s motivima svojih predstava, pa čak i ostatke scenografija. Vesela ironija toga nimalo plesnog projekta, koji o plesu govori više nego mnogi gostujući proizvodi vrhunskih škola i tehnika, nije, kako se na početku mislilo, tek rasprodaja stila, nego promišljena kampanja kakva odavno prati filmove, glazbene sastave, a sve više i takozvanu visoku kulturu. Patent u Hrvatskoj, jasno, nema budućnosti, ali je kupcima ostalo sjećanje na projekt koji je takozvani konceptualni ples odveo i korak dalje.

U okvirima zaštićenoga laboratorija pozornice, ali kao specifična ambijenta, ostala je Irma Omerzo, koja je svoju fascinaciju tijelom, prisutnu u svakog plesača i koreografa, dosljedno prevela u fascinaciju tijelom kao sklopom bioloških činjenica i fizioloških procesa. Sonja Pregrad, Silvija Marchig i Darko Japelj bili su vodiči na virtualnom raftingu putovima adrenalina od nadbubrežne žlijezde do mišića, pa Vizita, iako naizgled konceptulna, zaobilaznim putem vraća ples njegovu ishodištu. Pored Zagrebačkoga plesnog ansambla, koji je u Ogoljenom izgubio bitku s operom, ili kompanije Liberdance, koja i u Etnounlimited ili Suze i krv nastavlja specifičnu etnopoetiku, iskorak je ovogodišnje domaće platforme bio Prolaz Vesne Mimica, koja je ples nakon godina zatvorenosti u dvoranu ponovno iznijela na ulicu. Predstava koja doduše na način pomalo ostarjela videospota govori o prolasku i prolaznosti osvježenje je u produkcijskom smislu, kao i u množini perspektiva koje joj nudi zaista kvalitetno odabrana lokacija staklenoga pasaža u zgradi Vjesnika.

Iz ponuđenog i izabranog razvidno je da za budućnost domaćega plesa ne treba brinuti, čak i ako on – sudeći po trenutnoj funkcionalnosti Zagrebačkoga plesnog centra koji ovogodišnji Tjedan plesa nije udomio iako je to najavljivao – zajedno s publikom ostane na ulici.

Igor Ružić