Život i djela Marina Držića

Život i djela Marina Držića

Daleko od toga da je Planet Držić predstava bez slabosti – pojedini su dijelovi predugi, ustrajavanje na kronologiji često vodi u dramaturški nejasne prelaske, pojedine uloge odigrane su bez zanosa – no predstava je to u koju je uložen golem trud

U Kazalištu Marina Držića, 9. svibnja premijerno je prikazana predstava Planet Držić. Riječ je o četvrtoj ovosezonskoj premijeri u dubrovačkom kazalištu te nakon Skupa drugoj posvećenoj obilježavanju 500. godišnjice rođenja velikana hrvatske renesanse – Marina Držića.

Dubrovačko je kazalište sezonu završilo ambiciozno i zahtjevno zamišljenom predstavom: kompilacijom tekstova iz svih Držićevih djela, koje je pod naslovom Planet Držić (što je i naslov knjige Slobodana P. Novaka) na scenu postavila Ivica Boban. U njezinoj dramaturškoj obradi i režiji teatar i svijet postaju trosatni držićevski planet kronološki slijedeći sama dum Marina u njegovu životnom kairosu kroz Tirenu, Novelu od Stanca, Venere i Dunda Maroja, u prvom dijelu, te Đuha Kerpetu, Arkulina, Pjerina, Skupa, Mandu, Grižulu, Hekubu i Urotnička pisma, u drugom dijelu. Uistinu je tu pokriven cjelokupan Držićev planetarij – na sceni su ulomci iz velikih komedija, iz pastorala, iz djelomično očuvanih djela, pa čak i onih očuvanih u fragmentima, dvanaest glumaca i glumica igra čak 96 lica.

Iako se predstava igra u suvremenoj i funkcionalnoj sceni Vesne Režić s iznimnim videoprojekcijama Denija Šesnića i naglašeno distorzičnom glazbom Paole Dražić Zekić, koja se vrlo dobro prožima s koreografijom Ivice Boban linđovskih lajtmotiva – tu nema nepotrebna osuvremenjavanja, uostalom Držićeve rečenice, okupljene na jednom mjestu, toliko su suvremene, da bi se bilo kakvim scenskim prenošenjem cijeloga Držića u današnjicu, što obično prati i naglašena redateljska teza iz koje mora proizići sve, morao izgubiti sam Držić. Stoga nam i Držić govori iz svoga vremena, potencirana i raskošnim kostimima Doris Kristić, ali vremena u kojemu se zrcalno moramo prepoznati. Dum Marina prate Ivica Boban i cjelokupni ansambl, uranjajući u poznate nam, manje poznate i nepoznate likove i situacije, oslanjajući se ponekad na teatrološke reminiscencije, no ostajući vjerni Držićevim tekstovima i njegovu životu s kulminacijom u Dundu Maroju, na kraju prvoga dijela, te nemoćnim krikom u Hekubi i Urotničkim pismima na kraju predstave. Nemoguće je tu izdvojiti svakoga posebno: no potrebno je spomenuti Branimira Vidića kao Pometa, Negromanta i niz drugih likova, ali i kao sama dum Marina, koji od početka britkim komentarima kao da predosjeća tragediju Hekube i sanjanu neostvarljivu urotu; istaknimo i Izmiru Brautović u brojnim likovima živopisnih Držićevih žena iz puka te Jasnu Jukić, između ostaloga, kao putenu Lauru, ali i sudbinom vezanu Hekubu. Daleko od toga da je Planet Držić predstava bez slabosti – pojedini su dijelovi predugi, ustrajavanje na kronologiji često vodi u dramaturški nejasne prelaske, pojedine uloge odigrane su bez zanosa – no predstava je to u koju je uložen golem trud, koja nije tek obljetničarsko podsjećanje na velikana hrvatske renesanse, već minuciozno kretanje Držićevim, a i našim, planetom.

Tomislav M. Bonić