Povratak ishodištu

Povratak ishodištu

Prije samo nekoliko godina činilo se da je hrvatsko dramsko pismo u dubokoj krizi. Njegova tadašnja dekadencija, jasno, plod je stjecaja različitih okolnosti, među kojima se osobito ističu neobuzdana afirmacija redateljskoga kazališta, artificijelan i trendovski pokušaj komercijalizacije teatarske umjetnosti te globalizacijske tendencije u skladu s kojima bismo u svemu inozemnom (pogotovo i gotovo isključivo dolazi li ono s angloameričkoga zapada) trebali vidjeti nadu, uzor i spas kazališta, koje se činilo osuđenim na polagano, ali sigurno odumiranje. U usporedbi s izvrsnošću Zapada, što je bio u stanju ponuditi domaći dramski autor? Transformirana (i transponirana) iskustva Domovinskoga rata i njegovih dugotrajnih posljedica, ili pak gotovo podjednako bolne posljedice procesa koji su svjetski mudraci prozvali tranzicijom, drugim riječima puta od ideologizirana i oprimirana društva prema kraju povijesti. Velikim meštrima teatra (redateljima i ravnateljima) ni jedno ni drugo nije se činilo odveć privlačnim: naime, gdje je tu prostor za redateljsku interpretaciju i manipulaciju, gdje hermetizam i ludizam trenda u kojem je sve moguće, a koji i dalje (u nedostatku boljega termina) nazivamo postmodernizmom?

Dramski pisac morao se izboriti za poštovanje vlastite uloge i identiteta, za pravo da scena jednostavno bude ono što je oduvijek (s iznimkom komedije dell’ arte, ali to je već druga priča) bila – ukratko, morao se izboriti za svoj životni prostor. Za takav prostor u kojem rukopis nove drame neće biti tretiran kao predložak, nego, takoreći, kao temeljni dokument, polazište konkretne predstave (koja je doista plod kolektivna napora i rada), konačno i za prostor u kojemu upravo domaće pozornice (ne gubeći iz vida svjetsku perspektivu) znače prirodno, logično, pa i povlašteno mjesto uprizorenja tekstova koji se bave našom prošlošću i našom sadašnjošću, prepoznatljivim danas i ovdje. Teatarski kozmopoliti htjeli su domaćega autora minorizirati, nametnuti mu drukčija pravila igre i gotovo ga protjerati sa scene (a hrvatska je scena – njegov dom), sve u ime zvučnih (i bučnih) svjetskih –izama i njihovih proroka i svetitelja. S druge strane, zastupnici autorskoga (pri čemu ovdje spomenuti pridjev označava totalnog autora, a ne pisca) i redateljskog kazališta težili su afirmiranju svojih koncepcija kao jedinih koje su danas uopće moguće, isticali ih kao spasonosne za umjetnost kojoj su (putujući svijetom i ubirući honorare) uporno proricali crne dane, pogotovo ako se vrati korijenima, ishodištu, trodiobi vlasti koja je u teatru aere perennius i koja zapravo jedina jamči kreativnu dijalektiku (pisac, redatelj, glumac). Također, tu su i promicatelji različitih hermetičkih vizija, koji u teatru nisu željeli vidjeti ideju, riječ, svrhovitu jasnoću i njezinu provedbu, nego magluštine alegorija i neprozirnost umjetničkoga (scenskog) iskaza. Svi su oni stvorili koaliciju protiv domaćega dramskog pisca; pritom, da izbjegnemo (namjerne) nesporazume, recimo i to da nije riječ o situaciji koja bi bila specifično hrvatska, nego o takvoj kakva se prilično jasno oblikovala u nizu manjih europskih zemalja. Promovirani su, etablirani i potom postali nedodirljivi proroci i gurui novoga kazališta: svima ostalima namijenjena je dobro poznata sudbina ropotarnice povijesti. Dramski autor, ako nije želio završiti na otpadu, morao je pristati na redefiniranje svojega položaja, mjesta i uloge: položaj mu je trebao postati sekundaran, mjesto subordinirano, a uloga minorna – uloga suradnika u velikom, magičnom procesu koji vodi od gurua. Podrazumijeva se da se pisac trebao baviti trenutno aktualnim ideološkim teoremima, a ne živim likovima, njihovim mislima i osjećajima – trebao je pristati na vlastitu instrumentalizaciju samo da uopće ostane u igri. Napokon, gurui mogu i bez njega: na raspolaganju su im klasici (koji se neće buniti i koje nitko ne zastupa), ili pak različiti konstrukti ili koncepti, u skladu s kojima predstava postaje sve što se javno iznese na scenu, baš kao što izložba može postati ono što umjetnik takvim proglasi.

U takvim okolnostima, koje smo dospjeli samo ovlaš ocrtati, hrvatski je dramski pisac pokazao neuobičajenu vitalnost: uspio je nametnuti teatru, kojemu je već ozbiljno prijetilo rasulo i potonuće na samo dno društvene relevantnosti, odnosno odstranjivanje na krajnju marginu društvenoga interesa. Nikakvo čudo: nakon bezbrojnih sricanja i uglavnom nemuštih eksperimenata s novim viđenjima i novim čitanjima, gledatelji su poželjeli vidjeti i čuti što dramski pisac, koji s njima dijeli radosti i tuge života u Hrvatskoj danas, ima o toj temi izreći i prikazati; drugim riječima, zaželjeli su se komunikativna, aktualna, reska teatra, takva u kojem će prepoznati djelić svojih iskustava, djelić svojih osobnosti i svoje intime. U kojem će, naposljetku, pronaći i utjehu, ironični komentar, možda i notorno svjetlo na kraju tunela.

Iskustvo nagrade Marin Držić (Ministarstva kulture RH) jasno pokazuje da takvi tekstovi postoje, da je njihov broj iz godine u godinu sve veći, da je hrvatsko dramsko pismo sve artikuliranije i divergentnije; na kazalištima je da njegove najbolje proizvode prepoznaju i ponude gledateljstvu kao povratak ishodištu, ali i kao moguću renesansu teatra.

Stojeći pod magičnim ogrtačem Sršenova Darse, (i farse o odnosu umjetnika i svemoćne države), Dorothy Gale Tomislava Zajeca, Tri o maturi Pave Marinkovića, Žice i žileti Elvisa Bošnjaka, Neboder Lane Šarić i Nikola Sedmi Vladimira Stojsavljevića – dočekat će (nadajmo se, uskoro) svoju publiku, baš kao i (prošlih godina nagrađeni) Žaba Dubravka Mihanovića, Nora danas Mire Gavrana ili Zločestobija Marijane Nola – tekstovi i predstave koji i danas svjedoče o rezistenciji, snazi i odjeku dramskih autora koji znaju što žele (reći) i zrela dramskoga pisma koje u svojoj reafirmaciji jasno govori (i prikazuje) ono što će ganuti (i natjerati na razmišljanje) svakoga od onih koji su imali prigode vidjeti neko od uprizorenja. A takvih je već bilo (i još će biti) mnogo. Sve to pokazuje da je domaće dramsko pismo izašlo iz (u mnogočemu umjetno izazvane) krize, te da ono (uz ostalo) uspostavlja konstantu koja bi nam i u brojnim drugim stvarima mogla biti vodiljom: ostaje autonomno, iako se ne odriče bliskih i posve logičnih veza sa svjetskom tradicijom i aktualnim pravcima razvitka.

Boris B. Hrovat