Zbiljska strana mita

Zbiljska strana mita

Jarzyna je Medejinu priču pomladio upravo toliko da bude suvremena, ali da ne dođe na crnu listu koju, ne samo u kazalištu, predvodi Bernhard

Kad je Burgtheater nedavno u Zagrebu otvorio Eurokaz, čak je i klasičnija publika, koja nikad ne bi došla na Festival novoga kazališta, morala pregrmjeti vlastite strahove i otpore, jer ipak je riječ o slavnom kazalištu, ujedno i jednom od najvećih dramskih u Europi, koji ne dolazi baš svaki dan. Kao i sa svakom produkcijom bečkog Burgtheatrea, i Medeja, ili [mede:a], odigrana na petnaestom izdanju Međunarodnog festivala malih scena u Rijeci, ponajprije je demonstracija moći, produkcijske i izvedbene. Takva očekivano izaziva komplekse nacionalne Drame u takozvanom malom Beču, za što je dovoljno vidjeti materijal i izradu kulisa, ili rasvjetni park, zadrži li se pogled samo na materijalnom.

Sve to možda i nije presudno u vezi s gostovanjem predstave u režiji Grzegorza Jarzyne, ali tvori kontekst izvan kojega je gotovo nemoguće čitati ponuđenu predstavu kao jednu od rijetkih zapadnoeuropskih produkcija u povijesti riječkoga festivala, vjerojatno i najreprezentativniju. Te činjenice određuju je gotovo jednako koliko je određuje i podatak da je navodno klasični Burgtheater svojedobno smogao snage postaviti Bernhardov Heldenplatz, čak i unatoč svim prosvjedima, i da je, nimalo manje važno, u posljednjih nekoliko godina s novim intendantom otvorio vrata mlađim redateljima bitno manje konvencionalna odnosa prema kanonima. Uostalom, nije Nicolas Stemann slučajno bio na Eurokazu s Babelom Elfriede Jelinek.

Želja za otvaranjem institucija drukčijem i novijem izrazu, ali kao da itko više zna što je konvencija osim onih koji se samo drže naučenoga, pravi je izraz suvremenosti, a suvremenost je ionako ono što je modernost bila – jučer. Drugim riječima, ono što naš HNK nikako ne shvaća, mijenjajući intendante prema potrebi i političkoj volji, je da se u klasiku upisuje ne ostankom na klasici prošlog razdoblja, nego stvarajući ono što klasikom tek treba postati. Pritom, naravno, ne treba zaboraviti »klasiku«, i zato je ispravna odluka spojiti relativno mladog redatelja iz druge sredine, s Euripidom. Uz pomoć dramaturga Michala Walczaka, Poljak Jarzyna je od Medeje napravio suvremenu priču, uglavnom čitku i snažno odigranu, s dovoljno znakova vremena da mit ponovno postane zbilja. Nažalost, zbilja mu ide na ruku, pa previše poveznica ni ne treba.

Važno je to upravo u kontekstu spomenutog Bernharda, kojeg se javnost sjeća kad Austrija svakim novim otkrićem nezapamćenog zločina gubi auru nekadašnje blage gospodarice i dvadesetostoljetne povijesne žrtve. Kad je Trgom heroja Peymann imao hrabrosti sasuti Austrijancima sve u lice, Jarzyna je vjerovao da ne mora toliko brutalno postaviti stvari, i Medejinu je priču, čiji je Euripid samo jedan od interpretatora, pomladio upravo toliko da bude suvremena, ali da ne dođe na crnu listu koju, ne samo u kazalištu, predvodi Bernhard. Također nije se baš previše potrudio objasniti zašto je njegova Medeja baš Gruzijka, otkud Gruzijka u Beču i zašto, kad jednom odluči krenuti putem emancipacije koja vodi u osvetu, tako ilustrativno sanja baš rasno prepoznatljive imigrante.

Mogućnosti interpretacije govore da je mit o Medeji zapravo jedan od onih koje je najlakše transponirati u vrijeme sadašnje, ne samo zbog motiva muške nevjere, nego i zbog nasljeđa feminizma i pripadajućeg emancipatorskog, svjesnog i realnog odnosa prema razmjeru gubitka i dobitka u konačnom izboru između pristajanja i pobune. Pored toga, Medejina je priča sama po sebi radikalizirana, i zato bi, čak i bez intervencija većih od promjene imena, zajedno s Elektrom i ostalima koji za hladnim oružjem posežu kako bi rekli koliko im je teško u duši, lako ušla i u katalog takozvanih drama krvi i sperme.

Sve ostalo je samo režijska interpretacija: umjesto ritualnih vatri, kamenih zidova, toga i spletenih kosa, Medeja 21. stoljeća stilskim namještajem oprema stan u središtu Beča, pleksiglasom se ograđuje od vanjskih utjecaja i djecu ubija tabletama za spavanje. Sylvie Rohrer u naslovnoj ulozi nije heroina od početka, nego se pred publikom pretvara u furiju tek nakon što pokaže sva nježnija, pomirljivija lica, najprije prema možda i prenaglašeno autoritativnom Jazonu Ronalda Kocha. Zato je njezin vrhunac ne u ubojstvu, nego u igri s djecom i u nijemom vaganju odluke čije je strašne obrise publika u prvim redovima mogla i čitati s njezinog lica. Relativno jednostavnom premetaljkom, Grzegorz Jarzyna je dobio suvremenu inačicu mita, i to takvu koja mu je donijela i nagradu Nestroy za najbolju režiju sezone. U tom prijenosu Jazon danas nije više ratnik nego korporativni menadžer, kojem dobro skrojeno odijelo skriva bestijalnost, i koji je posvećen obitelji i karijeri tako da je voljan zbog karijere žrtvovati i obitelj.

Jarzyna je htio pokazati što stoji iza mita, osobu od krvi i mesa u dramatičnoj situaciji, ili kako sam kaže, psihogram ubojice koji živi pored nas. Njegova Medeja dosljedna je i uredna predstava, koja o djecoubojici iz strasti govori točno onoliko koliko je suvremenom institucionalnom kazalištu dopušteno govoriti. U nešto udaljenijoj projekciji, ona ponovno postavlja pitanje tko je zapravo ubojica, a upravo to pitamo se svaki put kad ne znamo je li bolje u podrumu obiteljske kuće u idiličnom krajoliku pronaći kosture ili pak djecu još donekle živu.

Igor Ružić