Provokacija nije jamstvo zrelosti

Provokacija nije jamstvo zrelosti

Manipulirajući publikom, ograničavajući joj kretanje i prisiljavajući je na igru koju ne želi, Kurspahić ponavlja nasilje, reproducirajući nove ideologeme nasilja, kako na sceni, tako i izvan nje

Svojoj je novoj inscenaciji Koriolan / Stup društva, mlad i još provokaciji sklon redatelj Miran Kurspahić, za polazište odabrao djela dvaju velikana dramske riječi, Shakespearea i Ibsena. Posegnuvši u široku paletu društvene prijetvornosti Ibsen se obrušava na njezina četiri potpornja, na rasprostranjenu i općeprihvaćenu laž, opsjednutost materijalnim, provincijalnu uskogrudnost te na nepotrebnost žrtve u okvirima društva sumnjivih moralnih vrijednosti. Shakespeare se pak u Koriolanu razračunava s anarhoidnom svjetinom koja državu vodi u propast, dajući prednost aristokratskoj vladavini pred demokratskom voljom naroda. Već se iz uvida u osnovne ideje dviju drama razaznaje pogodna građa za vivisekciju društvene problematike. U takvo okrilje Kurspahić upisuje ne tako davno iskustvo rata, posljedice kojeg i danas osjećamo u veličanju kulta raznih junaštava, ponajviše onih nezasluženih, i bujanju nacionalizama i međusobne netrpeljivosti.

Međutim, Kurspahić po svojim vlastitim uvjerenjima, potkrijepljenim riječima »Shakespearea koristim kao osnovu, jer je većina Shakespeareovih komada užasno dosadna« (Razgovor s Miranom Kurspahićem, www.teatar.hr), čitajući Koriolana tek između redaka previđa Shakespeareovo zagovaranje aristokracije te stavlja žezlo u ruke narodu. To mu daje povoda, kako tvrdi, za interaktivnu predstavu. Odbacivanjem mudrosti renesansnoga dramatičara, Kurspahić zanemaruje činjenicu da ispred demokratske volje naroda, ma o kakvu je demokratski uređenu društvu riječ, uvijek ispliva volja pojedinca. Uhvativši se u zamku vlastite režije, Kurspahić postaje diktatorom interaktivne igre, u kojoj su pravila umjesto interakcijom već unaprijed zadana. Igra počinje ulijetanjem diktatorovih pijuna u maskirnim uniformama (uz Kurspahića glume Milivoj Beader, Lana Barić, Sven Jakir, Nikša Marinović, Dean Krivačić, Dino Škare i Vanja Vascarac) te, uz viku i naguravanje, postrojavanjem prisutnih u tri vrste. Selekcija dvanaestero Volščana, među kojima sam se i sama zatekla, po mirisu, meškoljenju, nemirnu osmijehu, pogrbljenu držanju ili nedopuštenu iskoraku preko crte, potom i vezivanje crvenih traka oko lijevih ruku u atmosferi prisile i začudne tišine u svijesti svih neizbježno izaziva jake asocijacije na pogrome Židova, a onda i sve ostale genocide redom. Uz rakiju, ćevape, srpsku folk-glazbu i dobrodošlicu na ekavici u ratnom taboru Volščana postaje jasno da su Volščani u toj igri sinonim za Srbe, a Rimljani za Hrvate. Nakon regrutacije i razrade ratnog plana za Volščane se igra prekida prodorom Rimljana i trajnim izgonom na zelenu livadu. Nekolicina gledatelja u želji da vidi nastavak igre naišla je na grubo odguravanje zaštitara i njihovo vulgarno dobacivanje. Iz rečenoga je vidljivo da je Kurspahić u obračunu sa Shakespeareom, Ibsenom i društvom u cjelini daleko od interaktivne igre. Manipulirajući publikom, ograničavajući joj kretanje i prisiljavajući je na igru koju ne želi, Kurspahić ponavlja nasilje, reproducirajući nove ideologeme nasilja, kako na sceni, tako i izvan nje. Je li interaktivna igra i s aspekta Rimljana bila podjednako okrutna ili je okrutnost opravdano sredstvo nekoga višeg cilja, s imaginacijom Volščanke ipak ne mogu dokučiti. No, jasno je da provokacija, premda odvažna i potekla u dobroj namjeri, nije uvijek i jamstvo zrela promišljanja.

Ivana Slunjski